Veće obećanje od pravde za Hrvatsku nije mogao dati

Slika korisnika admin
Autor: 
josipovic_3
FAH
Želi biti kaktus, a ne fikus, stalno bockati, a ne biti samo ukras - Ivo Josipović

Ivo Josipović je prije otprilike godinu dana nagovijestio da će se ozbiljnije pozabaviti svojom trećom karijerom, onom političkom. Iako je saborski zastupnik od 2003. godine, a politički je bio na neki način aktivan barem od 1980. godine, kada se učlanio u Savez komunista, politici se zapravo, za razliku od prava i glazbe, nije predanije posvetio. U dva je navrata biran u Sabor - na izborima 2003. i 2007. godine - kao nestranački kandidat na listi SDP-a. Njegov tada ograničeni politički utjecaj može se iščitati i iz činjenice da je u oba slučaja bio na 4. mjestu SDP-ove izborne liste u I. izbornoj jedinici. Dapače, na izborima 2003. godine u istoj izbornoj jedinici ispred njega na listi bio je također nestranački kandidat, "ultimate-fight" borac Mirko Filipović koji je očito tada za stranku bio važniji od smirenog sveučilišnog profesora. U stranku iz koje je izašao 1994. godine ponovno se učlanio 2008. godine, a u njoj, iako je autor prvog stranačkog statuta nije imao nikakvu važniju funkciju. Tek je predsjednik Savjeta za ljudska prava, civilno društvo i pravni sutav, koji je jedan od 13 postojećih stranačkih savjeta.

Svoju predsjedničku ambiciju, ali i svoj program, definitivno je istaknuo u programatskom intervjuu u tjednom prilogu jednih dnevnih novina 7. veljače 2009. godine. Tada je skicirao svoju ideju nove pravednosti jer "zagovaram ideju nove pravednosti utemeljene na novoj artikulaciji vrijednosti sada stavljenih u zapećak". Nekoliko rečenica dalje pojasnio je i da "nova pravednost znači da veliki poduzetnici ljudima koji rade za njih moraju omogućiti motivirajuću plaću dostojnu života. Nije mi prihvatljivo da u nekim tvrtkama ljudi rade za 1.900 ili 2.000 kuna, a gazda pliva u zlatu". Josipovića se u tom kontekstu može promatrati ne kao revolucionara, nego kao reakcionara koji ne traži novo nego zagovara povratak starom (što je kako sam kaže u zapećku), ali modificirano i prilagođeno današnjem dobu: socijalnu pravednost, pravedniju distribuciju materijalnog, solidarnost i djelatan povratak načela "tko griješi - plaća" kojega on formulira kao "ili plati, ili vrati". Josipović je pripremajući se za kampanju i u svom programu ponudio novu definiciju domoljublja, jer "domoljub je svatko tko savjesno radi svoj posao".

Nova pravednost i pravda za Hrvatsku postali su temeljni pojmovi na kojima je Josipović inizistirao u svojoj kampanji. Iz toga se može zaključiti da je Josipović itekako ambiciozan. Obećao je pravdu, a većeg obećanja nema. No, predsjednik-pravednik ne postaje se izbornim programom nego djelima, a djelo pravde počesto je - kazna. Hoće li pravda i nova pravednost biti djelotvorni mjerit ćemo time što će, kada i kako u skladu sa svojim ovlastima Josipović kažnjavati. Takvo si je strogo mjerilo sam zadao.

Ivo Josipović vrlo je pristojan čovjek. To se vidjelo i na televizijskim sučeljavanjima. Voditeljima je znao kazati, nakon što bi oni nagovijestili pitanje za njega, "izvolite". Kada bi se, nehotice, progurao i odgovorio umjesto svog suparnika, ispričao bi se, pa i sam dometnuo da nije bio njegov red. Lijepo je biti pristojan, fine manire danas ima sve manje ljudi. Međutim, bude li kao političar i predsjednik Republike pristojno stajao u redu da dođe do riječi moglo bi mu se dogoditi da na kraju ostane bez teksta. Njegova želja "biti kaktus, a ne fikus, stalno bockati, a ne biti samo ukras" trebala bi mu pripomoći da mu se tako nešto ne dogodi.

U javnosti je raširen dojam o Josipoviću kao o pomalo dosadnom čovjeku koji na gotovo svako pitanje odgovara jednakom intonacijom i slabo priča viceve. Sigurno nije temperamentan poput svojih prethodnika na predsjedničkom položaju. No, to ne znači da se od njega ne mogu očekivati svakojaka iznenađenja. Dapače, kada iznenadi čovjek o kojemu vlada takav dojam onda obično rezultat bude šok. Tako je Josipović, kao student Pravnog fakulteta i Muzičke akademije, prije više od tri desetljeća pozvao svoje kolege s prava na koncert na Muzičkom biennalu na kojemu je i on nastupao. Očekivali su da će smirenog kolegu vidjeti za klavirom, a vidjeli su Josipovića, zajedno s nekoliko kolega, kako svira na biciklima koji su bili spojeni na zvučnike i po kojima su udarali stvarajući dojam kao da lupaju po stotinama afričkih bubnjeva. Kad smo već kod glazbe i predsjednikovanja navedimo i to da on ulogu predsjednika ne vidi kao onu koja daje intonaciju, jer, budući da on nije dirigent nego skladatelj, bliža mu je slika "kreatora nekog kontrapunkta u kojem se različite teme zajedno nalaze i čine sklad". Važna je funkcija predsjednika, kako ga definira Josipović, i da pobuđuje društveni optimizam.

Zamjera mu se da je politički nedovoljno afirmiran i da, tako reći, nema nikakvu političku biografiju iza sebe. Upravo je činjenica da je stranku i politiku napustio 1994. godine, a u politiku se vratio 2003. godine bila od goleme važnosti za prihvatljivost njegove predsjedničke kandidature. Napuštanje politike i stranke 1994. godine bila je zapravo njegova najdalekosežnija politička odluka. Stranku je zbog neslaganja s Račanom u tome kako vodi SDP napustio u vrijeme kad je postalo jasno da će SDP preživjeti, da se koliko-toliko konsolidirao i da počinje polagani uzlet stranke. U politiku se vratio u trenutku kad je SDP izgubio izbore. Izvan politike i stranke bio je dovoljno dugo da mu se ne mogu pripisati nikakve zasluge za uspjehe i rast SDP-a u drugoj polovici devedesetih, ali i dovoljno dugo da mu se ne mogu pripisati nikakvi grijesi za promašaje i neuspjehe koalicijske vlasti predvođene SDP-om. Da je bio u stranci i politici u tom razdoblju vrlo vjerojatno, kao uostalom i drugi protagonisti SDP-ova uzleta, ne bi prošao bez obavljanja neke važne funkcije nakon dolaska na vlast. A u tom slučaju bi, baš kao i za te protagoniste, već sama ideja njegove predsjedničke kandidature bila bespredmetna.

Josipović je dosad bio i međunarodno uspješan u obje svoje karijere - glazbeničkoj i pravničkoj. Za skladbu "Samba de camera" dobio je nagradu Europske radijske unije još 1985. godine. Kao pravnik bio je hrvatski kandidat za suca stalnog Međunarodnog kaznenog suda. Prilikom izbora sudaca, u veljači 2003. godine, u vrlo kompliciranoj proceduri (kao i sve UN procedure) uspio je ostati u utrci do samoga kraja i probiti se, u iscrpljujućem izboru, do 33. kruga glasovanja. Tada se je, budući da je u krugovima prije toga broj glasova njemu padao, a njegovu glavnom preostalom protukandidatu rastao, povukao. Ostala mu je utjeha da je i taj njegov rezultat bio za njega velik uspjeh i priznanje, uz ostalo i zato što su neke utjecajne zemlje tada bile strogo protiv toga da bilo tko iz Hrvatske bude izabran za suca Međunarodnog kaznenoga suda, a tješiti se mogao i činjenicom da je čovjek koji ga je na kraju pobijedio - Claude Jorda - postao prvi predsjednik tog suda. Kad je već pristojan čovjek, bilo bi pristojno od njega da se dokaže i svoje nakane potvrdi i u trećoj karijeri.

 NIJE BIO POLITIČKI ZATVORENIK
Ivo Josipović je s nepune 53 godine najmlađi hrvatski predsjednik. Franjo Tuđman 1990. imao je 68 godina, a Stjepan Mesić 2000. godine bio je u 66. godini. Dakle, Josipović će, kada ode u predsjedničku mirovinu, sigurno biti mlađi nego Mesić kad je bio izabran. Mladost u usporedbi s prethodnicima potvrđuje i to što je prvi koji u trenutku izbora nije djed. Josipović je prvi hrvatski predsjednik rođen poslije Drugog svjetskog rata. Od tri hrvatska predsjednika on je drugi koji je pravnik (to je i Mesić), ali je prvi koji je završio dva fakulteta: osim Pravnog fakulteta, završio je i studij kompozicije na Muzičkoj akademiji. Prvi je i koji je rođen u glavnom gradu države, Zagrebu. Prvi hrvatski predsjednik imao je troje djece (dva sina i kćer), drugi dvoje (dvije kćeri), a Josipović ima jedno (kćer Lanu). Josipović je i prvi predsjednik koji je i prije izbora za predsjednika Republike bio dužnosnik, saborski zastupnik. Prvi je predsjednik koji nije bio politički zatvorenik. Prvi je predsjednik koji je na tu dužnost izabran kao član SDP-a. No, Hrvatska će morati sačekati barem na četvrtog predsjednika koji će biti bez dana staža u Savezu komunista.

 OSOBNA ISKAZNICA

- rođen u Zagrebu, 28. kolovoza 1957.

- diplomirao na Pravnom fakultetu 1980.

- diplomirao skladanje na Muzičkoj akademiji 1983.

- magistrirao (1985.) i doktorirao (1994.) na Pravnom fakultetu

- redoviti profesor na Pravnom fakultetu, Katedra za kazneno procesno pravo

- oženjen; supruga Tatjana redovita profesorica Pravnog fakulteta, Katedra za građansko pravo; imaju kći Lanu

- dvostruki dobitnik diskografske nagrade Porin (1999. i 2000.)

- odlikovan Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića (1999.)

- u SKH od 1980. godine

- u SDP-u do 1994. godine, ponovo se učlanjuje 2008.

- u Sabor biran 2003. i 2007.

- govori engleski, služi se njemačkim jezikom

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno