Korovi i barske ptice caruju u Vranskom polju

Blagdani su završili i treba prionuti poslu. Nakon Tri kralja dan polako postaje duži, a iznimno toplo vrijeme naprosto nikog ne veže uz kuću i štednjak. Utorak je, u Zadru sunčano prijepodne a mi krenuli put Vranskog polja ili Bare, kako je zovu tamošnji žitelji.
  Nakon Biograda ulazimo u područje prekriveno rijetkom maglom koja s ulaskom u Baru prelazi u sitnu kišicu. Bez obzira na vrijeme, uz cestu koja vodi od Pakoštana prema Vrani parkiran je pokoji automobil, a u polju traktor i ljudi u poluuspravnom položaju obavljaju berbu povrća.
 Završili su blagdani i po pravilu ispraznile se trgovine s povrćem pa treba obnoviti zalihe. Bilo bi normalno da poraste potražnja povrća, pogotovo kvalitetnog kakvo je ono proizvedeno u Bari. Ali slabo ima berača, a nema niti odviše povrća. Prevladavaju zapuštena i neobrađena polja gdje caruju korovi i barske ptice.
Primjer obitelji Sudina
Tu je Karlo Sudina iz Pakoštana s obitelji. Vade mrkvu iz blatom raskvašenog tla. Karlo i ja znamo se još iz nekih drugih vremena kada je odlučio podići suvremeni vinograd koji danas daje sirovinu za vino koje je poznato više u Zagrebu nego u Pakoštanima. Znam Karla iz vremena kada je, kao i njegovi sumještani ili prijatelji i susjedi iz Vrane, Torova, Polače i ostalih mjesta vezanih uz Baru, dva puta tjedno vozio povrće na Veletržnicu u Zagreb.
– Ništa više od tih vremena. Nekada su iz moje varoši iz svake kuće kretali kamioncini u Zagreb, a danas pokoji kombi iz svih mjesta uz Baru. Svatko tko ima drugu mogućnost za zaradu napušta proizvodnju povrća. Ostali su samo starci. Imam 50 godina i jedan sam od najmlađih koji svakodnevno odlazi u Baru, ali ne znam do kada jer proizvodnja je postala neisplativa. Naše povrće vrlo teško pronalazi kupca. U velikim trgovačkim centrima većinom povrće iz uvoza, a naše samo da popuni asortiman.
  Ono što se uspije prodati prodaje se ispod proizvodne cijene. Ulazni troškovi su visoki, a cijene niske. O rokovima plaćanja bolje da i ne govorim. Očito da u ovoj našoj Hrvatskoj nikome nije stalo do sela i seljaka. Izgleda da je proizvoditi sramota. Treba samo trgovati, rezignirano govori Karlo.
 Obitelj Karla Sudine godišnje proizvodi povrće na nekih 3 do 4 hektara. I tako relativno malu količinu ne može prodati. A što bi bilo da proizvodi kao nekada na dvostruko većim površinama?
Tokići režu breskve
 Blizu smo Vrane i red je da svratim do dugogodišnjeg prijatelja Mira Tokića. Miro se cijeli život bavi poljoprivredom. Njegov otac Zvonko bio je prvi koji je u Vrani imao traktor, pa zatim kamion. Dok su drugi zarađeni novac trošili za kupovinu terena uz more, Zvonko je kupovao zemlju u Bari.
– Polje može hraniti sve nas. Mi smo seljaci i najbolje znamo sa zemljom, sjećam se i danas Zvonkovih riječi.
 Zvonkov posao nastavio je sin Miro, ali svake godine sve više smanjuje proizvodnju. – Nekada smo pod povrćem imali gotovo deset hektara. Danas jedva nekih tri do četiri i to što proizvedemo vrlo teško prodamo. Prije nekoliko godina podignuo sam nasad bresaka i nektarina. Gotovo 1,5 hektara, a u planu mi je podignuti još hektar. Imam nešto armelina i to je ono što me drži na površini. Voće još kako tako se može prodati, ali povrće vrlo teško, bolje reći nikako – pojašnjava Miro kojeg sam prekinuo u rezidbi bresaka.
 Ostavljamo Mira da reže breskvu.
Jadikovka Ćire Jurjevića
Napravit ću đir preko Sokoluše, Stabnja do Kakme i Tinja. Govore da je cesta dobra, a red je da vižitam što se u tom dijelu Bare radi. Iako je malo više od 11 sati u polju gotovo nikog. Najveći dio površina je neobrađen. To je područje gdje je rastao najbolji zimski kupus i kelj. Danas od kupusa i kelja ništa.
Sve isto do Tinja gdje ekipa bere kupus. Ćiro Jurjević iz Tinja sa suprugom Nedom i sinovima bere kupus.
– Ovaj kupus je trebao biti pobran prije mjesec dana, ali nitko ga nije tražio. Uspio sam nekako naći kupca i nešto ću pobrati. Otkupna cijena je kuna za kilogram, ali i to je malo bolje nego ga zaorati. Što reći, ako je poznata stvar da presadnica košta 30 lipa, a gdje je gnojivo, zaštita, gorivo za navodnjavanje. Kako god računam teško da vratim uloženo. Nije samo problem s kupusom, već je problem s cjelokupnom proizvodnjom. Svake godine sve je teže. Moj sin sada ima 18 godina i što da mu savjetujem? Da nastavi tamo gdje ću ja stati? To nikako jer od poljoprivrede definitivno se ne može živjeti u području povoljne klime i plodnog tla kakvo je ovo naše, pojašnjava Ćiro.
Ministar Jakovina i nelojalna konkurencija
 Nisu samo Ćiro, Karlo i Miro jedini koji muku muče s plasmanom, niskim otkupnim cijenama, dugim rokovima plaćanja, davanjem robe otkupljivačima na otvoreno, što se obračunava nakon mjesec i više dana na isporučenu robu.
 Slušajući prošle nedjelje ministra Jakovinu koji je gostovao u poljoprivrednoj emisiji državne televizije da je otvoreno tržišno natjecanje i da svatko se na tržištu mora snaći sam, sve sam više uvjeren da je seljak zaboravljen od sviju. Da, treba tržišno natjecanje, ali treba i kontrola uvezenih proizvoda i oštro suzbijanje nelojalne konkurencije. Nije sve u poticajima. Nekada nije bilo poticaja, a bilo je proizvodnje. Seljak je bio zadovoljan s prodajnom cijenom, a i građani sa cijenom i kvalitetom. Danas su svi nezadovoljni. A dokle tako?