Nacistkinja u kojoj su vidjeli “rasplodnu kobilu”

U jednome pismu mužu, Gerda spominje i Bormannovu dugogodišnju ljubavnicu, glumicu Manju Behrens: “Meni je Manja tako simpatična da se na nju nikada ne bih mogla ljutiti, a i sva djeca je jako vole. Uz to, još je bolja domaćica od mene. Kad je posljednji put bila kod nas, pomagala mi je pri pakiranju bijelog porculanskog servisa. Niti jedan komad nije se razbio.” Gerda, nadalje, mužu “iskrena srca” želi ugodne trenutke s Manjom, nimalo ne sumnjajući u “njegovu supružničku ljubav”
Elitnim nacističkim suprugama pripadala je i Gerda Bormann, žena istaknutog dužnosnika Trećega Reicha i osobnog Hitlerova tajnika Martina Ludwiga Bormanna, kojemu je rodila čak desetero djece. Za razliku od, primjerice, Magde Goebbels ili Emmy Goering, koje su se nastojale aktivno izboriti za vodeći položaj u ženskoj nacističkog hijerarhiji, položaj Gerde Bormann više se mogao usporediti s onim “rasplodne kobile”, kako su je mnogi podrugljivo nazivali, nego supruge važnog nacističkog službenika.
Iako se suprug prema njoj u javnosti odnosio grubo i s omalovažavanjem, i naočigled svih je varao, Gerda ne samo da je njegovo ponašanje tolerirala već ga je i opravdavala. Kao zagrižena nacistkinja smatrala je da egzistencija njemačkog naroda ovisi o novom i radikalnom društvenom poretku koji je zahtijevao i, još važnije – bio vrijedan svake osobne žrtve. Vjerovala je da je njena dužnost šutjeti i trpjeti i tek si je u rijetkim trenucima dala oduška. Tako je suprugu u jednome od brojnih pisama, misleći na njegovu dugogodišnju ljubavnicu, atraktivnu glumicu Manju Behrens, poručila: “Pobrini se da ti jedne godine ona rodi dijete, a druge ja. Tako ćeš uvijek imati upotrebljivu suprugu.”
Odrastanje u nacističkoj obitelji
Gerda Bormann rodila se 23. kolovoza 1909. godine kao Gerda Buch u jednom mjestu na Bodemskom jezeru, gdje je njen otac služio u 114. pukovniji carske armije. Oba roditelja potjecala su iz uglednih građanskih obitelji – majka Elsa iz obitelji s dugom časničkom tradicijom i otac Walter iz ljekarničke obitelji.
Walter Buch je nakon Prvoga svjetskog rata uspostavio kontakte, a ubrzo i dobre veze s nacionalsocijalističkim krugovima. Kako se obitelj Buch nastanila u mjestašcu Solln u blizini Muenchena, Walter Buch je vrlo rano imao priliku upoznati Adolfa Hitlera, koji je tada živio u glavnom bavarskom gradu te često i rado navraćao u seoski dom Buchovih. Gerda će se u nastupajućim godinama rado prisjećati tih dana kad ih je budući vođa posjećivao, a ona kao dijete “upijala njegove riječi.”
Iako se brak Buchovih izvana činio idealnim, između četiri zida Gerdnin muž postupao je grubo i tiranijski prema supruzi i njihovo četvero djece – kćerima Gerdi i Lori, te sinovima Hermannu i Walteru. Međutim, očevo ponašanje mladoj Gerdi nije bilo odbojno, štoviše od najranije mladosti naučila je ocu biti poslušna, što će objasniti i njen kasniji odnos s mužem, koji je bio slična karaktera i ponašanja. S tom razlikom što je Bormann Gerdu vrijeđao pred svima, a njen otac majku nasamo.
Gerda je često znala isticati kako je upravo majčina strpljivost i pokoravanje spasilo brak njenih roditelja, na čemu joj se uvijek divila. I sama je o ocu govorila samo pohvalne riječi i uvijek mu oprostila kad bi prema njoj bio grub. Buchovi su s jedne strane bili žestoki nacionalsocijalisti, a s druge strane veliki i aktivni protestanti.
Gerda Buch svog je budućeg muža, koji će je uvesti u društvo same nacističke vrhuške, upoznala 1928. godine, tijekom jednoga stranačkog skupa na kojemu je govorio Hitler. Devetnaestogodišnjoj djevojci u oči je odmah upao Martin Bormann, član Nacističke stranke, od nje stariji devet godina. Za razliku od visoke i vitke Gerde, muškarac koji ju je na prvi pogled očarao bio je za glavu niži od nje i sa svojim kilogramima viška nije se osobito uklapao u ondašnji ideal “arijevca.”
Mada se Bormann prema njoj ispočetka odnosio s iznimnim poštovanjem, tihoj i plahoj Gerdi nije polazilo za rukom da je on “shvati ozbiljno”, pa je pomoć potražila od svog oca koji ga od tada počinje redovito pozivati u njihov dom. Time je Gerda dobila priliku pokazati mu svoje osjećaje. Iako su o Bormannu već tada kružile glasine da je nepopravljivi ženskar i da iza sebe ima nebrojeno ljubavnih afera, Gerda je ustrajavala u namjeri da ga osvoji. Kad ju je konačno zaprosio, njen otac je zbog reputacije koja ga je pratila, pristanak za brak dao nevoljko, dok je majka bila oduševljena što će u njihovu obitelj ući “jedan Martin.” Naime, Elsa Buch je bila velika obožavateljica Martina Luthera, središnje ličnosti protestantskog pokreta.
Vjenčanje uz kukaste križeve
Zaruke su bile prigoda da se Gerda učlani u NSDAP, a vjenčanje je održano u rujnu 1929. godine. Svadba je, pak, više sličila nacističkome skupu nego vjenčanju zaljubljenog para jer su svi muškarci, uključujući i mladoženju, na sebi imali uniforme “ukrašene” kukastim križem. Svastika se nalazila i na opasaču i na rukavu. Svjedoci na vjenčanju bili su Adolf Hitler i njegov ondašnji tajnik Rudolf Hess.S obzirom da Bormann u brak nije donio nikakvu imovinu, a Gerdin otac je svojoj kćeri omogućio školovanje – čime je financijsku obveza prema njoj smatrao završenom, Bormannovi su prvih godina braka živjeli više nego skromno. Stanovali su u malenom stančiću, u mjestu Gruenwald južno od Muenchena.
U svibnju 1930. godine Gerda je rodila njihovo prvo dijete, sina koji je dobio ime Adolf po svome kumu Hitleru! Nakon Adolfa Gerda je rodila još devet puta, no jedno joj je blizanačko dijete umrlo. Dok se ona brinula za djecu i domaćinstvo, muž se trudio napredovati u karijeri, nastojeći ne propustiti ni jednu priliku za politički uspon.
Bormannova ideja da svoje stranačke kolege katkad pozove u svoj dom, neslavno je propala jer su mnogi već pri prvome posjetu bili zgroženi njegovim postupanjem prema supruzi koju je u svakoj prilici nastojao poniziti. Većina kolega smatrala ga je nasilnikom i galamdžijom, a njegovu suprugu skromnom i dostojanstvenom ženom koja šutke podnosi suprugovu tiraniju.
Gerdin je otac u to vrijeme bio predsjednik Nacističkog stranačkog suda, a jedan proces sasvim je neočekivano zapečatio odnos tasta i zeta, te Gerdu zauvijek odvojio od roditelja. Naime, Walter Buch optužio je jednoga od važnih donatora NSDAP-a za korupciju i osobno bogaćenje, naivno ne shvaćajući da bi mu zapravo pred sudom trebao osigurati alibi.
To je ne samo razbjesnilo Bormanna već i samoga Hitlera, koji je Bormanna pozvao na odgovornost. Ovaj je, pak, zabranio svojoj ženi da ubuduće posjećuje roditelje, osobito oca s kojim je od toga časa postao neprijatelj. Nakon nemilog događaja Gerda više nikad nije stupila u roditeljski dom, a kontakte je održavala jedino telefonskim razgovorima.
S dolaskom Hitlera na vlast 1933. godine, Martin Bormann postao je zastupnik u Reichstagu, a između 1933. i 1941. godine radio je kao osobni tajnik Rudolfa Hessa. Nakon Hessova odlaska, točnije bijega, Bormann postaje Hitlerov tajnik, čime je dosegnuo vrhunac svoje nacističke karijere.
Djeci morali promijeniti ime
Godine 1940. Bormannovi konačno dobivaju status koji su tako dugo priželjkivali. Preselili su se u Obersalzberg, gdje su prije toga samo ljetovali, te tako postali dio nacističke elite koja je nastanjivala idilično gorsko područje. Osim reprezentativne Hitlerove vile Berghof, dovršene 1936., na tom su području izgrađene brojne vile nacističkih prvaka, ali i stranački uredi, vojne zgrade SS-a, hoteli, gospodarske zgrade, garaže.
Živjeli su u velikoj vili, i dok je Bormann najčešće bio na putu, Gerda je bila zaokupljena odgojem djece i kućanskim poslovima. Često su bili pozivani u Hitlerovu rezidenciju, a Fuhrer je suprugu svog vjernog pomoćnika veoma cijenio, smatrajući kako kao žena i domaćica Gerda ispunjava sve nacionalsocijalističke kriterije.
Oni koji su se okupljali u Berghofu i preživjeli rat ispričali su kako Gerda Bormann često tijekom cijele večeri ne bi izustila ni jedne riječi, a njenu šutljivost i prestrašenost pripisivali su želji njenog muža da “drži jezik za zubima.” Susjedi bi Bormanna znali vidjeti ne samo kako viče na ženu već i kako udara djecu zbog najmanje sitnice. Gerda je najčešće bila odjevena u mjesnu narodnu nošnju i, okružena djecom i služavkama, živjela je u stanovitoj izolaciji.
Gerda je rodila desetero djece, ali jedno dijete je tijekom poroda umrlo. Zanimljivo je da su jednome sinu i kćeri bili prisiljeni promijeniti imena. Sina su najprije nazvali Rudolf, a kći Ilse prema Rudolfu Hessu, Bormannovu neposredno nadređenome, i njegovoj supruzi Ilse. Međutim, nakon što je Hess, bez Hitlerove dozvole u svibnju 1941. tajno prebjegao u Škotsku, kako bi na vlastitu ruku pokušao s Britancima dogovoriti mir, Hitler je dobio jedan od svojih napadaja bijesa.
Čak je posumnjao kako je sam Bormann znao za tajni Hessov plan, te je Martinu Bormannu trebalo dosta truda da uvjeri Fuhrera kako s planom “tog izdajnika” nije imao nikakve veze. Da potkrijepi svoju lojalnost i djelom, odmah je promijenio imena djeci koja se od tada više nisu zvala po kumu i njegovoj ženi. Mali Rudolf postao je Gerhard, a Ilse se od tada zvala Eike.
Šokantan ljubavni trolist
Osim što je s njom u javnosti postupao grubo i s omalovažavanjem, Bormann se nije ustručavao pred suprugom flertovati s drugim ženama. Osobito je rado zavodio mlade filmske zvijezde, a jedna među njima – kazališna glumica u Dresdenu Manja Behrens, bila je njegova dugogodišnja ljubavnica. Pozivao ju je u vlastiti dom, a dao je izraditi i njenu brončanu bistu. Kad je bista stigla naredio je Gerdi da je “negdje izloži.”
Čini se nevjerojatnim da je taj ljubavni trolist mogao gotovo bez problema funkcionirati, ali mnogo toga vezanoga uz psihu nekih nacističkih fanatika teško je dokučivo. Šokantno je otkriće iz Gerdinih osobnih pisama mužu, objavljenih nakon rata, kako su se supružnici “između četiri zida” zapravo slagali puno bolje nego u javnosti. Pisma su im bila puna izljeva ljubavi i čežnje, ali i Gerdina “razumijevanja” za suprugovu nevjeru.
Tako u jednome pismu mužu Gerda piše o njegovoj ljubavnici: “Meni je Manja tako simpatična da se na nju nikada ne bih mogla ljutiti, a i sva djeca je jako vole. Uz to, još je bolja domaćica od mene. Kad je posljednji put bila kod nas, pomagala mi je pri pakiranju bijelog porculanskog servisa. Niti jedan komad nije se razbio.” Gerda, nadalje, mužu “iskrena srca” želi ugodne trenutke s Manjom i nimalo ne sumnja u “njegovu supružničku ljubav.”
Išla je tako daleko da je smatrala kako bi nakon rata trebalo zakonom omogućiti svakome “uvaženom” njemačkom muškarcu da legalno ima ljubavne odnose s više žena.
Iz pisama proizlazi da je njihov brak bio daleko harmoničniji no što je to svima izgledalo. Osim intimnih dijelova koja se tiču njihova odnosa i braka, iz pisama je na vidjelo izišlo i to kako je Bormann svojoj supruzi prenosio i važne političke planove i zamisli. Tijekom cijeloga rata po kuririma joj je slao kopije svojih brzojava. Zahvaljujući tomu, Gerda Bormann, ta neprimjetna i tiha domaćica, bila je jedna od najinformiranijih osoba u Trećem Reichu.
Napad RAF-a, bijeg i smrt
U ožujku 1945. Martin Bormann posljednji je put posjetio svoju obitelj u njihovu domu u Obersalzbergu. Propast nacističkog režima i gubitak rata bili su na pomolu, i Bormann je to dobro znao. Supruzi je neposredno prije posljednjeg susreta poslao pismo u kojem je napisao: “Svoju dužnost obavljat ćemo do samoga kraja. Kada poginemo to ćemo učiniti ponosno i nepokoreno.” Savjetuje ju, nadalje, da se s djecom pripremi za odlazak u Tirol, “ako dođe do najgorega.” I došlo je, jer je 25. travnja 1945. britansko ratno zrakoplovstvo sasulo bombe na Obersalzberg, uništivši ne samo vilu Bormannovih, već i čuveni Berghof.
Martin Bormann se prije već bio s Hitlerom sklonio u berlinski bunker, ispod Kancelarijata Reicha, odakle je prema tvrdnjama jednog njegovog podređenog, supruzi navodno uputio brzojav “stravičnog sadržaja.” Iako nije precizirano što je u njemu pisalo, taj brzojav nikad nije predan Gerdi, iz čega je proizišla spekulacija da je, ugledajući se na Goebbelsove, Martin Bormann naredio supruzi da ubije djecu i počini samoubojstvo.
Gerda je sa svojih osmero djece (najstariji petnaestogodišnji Adolf bio je mobiliziran, ali je zbog crijevne bolesti tih dana završio u bolnici), preživjela napad RAF-a i uspjela se dočepati južnog Tirola. Međutim, već dulje vrijeme osjećala je bolove u trbuhu, a po dolasku u Bolzano, njeno zdravlje naglo se pogoršalo. Smještena je u bolnicu gdje je provela nekoliko tjedana. U bolnici je dočekala kapitulaciju Njemačke, a o suprugovoj sudbini nije ništa znala. Kad je prizdravila, privedena je na ispitivanje, tijekom kojega je Amerikancima otkrila svoj identitet.
U kolovozu joj se zdravlje opet pogoršalo te je prevezena u vojnu bolnicu u Merano, gdje joj je najprije pogrešno dijagnosticiran rak crijeva. Djeca nisu bila s njom, a kad je shvatila da se neće izvući, početkom 1946. godine je, preko svog brata Waltera, dala pristanak da se djeca, nakon njene smrti, daju na posvojenje. Također, bila je uvjerena da njen muž više nije živ. Iako se udajom za Bormanna bila odrekla protestantske vjere, posljednjih dana života vratila se protestantizmu.
Umrla je 23. ožujka 1946. u 37. godini života. Obdukcija je pokazala da nije imala rak već je umrla zbog otrovanja živom, kemijskim elementom čiji su spojevi otrovni, a kojom je neadekvatno liječena. Pokopana je na vojnom groblju u Meranu. Djeca su dana na posvajanje jednoj obitelji iz južnog Tirola.
Sudbina njenog muža i osobnog Hitlerova tajnika ostala je nepoznata niz desetljeća. Iako se nagađalo da je Bormann uspio iz bunkera pobjeći i skrasiti se u Južnoj Americi, 1972. godine pronađeni su njegovi ostaci, te je ustanovljeno da je još 2. svibnja 1945. u blizini bunkera Kancelarijata Martin Bormann počinio samoubojstvo.