PO PUSTARI VIŠNJICI MISLIMA NA BAŠTICI

– Od kupina i drače nije se vidjela traktorska prikolica. Kao stečajna masa čak je i krdo izgladnjelih konja umalo završilo u klaonici, kaže Ksenija Plantak, pojašnjavajući kako je raskomadano i uništeno imanje Višnjica spašeno i nakon samo šest godina obnove proglašeno za Europsku destinaciju izvrsnosti

Mogli ste i bliže. Ima i kod nas pustara di god se okreneš, svuda neobrađeno i pusto, reče mi prijatelj kad sam mu najavio da u petak s našim fotoreporterom Sitnicom idem u pustaru Višnjicu, imanje u općini Sopje između Slatine i Virovitice, 463 kilometra udaljeno od naše Baštice. Tek kad smo, vozeći (Zadar – Zagreb – Kutina – Garešnica – Virovitica – Slatina) gotovo punih pet sati bez zaustavljanja, stigli do odredišta, učinilo se još udaljenije i to nekoliko svjetlosnih godina.
– Raj na zemlji, kaže Frane Ivković, najpoznatiji hrvatski voćar, rodom iz Škabrnje.
Od jada do raja
Raj, ali prije sedam godina, primjerice, sigurno mu ne bi palo napamet ovdje organizirati 7. znanstveno stručno savjetovanje hrvatskih voćara. Imanje, 280 hektara, tada je bilo u bankrotu, u vrlo devastiranom stanju sa zapuštenim objektima. U draču zaraslim poljima i livadama s izgladnjelim konjima koji su bili zatvoreni u štalama i trebali završiti u klaonici…
U našim pretvorbenim marifetlucima ništa neobično da to isto imanje nije, umjesto u definitivnoj propasti, završilo ni manje ni više nego kao pobjednik u kategoriji obnovljenih gospodarskih lokaliteta za Europsku destinaciju izvrsnosti – EDEN 2011.
Znači, od jada i bijede do raja na zemlji za ciglih šest godina.
Kako je to moguće, pojasnila nam je Ksenija Plantak, najzaslužnija za ovaj kopernikanski obrat.
– Teško, teško.. Ali, ajmo najprije riječ-dvije o povijesti pustara, predlaže Ksenija. Pustare (mađ. Puzsta) su prostrana zemljišta u vlasništvu vlastelinskih obitelji na kojima su u 17., 18. i 19. stoljeću živjeli seljaci bezemljaši vični raznim zanatima vezanim uz konje i stočarstvo te obradu zemlje.
 Konji pred klaonicom
– Tu nikad nisu bili dvorci vlasnika, kaže Ksenija.
Osnivač ove pustare je obitelj Pejačević iz Virovitice. Potom su je 1841. godine prodali njemačkoj kneževskoj obitelji Schaumburg-Lippe, poznatoj, između ostalog, i po tome što su u Slatini pokrenuli prvu proizvodnju pjenušca na hrvatskim prostorima. Pustaru poslije preuzima obitelj Drašković i od nje stvara jedno od najrazvijenijih imanja te vrste u Slavoniji.
Zahvaljujući tim vlasnicima, podsjeća naša sugovornica, Višnjica se kontinuirano razvija pa tako početkom 20. stoljeća kao naselje broji 200 stanovnika i sa svojim sadržajima predstavlja prototip održivog razvoja. Uz odlične prirodne uvjete, Pustara Višnjica bila je jedno od najbogatijih i najrazvijenijih dobara u tome dijelu Slavonije.
Poslije drugog svjetskog rata Višnjica djeluje u sastavu IPK Osijek kao jedna od najnaprednijih radnih jedinica, a onda nakon Domovinskog rata dolazi crno razdoblje. Nekoliko pretvorbenih ciklusa osiromašilo je i devastiralo pustaru. Rascjepkana na desetak parcela i još više vlasnika (naša Baštica je trenutačno, što u vlasništvu što u najmu 13 korisnika, op.a.) Višnjica je 2005. završila u stečaju.
 – Od kupina i drače nije se vidjela traktorska prikolica, stari kombajn… Kao stečajna masa i krdo izgladnjelih konja trebalo je otići u klaonicu, pripovijeda Ksenija.
Pothvat i poslovni rizik
Strašno, no tada osječki zeleni u suradnji s medijima pokreću akciju. – Pomogli su da se probudi osjećaj da uništavamo vlastitu baštinu, kaže naša sugovornica, danas direktorica i suvlasnica Višnjice. Svojedobno je bila i gradonačelnica Slatine.
– Znate, moji roditelji su iz ovog kraja. Silno sam željela da se nešto učini, tražila sponzore i ulagače pa sam tako i sama završila u projektu, govori Ksenija. Ona je, inače, magistar farmacije ima privatnu ljekarnu u Slatini.
– Put je bio trnovit, ali sada imam zadovoljstvo što sam dala svoj doprinos u spašavanju Višnjice. Bez entuzijazma i srca, ističe, ne bi bilo ništa. Naravno, i bez novaca. Kseniji se pridružila i obitelj Perković, upustili su se u poslovni rizik. Po modelu javno privatnog partnerstva otkupili su Pustaru i s oko pet milijuna eura za samo nekoliko godina stvorile jedno od najljepših slavonskih imanja.
– U prvim godinama projekt nije isplativ, kaže Ksenija.
Ovakve projekte u drugim europskim zemljama (Mađarskoj, Češkoj, Slovačkoj…) potpomažu bespovratnim i beskamatnim sredstvima s rokovima od preko 30 godina. Možda će i kod nas?! No, i bez toga, u vrlo kratkom vremenu, na Višnjici su izveli pravi pothvat. Konji su spašeni, staje obnovljene i uređene.
 Gosti, kojih je iz dana u dan sve više na imanju, mogu uživati u obilasku pustare na konjima ili u zapregama. Istu prigodu iskoristili su i hrvatski voćari. Jako dojmljiv je i prizor farme jelena lopatara, gdje na uzgajalištu od četrdesetak hektara slobodno šeće 400 grla. Ali, to još nije sve.
Zadranima sadnice batata
Prema riječima suvlasnice Ksenije Plantak, pet programa dopunjavaju se na Višnjici – konjogojstvo, uzgoj divljači, proizvodnja novih povrtnica koje mogu zamijeniti duhan, uzgoj ljekovitog bilja i ruralni turizam. Kad bude potpuno uređena, imat će devet tematskih vrtova – Šuma Striborova, Vrt dobrih susjeda, Keltski vrt, Slušaj kako zemlja diše i drugi.
– Jedini u ovom dijelu Europe imamo pogon za proizvodnju sadnog materijala nove povrtnice batate, kaže Ksenija, otkivajući da su sadnice ovdje nabavili i prvi uzgajivači batata iz zadarskog kraja. U planu je također izgradnja tvornica prerade druge i treće klase batata, tako da se od sadašnjih 30 planira otvaranje još dvadesetak novih radnih mjesta.
Tko zna – zna. Poduzetna Ksenija Plantak nije propustila ni prigodu 7. znanstveno-stručno savjetovanje hrvatskih voćara. Na polju budućeg ekovrta sudionici savjetovanja zasadili su desetak stabala u aleji jabuka. Sadnice je iz vlastitog matičnjaka donirao naš Frane Ivković.
– Ovo je početak naše tematske staze koju smo nazvali Slušaj kako zemlja diše. Dođite nam opet, reče na kraju poduzetna Ksenija.
Time i mi zaključujemo naš reporterski štrapac pustarom Višnjicom.
Nemoj misliti na Bašticu
Dok smo hodali ovim znalački obnovljenim imanjem  stalno mi se, kao u onoj reklami, motalo po glavi: “Nemoj misliti na Bašticu. Nemoj misliti na Bašticu”. Uzalud. Slične misli vjerojatno su se vrzmale i Mili Soldu, Mariju Sikiriću, Josipu Ražovu, Marijanu Tomcu i drugima iz ovog našeg kraja koji su protekli vikend sudjelovali na savjetovanju hrvatskih voćara u Višnjici. Može li se i Baštica obnoviti kao Višnjica?! Isto sam po povratku upitao i našu stručnu suradnica Gordana Dragun, koja je na Baštici, dok je bila u sastavu PK Zadra, radila i sigurno je i danas nosi u srcu.
Netko je, kaže ona, već rekao: Mrtvaca treba pokopati! Tamo je sada košmar u vlasničkom, upravljačkom i svakom drugom smislu. S jedne strane, ima sjajnih primjera kao što je Soldo sredio Novu Bašticu s najuzornijim nasadima jabuka, stolnog grožđa, bresaka, šljiva i matičnjaka loznih podloga, uredio ekskluzivan objekt, dok s druge strane, propadaju gospodarske zgrade bivšeg PK Zadra, porušene topole, putevi i polja zarasli u draču i kupinu. Kao u Višnjici pred stečaj. Rješenje?! Trebali bi ga znati korisnici Baštice. Osim Solda, tu su Šime Žuža i Ante Ivković, na Smilčiću Anići, Baturi i Arbanasi, pa Denis Kevrić i Marijo Sikirić, Zvonimir Kovačević, Mario Sušić i drugi dobri voćari i vinogradari – zašto ne sjednu zajedno, priđu jedan drugome i počnu se udruživati?! Ako nisu dosad, kud ćeš većeg motiva od aktualnog uvjeta – samo voćari udruženi u proizvođačke grupe i organizacije moći će iz europskih fondova povući čak 50 posto bespovratnih sredstava i na to još 25 posto od države?!
Pratit ćemo i pisati o tome u idućim brojevima Plodova.
 Jer, kad je mogla pustara Višnjica, valjda može i Baštica, nekad najuzorniji proizvođačko-pokusni punkt za sve mediteranske kulture, posebice marašku, breskvu i nektarinu. Bit će opet ili je – neće biti?!
–više pročitajte u tiskanom izdanju Zadarskog lista