Petak, 29. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

13 C°

Veće obećanje od pravde za Hrvatsku nije mogao dati

Autor: Novi list

09.01.2010. 23:00
Veće obećanje od pravde za Hrvatsku nije mogao dati

Foto: FAH



Predsjednik-pravednik ne postaje se izbornim programom nego djelima, a djelo pravde počesto je – kazna. Hoće li pravda i nova pravednost biti djelotvorni mjerit ćemo time što će, kada i kako, u skladu sa svojim ovlastima, Josipović kažnjavati. Takvo si je strogo mjerilo sam zadao
Ivo Josipović je prije otprilike godinu dana nagovijestio da će se ozbiljnije pozabaviti svojom trećom karijerom, onom političkom. Iako je saborski zastupnik od 2003. godine, a politički je bio na neki način aktivan barem od 1980. godine, kada se učlanio u Savez komunista, politici se zapravo, za razliku od prava i glazbe, nije predanije posvetio. U dva je navrata biran u Sabor – na izborima 2003. i 2007. godine – kao nestranački kandidat na listi SDP-a. Njegov tada ograničeni politički utjecaj može se iščitati i iz činjenice da je u oba slučaja bio na 4. mjestu SDP-ove izborne liste u I. izbornoj jedinici. Dapače, na izborima 2003. godine u istoj izbornoj jedinici ispred njega na listi bio je također nestranački kandidat, “ultimate-fight” borac Mirko Filipović koji je očito tada za stranku bio važniji od smirenog sveučilišnog profesora. U stranku iz koje je izašao 1994. godine ponovno se učlanio 2008. godine, a u njoj, iako je autor prvog stranačkog statuta nije imao nikakvu važniju funkciju. Tek je predsjednik Savjeta za ljudska prava, civilno društvo i pravni sutav, koji je jedan od 13 postojećih stranačkih savjeta.
Svoju predsjedničku ambiciju, ali i svoj program, definitivno je istaknuo u programatskom intervjuu u tjednom prilogu jednih dnevnih novina 7. veljače 2009. godine. Tada je skicirao svoju ideju nove pravednosti jer “zagovaram ideju nove pravednosti utemeljene na novoj artikulaciji vrijednosti sada stavljenih u zapećak”. Nekoliko rečenica dalje pojasnio je i da “nova pravednost znači da veliki poduzetnici ljudima koji rade za njih moraju omogućiti motivirajuću plaću dostojnu života. Nije mi prihvatljivo da u nekim tvrtkama ljudi rade za 1.900 ili 2.000 kuna, a gazda pliva u zlatu”. Josipovića se u tom kontekstu može promatrati ne kao revolucionara, nego kao reakcionara koji ne traži novo nego zagovara povratak starom (što je kako sam kaže u zapećku), ali modificirano i prilagođeno današnjem dobu: socijalnu pravednost, pravedniju distribuciju materijalnog, solidarnost i djelatan povratak načela “tko griješi – plaća” kojega on formulira kao “ili plati, ili vrati”. Josipović je pripremajući se za kampanju i u svom programu ponudio novu definiciju domoljublja, jer “domoljub je svatko tko savjesno radi svoj posao”.
Nova pravednost i pravda za Hrvatsku postali su temeljni pojmovi na kojima je Josipović inizistirao u svojoj kampanji. Iz toga se može zaključiti da je Josipović itekako ambiciozan. Obećao je pravdu, a većeg obećanja nema. No, predsjednik-pravednik ne postaje se izbornim programom nego djelima, a djelo pravde počesto je – kazna. Hoće li pravda i nova pravednost biti djelotvorni mjerit ćemo time što će, kada i kako u skladu sa svojim ovlastima Josipović kažnjavati. Takvo si je strogo mjerilo sam zadao.
Ivo Josipović vrlo je pristojan čovjek. To se vidjelo i na televizijskim sučeljavanjima. Voditeljima je znao kazati, nakon što bi oni nagovijestili pitanje za njega, “izvolite”. Kada bi se, nehotice, progurao i odgovorio umjesto svog suparnika, ispričao bi se, pa i sam dometnuo da nije bio njegov red. Lijepo je biti pristojan, fine manire danas ima sve manje ljudi. Međutim, bude li kao političar i predsjednik Republike pristojno stajao u redu da dođe do riječi moglo bi mu se dogoditi da na kraju ostane bez teksta. Njegova želja “biti kaktus, a ne fikus, stalno bockati, a ne biti samo ukras” trebala bi mu pripomoći da mu se tako nešto ne dogodi.
U javnosti je raširen dojam o Josipoviću kao o pomalo dosadnom čovjeku koji na gotovo svako pitanje odgovara jednakom intonacijom i slabo priča viceve. Sigurno nije temperamentan poput svojih prethodnika na predsjedničkom položaju. No, to ne znači da se od njega ne mogu očekivati svakojaka iznenađenja. Dapače, kada iznenadi čovjek o kojemu vlada takav dojam onda obično rezultat bude šok. Tako je Josipović, kao student Pravnog fakulteta i Muzičke akademije, prije više od tri desetljeća pozvao svoje kolege s prava na koncert na Muzičkom biennalu na kojemu je i on nastupao. Očekivali su da će smirenog kolegu vidjeti za klavirom, a vidjeli su Josipovića, zajedno s nekoliko kolega, kako svira na biciklima koji su bili spojeni na zvučnike i po kojima su udarali stvarajući dojam kao da lupaju po stotinama afričkih bubnjeva. Kad smo već kod glazbe i predsjednikovanja navedimo i to da on ulogu predsjednika ne vidi kao onu koja daje intonaciju, jer, budući da on nije dirigent nego skladatelj, bliža mu je slika “kreatora nekog kontrapunkta u kojem se različite teme zajedno nalaze i čine sklad”. Važna je funkcija predsjednika, kako ga definira Josipović, i da pobuđuje društveni optimizam.
Zamjera mu se da je politički nedovoljno afirmiran i da, tako reći, nema nikakvu političku biografiju iza sebe. Upravo je činjenica da je stranku i politiku napustio 1994. godine, a u politiku se vratio 2003. godine bila od goleme važnosti za prihvatljivost njegove predsjedničke kandidature. Napuštanje politike i stranke 1994. godine bila je zapravo njegova najdalekosežnija politička odluka. Stranku je zbog neslaganja s Račanom u tome kako vodi SDP napustio u vrijeme kad je postalo jasno da će SDP preživjeti, da se koliko-toliko konsolidirao i da počinje polagani uzlet stranke. U politiku se vratio u trenutku kad je SDP izgubio izbore. Izvan politike i stranke bio je dovoljno dugo da mu se ne mogu pripisati nikakve zasluge za uspjehe i rast SDP-a u drugoj polovici devedesetih, ali i dovoljno dugo da mu se ne mogu pripisati nikakvi grijesi za promašaje i neuspjehe koalicijske vlasti predvođene SDP-om. Da je bio u stranci i politici u tom razdoblju vrlo vjerojatno, kao uostalom i drugi protagonisti SDP-ova uzleta, ne bi prošao bez obavljanja neke važne funkcije nakon dolaska na vlast. A u tom slučaju bi, baš kao i za te protagoniste, već sama ideja njegove predsjedničke kandidature bila bespredmetna.
Josipović je dosad bio i međunarodno uspješan u obje svoje karijere – glazbeničkoj i pravničkoj. Za skladbu “Samba de camera” dobio je nagradu Europske radijske unije još 1985. godine. Kao pravnik bio je hrvatski kandidat za suca stalnog Međunarodnog kaznenog suda. Prilikom izbora sudaca, u veljači 2003. godine, u vrlo kompliciranoj proceduri (kao i sve UN procedure) uspio je ostati u utrci do samoga kraja i probiti se, u iscrpljujućem izboru, do 33. kruga glasovanja. Tada se je, budući da je u krugovima prije toga broj glasova njemu padao, a njegovu glavnom preostalom protukandidatu rastao, povukao. Ostala mu je utjeha da je i taj njegov rezultat bio za njega velik uspjeh i priznanje, uz ostalo i zato što su neke utjecajne zemlje tada bile strogo protiv toga da bilo tko iz Hrvatske bude izabran za suca Međunarodnog kaznenoga suda, a tješiti se mogao i činjenicom da je čovjek koji ga je na kraju pobijedio – Claude Jorda – postao prvi predsjednik tog suda. Kad je već pristojan čovjek, bilo bi pristojno od njega da se dokaže i svoje nakane potvrdi i u trećoj karijeri.


 NIJE BIO POLITIČKI ZATVORENIK


Ivo Josipović je s nepune 53 godine najmlađi hrvatski predsjednik. Franjo Tuđman 1990. imao je 68 godina, a Stjepan Mesić 2000. godine bio je u 66. godini. Dakle, Josipović će, kada ode u predsjedničku mirovinu, sigurno biti mlađi nego Mesić kad je bio izabran. Mladost u usporedbi s prethodnicima potvrđuje i to što je prvi koji u trenutku izbora nije djed. Josipović je prvi hrvatski predsjednik rođen poslije Drugog svjetskog rata. Od tri hrvatska predsjednika on je drugi koji je pravnik (to je i Mesić), ali je prvi koji je završio dva fakulteta: osim Pravnog fakulteta, završio je i studij kompozicije na Muzičkoj akademiji. Prvi je i koji je rođen u glavnom gradu države, Zagrebu. Prvi hrvatski predsjednik imao je troje djece (dva sina i kćer), drugi dvoje (dvije kćeri), a Josipović ima jedno (kćer Lanu). Josipović je i prvi predsjednik koji je i prije izbora za predsjednika Republike bio dužnosnik, saborski zastupnik. Prvi je predsjednik koji nije bio politički zatvorenik. Prvi je predsjednik koji je na tu dužnost izabran kao član SDP-a. No, Hrvatska će morati sačekati barem na četvrtog predsjednika koji će biti bez dana staža u Savezu komunista.




 OSOBNA ISKAZNICA


– rođen u Zagrebu, 28. kolovoza 1957.
– diplomirao na Pravnom fakultetu 1980.
– diplomirao skladanje na Muzičkoj akademiji 1983.
– magistrirao (1985.) i doktorirao (1994.) na Pravnom fakultetu
– redoviti profesor na Pravnom fakultetu, Katedra za kazneno procesno pravo
– oženjen; supruga Tatjana redovita profesorica Pravnog fakulteta, Katedra za građansko pravo; imaju kći Lanu
– dvostruki dobitnik diskografske nagrade Porin (1999. i 2000.)
– odlikovan Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića (1999.)
– u SKH od 1980. godine
– u SDP-u do 1994. godine, ponovo se učlanjuje 2008.
– u Sabor biran 2003. i 2007.
– govori engleski, služi se njemačkim jezikom