Prostor “Zbunjujuće geografije”

Prvi je problem definicija otoka, a potom je veliki problem s kartografskim mjerilima. Nadalje, probleme čine otoci povezani mostovima, zatim konfuzija oko pojmova greben i hrid, te tzv. pseudo ili kvazi otoci koji su s kopnom spojeni nasipima, kazao je Faričić istaknuvši na kraju kako je unatoč svim nedoumicama uputno koristiti podatke iz 2004. godine o 1246 otoka

Na rasporedu je ovotjednog “Morskog utorka”, kulturne manifestacije Gradske knjižnice posvećene našem moru, bilo predavanje dr. sc. Josipa Faričića, profesora Odjela za geografiju Sveučilišta u Zadru, “Koliko Hrvatska ima otoka? Što su otoci i kako se broje?”. Profesor Faričić je publici, koja je do posljednjeg mjesta ispunila multimedijalnu knjižničinu dvoranu i s vidljivim zanimanjem do kraja odslušala ovo vrlo zanimljivo predavanje, predstavljen kao znanstvenik kojem su otoci specijalističko područje.
Kazavši kako su profesori različitih znanstvenih disciplina zadarskog Sveučilišta vrlo senzibilizirani za probleme hrvatskih otoka, te kako ih oni promatraju kao dinamičan, a ne pasivan element nacionalnog prostora, Faričić je započeo predavanje apostrofiravši polemiku koja je minulog ljeta nakratko zaokupila medijski prostor o tome koliko zapravo Hrvatska ima otoka:
– Kod nas se upotrebljava nekoliko vrlo različitih podataka o broju naših otoka. Primjerice, imamo priliku čuti i čitati kako Hrvatska ima 1246, 1244, 1233, 1185 ili čak, koliko tvrdi da ih ima autor članka poznate Wikipedije, 991. Do brojke od 1246 otoka došlo se najnovijim istraživanjima koja su obavljena 2004. godine, ali koja, nažalost, još nisu usvojena od Državnog zavoda za statistiku. Ipak, nemojte očekivati kako će vam ovo moje predavanje ponuditi konačnu istinu. Naš bismo otočni prostor, po uzoru na čileanske geografe, mogli nazvati prostorom “Zbunjujuće geografije”. Otoci čine po svemu specifičan okoliš, a svaki je za sebe mikrosvijet. Premda se njima bave različite znanstvene discipline geografiji pripada osobito mjesto budući da primarno definira prostor, a te definicije kasnije svima služe kao polazište. Broj hrvatskih otoka prvi spominje antički geograf Strabon, a nakon njega to u 10. stoljeću čini bizantski car Konstantin Porfirogenet koji samo kaže kako ih ima mnogo. U 20. su stoljeću obavljena različita mjerenja s različitim rezultatima. U Državnom se zavodu za statistiku još koriste podaci Hidrografskog instituta JRM objavljeni 1956. godine koji govore kako Hrvatska ima 1185 otoka. Kao što vidimo postoji razlika s brojkom koju donose najnovija znanstvena istraživanja. Ovdje se, naravno, ne radi o tome da netko ne zna brojati, već se svima nameću određeni problemi. Prvi je problem definicija otoka, a potom je veliki problem s kartografskim mjerilima. Spomenuti najnoviji podatak o 1246 otoka referira se na one otoke koji su zabilježeni na kartama u mjerilu 1:25,000, dakle one veće od 500 metara četvornih. Nadalje, probleme čine otoci povezani mostovima, zatim konfuzija oko pojmova greben i hrid, te tzv. pseudo ili kvazi otoci koji su s kopnom spojeni nasipima, kakvi su primjerice Nin, Trogir, Primošten, Tribunj i dr. Najzad, broj otoka ima i konkretne ekonomske i političke svrhe od kojih su najbitnije definiranje vanjske granice teritorijalnog mora i isključivog gospodarskog pojasa. To nam zorno ilustrira poznati “slučaj” Rockall iz osamdesetih godina minuloga stoljeća kada je zahvaljujući tome što je jedan greben površine 74 metra četvorna proglasila otokom Velika Britanija kao isključivi geografski pojas dobila znatan dio sjevernog Atlantika.
Najzad je profesor Faričić kazao kako je unatoč svim nedoumicama uputno koristiti podatke iz 2004. godine o 1246 otoka.