GLAZBENI SVIJET Kad Barbara zamahne štapom, svi je slušaju…

Kad Barbara Kajin zamahne štapom, svi je slušaju. Oni plešu kako ona svira, to jest sviraju kako ona dirigira. Barbara Kajin je mlada Zadranka koja živi i radi u Osijeku i jedna je od rijetkih hrvatskih dirigentica. Barbara je, nakon već završenog pedagoškog smjera na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, prije dvije godine završila i dirigiranje. Dok je studirala, bila je prva djevojka u dirigiranju nakon petnaest godina.
Trenutačno je zaposlena u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku kao zborovođa, a iza nje je već niz zanimljivih glazbenih projekata.
Ispričala nam je svoju priču i ponajviše to kako se snalazi u muškom svijetu dirigiranja.

Dirigiranje percipirano kao muško zanimanje
– Hrvatska ima jako malo dirigentica, barem ako je suditi po monografiji koju je Muzička akademija izdala povodom 90. obljetnice osnutka. Mislim da nas trenutno nema niti desetak diplomiranih, s tim da su dvije kolegice još uvijek studentice (jedna je tek upisala studij, a druga je apsolventica). Mnogo je razloga zašto se žene ne bave dirigiranjem u profesionalnom smislu – to je zanimanje koje zahtijeva određenu vrstu žrtve koju žene rjeđe izabiru podnijeti, jer su u pravilu orijentirane prema obitelji, i taj način života im teže pada. U Hrvatskoj je izraz ‘kruh sa sedam kora’ povezan s pomorstvom, ali se jednako tako može povezati i s umjetnošću. Teško je doći do prve prilike, a do posla u struci ponekad prođu godine, što zapravo znači da se živi nesigurno, oslanjajući se na honorare koji nerijetko kasne i slično. Moram napomenuti da to vrijedi i za mlade dirigente i za mlade dirigentice jednako, govori Barbara.
Drugi veliki razlog zašto imamo malo dirigentica, dodaje Barbara, je i činjenica da je dirigiranje percipirano kao muško zanimanje, zbog čega vjerojatno mnoge djevojke odustanu u startu.
– U Hrvatskoj se na prste jedne ruke može nabrojati broj gostovanja stranih kolegica dirigentica, a o obnašanju malo važnijih funkcija da ne govorim. Naše društvo, nažalost, još nije na stupnju te kolektivne svijesti na kojem je ostatak Europe, a i svijeta, u kojem je spremno prihvatiti figuru maestre, dirigentice, govori Barbara, dodajući da je ona ipak imala sreće tijekom studija, ali i prilikom zapošljavanja.

Sjajan kolektiv
– Moji profesori, maestro Uroš Lajovic i maestro Mladen Tarbuk u čijoj klasi sam diplomirala 2018. godine, ni u jednom trenutku nisu pravili razliku između mojih muških kolega i mene, dapače. Maestro Lajovic mi je nakon prijemnog rekao: ‘Nije bitno jeste li muško ili žensko, bitno je imate li to – ili nemate’. To mi je potvrdio i maestro Tarbuk, koji je u klasu kasnije primio dvije već spomenute djevojke, govori Barbara.
U Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku radi kao zborovođa, a sudjelovala je i u postavljanju opere »Samson i Dalila« kao asistent dirigenta.
– U Kazalište sam upala sasvim slučajno. Nakon što je prethodni dirigent zbora otišao, trebao im je netko tko će pripremiti zbor za novu operu ‘Samson i Dalila’. Netom prije toga otišla sam iz puhačkog orkestra u Fužinama kad me na preporuku mog profesora Tarbuka nazvao maestro Pavišić i pitao bih li radila, na što sam oduševljeno pristala i nakon audicije potpisala ugovor. U Osijeku mi je divno, ljudi su sjajni i jako volim taj kolektiv. Imam sjajan kolektiv na čelu s intendanticom Kazališta, Draženom Vrseljom, i ravnateljem Opere, maestrom Filipom Pavišićem, zbor je skup sjajnih ljudi i pjevača, a tijekom proba za spomenutog Samsona upoznala sam i divne ljude poput redatelja Roberta Boškovića, mezzosopranistice Martine Tomčić i Irene Parlov… A moj kolega je odnedavno i Leon Košavić, hrvatski bariton svjetske karijere, divan pjevač i sjajan čovjek. Ovih dana sam zajedno s njim i s još četiri sjajna pjevača, svi iz redova mog kazališta, održala tri božićna koncerta koje je publika sjajno prihvatila, govori maestra koja je tom prigodom na pozornici i zapjevala.
Još da spomenemo da je u osječkom HNK zaposlen još jedan Zadranin, glumac Duško Modrinić s kojim se Barbara, kaže, nekoliko puta srela.

Koncert u Zadru izrazito emotivan
Barbara je navela nekoliko projekata na kojima je radila.
– Od značajnijih i dražih projekata voljela bih izdvojiti koncerte sa Zagrebačkom filharmonijom u koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski, za što sam dobila i Rektorovu nagradu 2016., asistiranje na operama ‘Madama Buffault’ Borisa Papandopula (prvi naslov na kojem sam debitirala kao operni dirigent) i ‘Lukava mala lisica’ Leoša Janačeka (moj debut u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu), zatim diplomski koncert sa Simfonijskim orkestrom Hrvatske radiotelevizije (2018.) u koncertnoj dvorani Blagoje Bersa na Muzičkoj akademiji, i dakako, nastup sa Zadarskim komornim orkestrom u Svečanoj dvorani Sveučilišta u Zadru 2016. godine, da nabrojim samo neke, govori Barbara.
– Moram priznati da mi je koncert u Zadru bio izrazito emotivan, u prvom redu jer sam izvodila skladbe koje su mi obilježile studij i bile jako bliske srcu, a u drugom zato jer sam konačno dobila priliku predstaviti se domaćoj publici. Nadam se da to neće biti jedini poziv jer, zaista je najljepše nastupati u okolini koja me usmjerila i koja je jednim bitnim dijelom zaslužna za to kakav sam glazbenik danas. A i Zadarski komorni orkestar je pod ravnateljstvom maestra Repušića stasao u sjajan orkestar, pun odličnih instrumentalista, sposoban izvesti i najzahtjevniji repertoar klasične glazbe. Dostojno našeg divnog grada, ističe Barbara.
Što joj je najdraži dio posla, kako kaže, teško je odabrati.
– Uživam u procesu stvaranja jedne predstave, uživam na beskrajno dugim režijskim probama, na zborskim probama, uživam učiti novi materijal… Koliki sam radoholičar, najbolje govori činjenica da sam partituru ‘Samsona i Dalile’ ponijela sa sobom u bolnicu kad sam išla operirati srce. Naime, toliko intenzivno proživljavam sve oko svog posla da mi se to malo odrazilo i na zdravlje, ali ne u tolikoj mjeri da bih razmatrala odustajanje od njega. Glazba je moja najveća ljubav, u to nema sumnje… a od ljubavi se ne odustaje, zaključuje Barbara.
 

Do uspjeha s talentom i s puno truda
Barbara je rođena i odrasla u Zadru, gdje je stekla osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje.
– Kako to obično biva u glazbenom svijetu, paralelno školovanje započelo je u mom drugom osnovne i nastavilo se i kroz gimnazijsko iskustvo. Usporedno pohađanje MIOC-a i glazbene škole bilo je nevjerojatno, a nerijetko i izazovno iskustvo.
Svoj prvi magisterij stekla sam 2012. godine, kad sam diplomirala na Odsjeku za glazbenu pedagogiju na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Odmah po završetku studija počela sam raditi u Glazbenoj školi u Novskoj, gdje sam predavala plejadu raznih predmeta, mahom dirigentskih i teoretičarskih. No, kako sam naviknula biti pod konstantnim opterećenjem, a rad u školi me malo odvajao od glazbe (jer tamo ipak prevladava pedagoški element), nastavila sam hospitirati na nastavi dirigiranja na Muzičkoj akademiji pod mentorstvom mog dragog profesora, slovenskog maestra Uroša Lajovica. Samo dirigiranje počelo me zanimati na zadnjoj godini nastave pedagogije, na kolegiju koji je držao maestro Fačini. U neku ruku, to me nesvjesno pripremilo za prijemni koji se održao 2013. Možete zamisliti moju sreću kad su mi javili da sam prošla… prva djevojka na dirigiranju u posljednjih petnaestak godina na Akademiji!
Sam studij bio je izrazito težak, stresan i izazovan, ali i najljepši mogući. Tek tad sam shvatila što dirigiranje zapravo jest i koliko rada zahtijeva… svaki dan! Da trebam, ponovno bih prošla cijeli studij, ne bih promijenila ništa, govori Barbara.