Prikaz podneblja koje nam je i blizu i daleko

Slika korisnika mkvanja
TV SVEKRVA
Scene u školskoj učionici, daju nam na znanje da u Turskoj ne žive samo zabrinute ljepotice iz sapunica i Sulejman veličanstveni sa svojim konfliktnim haremom
Ilustracija

KONAČNO PRAVI FILM U PRAVOM TERMINU

Eto smo i to doživjeli. Umjesto borilačkih budaleština, krvavih kriminalističkih američkih serijala, rialiti šoova za one malo zvrknute i da sada ne nabrajam dalje, ovih smo dana u 20h mogli pogledati turski (Da turski! Nemaju oni samo sapunice) film »Med« (2010.g) redatelja Semiha Kaplanoglua s Borom Atlasom i Erdal Besikcioglu u glavnim ulogama. Znam, znam da vam ova imena (kao ni meni) ništa ne govore, ali ovaj je film inače nagrađen Zlatnim medvjedom (možda zato jer medo voli med) na čuvenom filmskom festivalu u Berlinu i spada u najcjenjenije europske filmove u posljednjih nekoliko godina. Maleni dječak živi s roditeljima u malom selu na obali Crnog mora, ide u školu, a onda mu jednog dana nestane otac koji je pčelar i dogodi mu se da mu pčele pobjegnu. Divan scenarij za jedan američki akcijski blockbuster, zar ne?
Film »Med« je za današnje poremećene pojmove o filmu vrlo spor i monoton, ali je također, na neki svoj način, lijep i zanimljiv i dočarava nam život jednog podneblja koje nam je u isto vrijeme blizu, ali i daleko. Prikaz života tih ljudi, a osobito scene u školskoj učionici, daju nam na znanje da u Turskoj ne žive samo zabrinute ljepotice iz sapunica i Sulejman veličanstveni sa svojim konfliktnim haremom. Red je da se konačno počne prikazivati nešto za one ljude koje zanimaju i one prave vrijednosti. Bar jednom tjedno… U normalnom terminu poput ovog.

ZBOR RADNIH LJUDI I KADROVSKI STANOVI

Htjeli mi to priznati, ili ne, postoji jako puno filmova koji su snimani u bivšoj Jugoslaviji, a za koje je teško ustvrditi kojoj kinematografiji u stvari pripadaju. Neki su snimani tamo, neki vamo, jedan je režirao Hrvat, a glume sami srpski glumci, ili su toliko izmiješani da više i ne znaš koga ima više... Jedan od takvih uradaka je i stari, crno-bijeli film »Licem u lice«, prikazan prošlog petka. Glavne uloge u ovoj političkoj drami imaju Ilija Džuvalekovski, Vladimir Popović i Husein Čokić, za koje nikada nisam čuo, a tek se u manjim ulogama pojavljuju meni poznati Uglješa Kojadinović, Boris Dvornik ili Milan Srdoč. Svi oni govore ekavicom, ali redatelj je naš proslavljeni Branko Bauer pa je to, tako izgleda, ipak naš film.
Radnja je jednostavna. Drugovi Milun i Trajče su u svom građevinskom poduzeću nešto zakuhali po pitanju privilegija i interpersonalnih odnosa pa im sada prijete isključivanjem iz partije. I sada zamislite da ovaj film gleda neki današnji »omladinac« i da vas stalno zapitkuje stvari koje mu nisu jasne. Kakav je to »zbor radnih ljudi«, kako se tek tako može vikati na direktora, zašto se toliko bore da ih ne isključe iz partije i kao najvažnije - kakvi se to kadrovski stanovi dijele u toj firmi? Zar se stanovi ne kupuju? Jedino što će im donekle biti poznato to je službeni automobil i vozač koji se gazdi uvlači u... Znate već gdje. Tako različito, a tako slično.

BAJKA O LAVU KRISTIJANU

Da na televiziji možemo s vremena na vrijeme vidjeti i jako lijepe stvari, mogli smo se još jednom uvjeriti ove subote, kada je emitiran odličan dokumentarac o laviću Kristijanu koji je odrastao u gradu Londonu, a onda se preselio u Afriku i tamo se divno prilagodio, osnovao čopor, itd., itd... i svi su živjeli sretno i dugo. Ustvari, stvar je zanimljiva zbog toga što je jednog lijepog dana na internetu osvanula snimka na kojoj vlasnici dolaze u Kongo posjetiti svoga lava nakon što se nisu vidjeli godinu dana. Lav ih je prepoznao i tako im se obradovao (skoro ih je pojeo od puste ljubavi) da je snimka tog srdačnog susreta na jubitou pogledana preko 50 milijuna puta, a moram priznati da sam se čak i ja ovako bezdušan i hladan raznježio. Eto, što znači pravovremeno reagirati.

Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 5 (2 glasova)