‘Da nije bilo Tuđmana i Tita, nikakva se Hrvatska poslije sloma NDH ne bi mogla ostvariti’

Poruka greške

Deprecated function: The each() function is deprecated. This message will be suppressed on further calls u _taxonomy_menu_trails_menu_breadcrumb_alter() (linija 436 od /opt/nginx-1.17.9/htdocs/zadarskilist.hr/sites/all/modules/taxonomy_menu_trails/taxonomy_menu_trails.inc).
Slika korisnika mkvanja
Branko Tuđen
Približavanje stavova o Titu i Tuđmanu nije izvedivo, ali treba o prošlosti prosuđivati razborito i dosljedno, kaže ugledni hrvatski novinar i autor knjige "Tito Tuđman"
Arhiva NL
Josip Broz Tito i Franjo Tuđman

Pojava knjige »Tito Tuđman« uglednog hrvatskog novinara i višegodišnjeg glavnog urednika Večernjeg lista Branka Tuđena nedvojbeno je jedan od najzanimljivijih publicističkih događaja 2020. godine.

​Analiza života i djela dvije za Hrvatsku iznimno bitne povijesne ličnosti već je izazvala brojne različite reakcije pa razgovor s Brankom Tuđenom i počinjemo njegovom ocjenom tih početnih reakcija.

– Nisam ni mislio kako će sve frcati od pohvala. Utemeljena i vjerodostojna kritika, bez vrijeđanja, uvijek je dobro došla. Iza mog intervjua izdavaču, Večernjem listu, pojavilo se 259 komentara s više od 20.000 klikova što govori o popriličnom zanimanju.

​Ivkošićeva uvreda

​Od autora kritičkih analiza jedini koji me uvrijedio bio je Milan Ivkošić, kolumnist, upravo izdavača knjige, što govori o slobodi objavljivanja, no povod nije bila knjiga koju Ivkošić vjerojatno nije ni vidio, nego jedan odgovor u intervju koji se odnosio na događaj od prije 26 godina u kojem je sudjelovao i Ivkošić. U svom neobuzdanom, poznatom, »razarajućem stilu«, zbog kojeg se ljudima njegove naravi osobito dopada i zbog kojeg mnogi bježe od polemike s njim, nazvao je moju knjigu komičnom, što je njegovo kolumnističko pravo. I to ne bi bilo ništa, osim njegova osobnog mišljenja da nije bilo onog posprdnog povezivanja s Titom. Jedan čitatelj odmah je odgovorio prenošenjem Ivkošićeve kolumne iz 1994. pod naslovom »Titu pokoj duši« koja predstavlja gotovo panegirik pokojniku. Nisam Ivkošića na to prisilio. Mislim da se iza svega krije nešto osobno. Pretpostavljam o čemu je riječ. Ja sam Ivkošiću u Večernjem listu bio glavni urednik gotovo devet godina i mislim da sam se u svakom trenutku odnosio fer.

Vratio sam ga iz Paragina tjednika Hrvatsko pravo, što nije bilo nevažno i zbog egzistencije, dao sam mu kolumnu, omogućio uredničko mjesto u kulturnoj rubrici i nedjeljnom prilogu, dobio je plaću i ostale materijalne prednosti kao i drugi najbolji novinari. Jedino što se još moglo dogoditi da on, onako ambiciozan, dođe na moje mjesto. Umjesto toga dogodilo se, kad je 1996. poslije godinu dana, razriješen u Hrvatskom Obzoru, da sam i to paralelno s Večernjim, »morao« preuzeti na dvije godine. Nije mi bilo lako – ne zbog Obzora – Večernjaku su, naime, podmetane mnoge zamke. Ne trebaju mi Ivkošićeve pohvale, ali ni ruganje koje nisam zaslužio.

​Titove ambicije

Naslov jednog od poglavlja vaše knjige glasi »Da nije bilo Tuđmana i Tita, nikakve Hrvatske poslije NDH-a ne bi bilo«. Smatrate li da je i Tito, koliko god to za neke bilo neprihvatljivo, želio Hrvatsku kao državu?

– Po onome što sam mogao zaključiti Tito je prije svega želio osobnu apsolutnu vlast i moć na što većem teritoriju. Kada se vratio iz ruskog zarobljeništva u ranoj fazi komunističkog djelovanja, Kominterna, koje je on bio poslušni sljedbenik, zauzimala se za rušenje Kraljevine SHS i neovisnu Hrvatsku. Da je mogao doći na čelo sovjetske Hrvatske on bi vrlo vjerojatno to prihvatio. Poslije Sedmog kongresa Kominterne u srpnju i kolovozu 1935. nastupila je bitna promjena. Tito se prilagođavao novoj taktici Narodne fronte koja je podržavala jedinstvenu Jugoslaviju bez vodećeg naroda. Titovo »Pismo za Srbiju« iz studenoga 1936. u osnovi podsjeća na Mačekov koncept iz 1932. koji je tražio federalni ugovor o životu u Jugoslaviji. Tito je 1937. osnovao Komunističke partije Slovenije i Hrvatske, a bilo je predviđeno i Makedonije, kao nadomjestak za odustajanje od rušenja Jugoslavije. Kada je 1945. konačno došao na čelo Jugoslavije, s pripojenim od Italije i Mađarske okupiranih područja, Tito se time nije zadovoljio.

Želio je putem federalnog sjedinjenja s Bugarskom, kao jednom od jugoslavenskih republika, izbiti na Crno more, federalnim sjedinjenjem s Albanijom prisvojiti njenu luku Valonu i otok Sazan, te time zavladati Otrantskim vratima i poticanjem građanskog rata u Grčkoj pripojiti Egejsku Makedoniju sa Solunom i Solunskim zaljevom. Od Staljina tražio je da mu pomogne izgraditi jaku ratnu mornaricu s kojim bi mogao zadržati osvojeno i suprotstaviti se angloameričkom prisustvu u Sredozemlju. Zbog toga je general Ivan Rukavina ostao u Moskvi do posljednjeg trenutka prije prekida odnosa, čekajući odgovor. Staljin je to smatrao avanturizmom. U takvim okolnostima Tito zasigurno nije mislio na neovisnu hrvatsku državu u današnjim parametrima, osim u sklopu, manje ili više, vlastite megalomanske ideje u kojoj mu je na kraju Jugoslavija ostala jedini okvir. Ali u tom vrtlogu zaokružena je današnja Hrvatska: s Istrom, Rijekom, Zadrom, Dalmacijom, otocima, Međimurjem i Baranjom, doduše bez banovinskih Travnika, Šida i još ponečeg što nije uspjelo ni Tuđmanu. Tito, svjestan toga ili ne, zaokružio je današnju Republiku Hrvatsku.

Zagorska narav

U knjizi napominjete i niz drugih za hrvatsku povijest bitnih Zagoraca. Što je to u Zagorju, čiji ljudi nemaju agresivan mentalitet (poput nekih drugih dijelova Hrvatske), što im omogućava da ostvaruju za povijest cijelog jednog naroda i države značajne rezultate?

-Ta teza, u stvari, nije moja. Citirao sam komunističkog disidenta i emigranta Istrana Antu Ciligu koji je u svojoj tiskovini »Sve i moguće« napisao da su Ličani od 1903. do 1914. bili predvodnici radikalnog krila hrvatske političke borbe, a da su to od 1918. pa nadalje bili Hercegovci. Višestoljetna nagodbena politika u Gornjoj Hrvatskoj, pa prema tome i u Zagorju, može se razumjeti jer se događala unutar jedne katoličke monarhije. U domovinskom ratu Sedma gardijska brigada Pume, većinom sastavljena od Zagoraca, Varaždinaca, Međimuraca i Podravaca, pod neposrednim zapovjedništvom Glavnog stožera, sudjelovala je u svim najvažnijim bitkama. Prva je postavila zastavu na Kninskoj tvrđavi 1995. godine. Pa ako baš hoćete Hrvatsko zagorje dalo je 16 narodnih heroja Narodnooslobodilačke vojske. Dinarce obilježava talent u mnogim područjima društvenog života: upornost, radišnost, naglašeno domoljublje, snalažljivost i zavičajna povezanost, ali i puno emocija, katkad žestina i nepopustljivost. No to nije preporuka za vrhunsku politiku, koja podrazumijeva pomirenje razlika i raznovrsnost stajališta.

Meni osobno je sjajno i znakovito Tuđmanovo ironično pitanje/tvrdnja: »Zar bih s vama Zagorcima dobio rat!?!« koje upućuje na činjenicu da je bio vrlo realan. Jeste li i vi stekli takav dojam?

– Mislim da je to više bio izraz osobne komunikacije, kao posljedica moje primjedbe kako neki zavičaji imaju prednost u nekim domenama javnog i političkog života. To je već bilo u razdoblju kada su se zavičajni i drugi interesni lobiji počeli otimati za različite vrste privilegija, poslije ustanovljenja njegove bolesti, no ja nisam imao snagu ni utjecaj Tuđmanu nametati teme. U ovom slučaju sam to učinio. Prisjećam se kako sam negdje 1997. nezadovoljan takvim pojavama predložio Franji Gregoriću da i mi, s njim na čelu, pokrenemo zagorski lobi, ali on je to odlučno odbio. Možda je već bio u nekom drugom, interesnom krugu. Iako je jedan drugi analitičar moje knjige nedavno odbacio moju tezu o naravima i zavičajima kao vrlo realnim sastavnicama hrvatske stvarnosti, nije me razuvjerio. Pogledajmo samo rezultate posljednjih predsjedničkih izbora po županijama 5. siječnja 2020., pogledajmo koji tijek ima ta krivulja, pa ćemo vidjeti koliko je to realno.

(Ne)izvedivo približavanje

Mislite li da bi u hrvatskoj javnosti moglo doći do približavanja stavova o Titu i Tuđmanu. Naime, čini mi se da nit’ je Tuđman bio toliki anđeo, nit’ je Broz bio toliki zločinac – kako se najčešće tvrdi.

– Približavanje stajališta u doslovnom smislu teško će ići i ja u knjizi o tome ne govorim u tom doslovnom smislu. Jugoslavija je postojala i propala je i s njome jedna ideja i titoizam kao način vladanja. Republika Hrvatska je zamišljena kao samostalna, neovisna, demokratska, višestranačka i nikakvo približavanje ideja nije izvedivo niti potrebno. Ono što je važno je razborito i dosljedno prosuđivanje o prošlosti, da bismo imali mirnu sadašnjost i donekle sigurnu budućnost. Činjenica je kako suvremena hrvatska država nije mogla nastati odjednom, niti u 19. stoljeću kad je nastala Srbija i neke druge države jer su okolnosti bile protiv. Trebalo je čekati povoljnu situaciju kakva se dogodila rušenjem Sovjetskog Saveza, ujedinjenjem Njemačke i slamanjem cijelog jednog političkog sustava kakav je bio komunizam i naravno pokušaje Srbije da antibirokratskom revolucijom razbije polukonfederalni poredak SFRJ-a i tako pruži povod za akciju Slovenije i Hrvatske. Kao što rekoh, Tito je odgovoran za zločine 1945. i poslije, ali je, možda i nesvjesno, osigurao teritorijalnu cjelovitost Republike Hrvatske. Ako se ukazuje na prvo, onda i to drugo valja priznati, a ne samo diskvalificirati. Neki dan je bilo na jednoj beogradskoj televiziji kod Milomira Marića u »Ćirilici«: žele zatvoriti Kuću cvijeća jer previše košta održavanje i posmrtne ostatke premjestiti na neko beogradsko groblje. I tamo tvrde da je Tito ratni zločinac.

S druge strane Tuđman je na vrijeme osjetio kako je neovisna hrvatska država izvan Jugoslavije izvediva samo uz pomoć i Katoličke crkve i emigracije. Savez komunista Hrvatske bio je dosta umrežen ljudima srpske nacionalnosti kojima je po logici stvari bliža bila Jugoslavija nego Hrvatska, a i svi hrvatski komunisti nisu bili dosljedno na liniji separatizma. Većina ih je poslije prišla, ali kad je Tuđman počinjao nije bilo tako. Emigracija je bila borbena, ekstremna i sklona terorizmu, no nesložna, bez realne ideje i bez vođe iza kojeg ne bi bio teret neoustaške ideologije u punom smislu. O tome svjedoči njihov propali pokušaj dizanja ustanka 1972. Crkva je učinila najviše, no časne sestre nisu mogle uzeti oružje. Zbog toga kažem: da nije bilo Tuđmana i Tita nikakva se Hrvatska poslije sloma NDH ne bi mogla ostvariti. Premda se dragovoljci i drugi bojovnici bune jer oni su ponijeli glavni teret. Jesu, ali bez vođe ne bi uspjeli.

 

Zašto je Tus oklijevao?

Dosta pišete u jugoslavenskoj armiji kao zagonetnoj i neispričanoj priči. Spominjete i narodnooslobodilačku borbu koja bila vrlo razvijena u današnjoj Primorsko-goranskoj županiji, zaleđu Rijeke, tada Rijeke i Sušaka. Pišete o toj liniji Bribir – Fužine, o generalima Tusu, Bubnju, Skočiliću, Lončariću…

– Vjerujem kako nije bilo težeg udarca za Jugoslavensku armiju od trenutka kad je general Anton Tus prešao na hrvatsku stranu i postavljen za zapovjednika Glavnog stožera. Bez obzira na to što je nešto prije toga u Beogradu bio umirovljen, prebjeglištvo najobrazovanijeg časnika jugoslavenske vojske, donedavno zapovjednika zrakoplovstva, najelitnijeg dijela vojske, predstavljalo je pravu katastrofu u motivacijskom smislu. Ali je pitanje zašto je toliko čekao? Otezao je čini se zbog toga što je imao i neke kombinacije s predsjednikom SIV-a Antom Markovićem. Tuđman i Šušak su mu to zamjerili. Tusova osobna prošlost partizana i komunista od 1947. iz Bribira koji je s okolicom dao 263 partizanska borca nisu za Šuškovu skupinu bili najsretnije rješenje. Tus je smijenjen pri kraju 1992.

– Tuđman mi je rekao zbog toga što načelnik glavnog stožera mora biti kopneni, a ne zrakoplovni general, što u ovom slučaju nije bilo točno, ali je i Tus poslije Tuđmanove smrti dao dosta nekorektnih izjava o njegovim potezima.

 

Savkini memoari

Savka Dabčević Kučar u svojim memoarima ne piše dobro o generalu Viktoru Bubnju iz Fužina, također zapovjedniku zrakoplovstva JNA i u trenutku smrti načelniku generalštaba JNA?

– Bubanj je umro u 54. godini, pokopan je u Beogradu, bio je narodni heroj, ali nije bio borac španjolske republikanske armije i čini se zbog toga nije dobio najviše zvanje generala armije kao ostala trojica Hrvata, Gošnjak, Nađ i Rukavina, do 1970. jedini s tim najvišim zvanjima u JNA. Savka piše kako Tito nije imao povjerenja u Bubnja, no vjerojatnije je da ga nije imala ona. Savka je u pisanju uvijek za oktavu blaža prema onima koji su joj je negdje pomogli, a stroža prema onima koji su joj se zamjerili. Bubnjev brat Andrija bio je partizanski zapovjednik, ali je zbog Informbiroa završio na Golom otoku. U knjizi o generalu Bubnju njegov brat Andrija nije spomenut. Kad smo već kod Savke, kao proljećari stradali su generali Bribirci, Josip Skočilić i Andrija Tus, te Selčanin Vladimir Lončarić. On, španjolski borac, zamijenjen je iz ustaškog zatvora zajedno s Hebrangom 1942. godine.

Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 4 (2 glasova)