I bolje da si mi krepa slonče

Slika korisnika admin
slonovi_1
Stipe SURAĆ
Da je kojim slučajem bio slobodan, Sonyja bi krdo prekrilo granama i lišćem, tugovalo danima za njim i držalo mu mrtvu stražu

Zamislite, molim vas, slijedeći prizor. Prostorija je u tamnom drvu, mjedi i ogledalima, s foteljama i tapiserijama s tradicijskim šarama. Godina je 1970. i okupljeno društvo sjedi za dugačkim konferencijskim stolom, zamišljeno puši i srče zeleni čaj zabrinuto gledajući preda se. Dok u pepeljarama rastu hrpice opušaka, članovi indijskog nacionalnog Kongresa mozgaju o pitanjima iz oblasti međunarodnih odnosa. Na licima im zbunjen, bespomoćan izraz. Odmah vidiš da su posrijedi ozbiljne stvari.

 «Ako se Titu ne svidi poklon, jebat će nam nesvrstani sve po spisku», obrati se sekretar za vanjske poslove okupljenima. «Zato mislim da je najbolje...» bubne sekretar... «da mu pošaljemo neku životinju».

 «Molim?» upita premijerka Indije dižući pogled s ispucalog crvenog laka na prstima. «Kako to misliš životinju?» izvi obrve Indira Gandhi.

«Pa što fali?», zarumeni se sekretar. «Ako mu je Kenet Kaunda mogao darovati močvarnu antilopu, mogli bi i mi smisliti neku beštiju.»

«Samo nemojmo slati kravu», javi se sekretar financija. «To mu je Nehru poslao još tamo 1959-te.»

«Dobro», složi se premijerka. «Što bi mu onda mi mogli dati?» upita znatiželjno Indira Gandhi.

Neugodna tišina spusti se među okupljene.

«Papigu?», predloži sekretar za vanjske poslove.

«Ne valja, nju već ima».

«Planinsku zebru?», pokuša sekretar ponovno.

«Ma, ne valja ni zebra», nezadovoljno će šefica države. «Nju mu je već iz Gvineje poslao Seke Ture».

 «A da mu damo devu?», umiješa se prestrašeno sekretar za industriju i rudarstvo.

«Isss! Devu?» odmahne Indira Gandhi prezirno. «Je ga i ti nekad znaš prosrat! Devu mu je poslao Husein, kralj Jordana! Dajte nešto domaće pobogu!»

U društvu opet načas zavlada ledena tišina. Čulo se samo zujanje stropnog ventilatora. Članovi kongresa napeto razmišljaju, grozničavo grizu usne, vidiš da im ništa ne pada na pamet. Uto se javi jedan oniži brko ravne kose i tamnog tena, sekretar poljoprivrede.

«E ljudi, znate što bi mogli», viknu brko pobjedonosno, a svi ga s nadom pogledaše. «Da mu poklonimo modru antilopu? To je naša, domaća beštija».

«Ambedkare, molim te», zgranu se Indira Gandhi. «Kako ti to uopće može pasti na pamet? Jebote, pa ti imaš memoriju vinske mušice, nije ni čudo da si sekretar poljoprivrede», zajedljivo će premijerka. «Zar ne znaš da je još 1959-e modru antilopu Titu poklonio moj tatica Nehru! Stvarno si kreten Ambedkare!», ljutito viknu gospođa Gandhi i lupi dlanom o stol.

«Razmišljajte, glupani! Dok se vi sjetite pravog poklona tko zna što će Titu u međuvremenu darovati Sirimavo Bandaranaike».

Na spomen šefice države Šri Lanke u društvu opet načas zavlada ledena tišina.

«Naravno, logično, kako se toga prije nisam sjetio», lupi se sekretar financija dlanom po čelu, sretan jer mu se napokon upalila lampica. «A da mu damo bengalskog tigra?»

«Ne znam baš za tigra», zavrti glavom Indira Gandhi. «Nezgodno je to. Bojim se da to ne ispadne politički. Znaš kakvi su ti funkcioneri iz Jugoslavije, u svemu vide prijetnju. Ne valja tigar, nije to to», odlučno će gospođa Gandhi. «Treba nam nešto moćno, nešto da otjelovi pravu prirodu Indije, nešto od čega će Tito pasti na guzicu».

Leptirice uznemireno oblijeću oko stolnih lampi, članovi indijskog nacionalnog Kongresa bi još nešto rekli, ali se nitko ne može sjetiti što. Gledaju se tako par minuta, a onda Rajiv, premijerkin sinčić što se ispod stola igrao malenim plastičnim slonićem, podiže ruku i predloži:

«Mama, a da tom barbi date slona?»

Mama Indira se ozari. Od veselja joj se podignu guste obrve pa od neke iznenadne dragosti zakuštra dječaku kosu.

«Bože, sad znam na koga je ovaj mali ovako pametan», pomisli premijerka dirnuto.

 «Slon!» uzviknu pobjedonosno Indira Gandhi, lupivši dlanom po stolu. «Titu ću dati slona! Trajat će mu sto godina! Da ga štiti i čuva kao što nas čuva naš indijski bog-slon Ganeš!», reče zaključno a okupljeni razdragano podignu ruke i zaplješću. «Da vidim sad što će mu nakon toga darovati Sirimavo Bandaranaike, ta umišljena koza», pomisli zadovoljno Indira Gandhi u sebi.

Suhe šljive druga Tita

«Mislite da će vam Tito dati nešto zauzvrat?», upitao je sekretar vanjskih poslova Indiru Gandhi tjedan dana kasnije, za ispraćaja dvogodišnjeg mladunca indijskog slona koji se uz svečanu pratnju, brodom spremao otploviti za Jugoslaviju.

«Znajući njega, poslat će mi džem od šljiva», prezirno otpuhnu premijerka Indije. «Ili one njegove domaće zagorske kobasice. Poslije njih sedam dana ne možeš živjeti od proljeva. Eno, pitaj Gadafija ako meni ne vjeruješ».

«Stvarno?», začudi se sekretar gledajući u morsku brazdu koju je brod ostavljao za sobom. «Ja sam čuo da je Tito galantan tip, budžovan, da ima para i lijepe manire».

«Slušaj, znam čovjeka», šapne mu premijerka povjerljivo na uho, tako da nitko ne čuje. «Kad mu je egipatski predsjednik Anvar el Sadat poslao pozlaćenu statuu boga Ozirisa iz šestog stoljeća prije naše ere, visoku pola metra, znaš li što je njemu Tito zauzvrat poklonio?»

«Ne znam», ublijedi sekretar, već naslućujući da nije smio hvaliti Tita ispred svoje šefice.

«Poslao mu je pedeset kila suhih šljiva, plus još pedeset litara soka od borovnice i još pedeset litara soka od ribizla! Zamisli budale! Pu, oca mu jebem!» opsuje premijerka i onako, pravednički, gnjevno zaključi: «Šljive za zlato! Toga ima samo u Jugoslaviji!»

«Bit će da se Anvar el Sadat gadno uvrijedio?», upita sekretar da malo popravi dojam.

«Ma je vraga», zavapi Indira Gandhi. «Čula sam od jednog našeg počasnog konzula u Namibiji, da u afričkim zemljama suha šljiva slovi kao moćan afrodizijak i da je strahovito na cijeni».

«Je li to sigurno?»

«Sto posto».

 «O, jebem ti!» uzdahne sekretar vanjskih poslova zamišljeno pa u sebi pomisli kako taj Tito zna što radi i kako bi i on volio malo tih Titovih suhih šljiva, zlu ne trebalo.

«E, neka smo ih se riješili, i slona i Tita!», reče gledajući za brodom koji se već gubio u daljini Indira Gandhi, premijerka Indije, osvjedočena prijateljica životinja.

Moglo je bolje

Eto, dragi čitatelji, ovakve i slične ludorije pale su mi na pamet prije devet dana kad je pukla vijest da je uginuo najpoznatiji stanovnik Nacionalnog parka Brijuni i njegovog Safari parka - indijski slon Sony, Titov miljenik i poklon Indire Gandhi - slon kojeg je u njegovom 40-godišnjem brijunskom mandatu vidjelo više od 4 milijuna gostiju.

Sony je uginuo iznenada prošlog petka uvečer. Nije bio bolestan i nije pokazivao nikakve znakove bolesti. Pronašli su ga čuvari. Da je kojim slučajem bio slobodan, njegovo krdo bi ga prekrilo granama i lišćem, tugovalo danima za njim i držalo mu mrtvu stražu. Ovako, ispratila ga je samo slonica Lanka, njegova životna družica, koja je na Brijune stigla 1973., tri godine poslije njega. Iako su od prvog dana dijelili zajednički kavez, Sony i Lanka nisu imali potomstva.

Sony je desetljećima živio mirno, spokojno i lijeno kako bi i očekivao od jednog slona u brijunskom nacionalnom parku. Težio je šest tona i bio visok tri metra. Ljeti bi znao izgubiti i do stotinu kilograma, ali bi zato bez obzira na vrućinu znao pojesti oko trideset kila jabuka i krušaka, deset kila riže te sto kila sijena. Ljeti je pio 200 litara tekućine na dan, a tuširao se s dvije tisuće litara vode. Malo je reći da je Sony mogao popiti.

Međutim, kako to kod nas već biva, prije deset godina Sony i Lanka su završili u lancima. U vrijeme najžešće financijske krize brijunska uprava ih je namjerila prodati Antonu Gartneru, najbrutalnijem treneru cirkuskih slonova u Europi, Austrijancu kojem je slon ubio jednog člana obitelji, trgovcu i krotitelju koji se, kažu, proslavio izjavom: «Slonu treba iskopati desno oko. Tako ga možeš lakše udariti s te strane».

Brijunska uprava je Sonyja i Lanku namjerila prodati Gartneru za tadašnjih šest tisuća maraka. Austrijski trgovac je Sonyja držao u uskoj kamionskoj prikolici, u mraku, u svježoj, još pušećoj hrpi zelene balege. Usprkos naredbi veterinarske inspekcije, Gartner ga je vezao lancima u prikolici kamiona. Lanka, prvi put odvojena od Sonyja, pokušala se ubiti samoozljeđivanjem, udaranjem glavom o željezne stupove i odbijanjem hrane. Aktivisti udruga za zaštitu životinja i zeleni iz svih krajeva Hrvatske, kao i inozemstva, ostali su šokirani su kad su prvi put tog srpnja 2000. ugledali slonove. Nalazili su se u dva odvojena boksa, u polumraku i vlazi, na golom betonu, bez hrane i vode. Sony je bio gadno pretučen. Tragovi udaraca nisu se mogli skriti. Na desnom uhu imao je ranu dugačku šezdesetak centimetara, iznad desnog oka krvave podljeve, dvije velike rane na čelu i ranu na desnoj nozi. Gartner ga je već spakovao za klaonicu ili cirkus, svejedno, ali aktivisti su slonove naposljetku ipak uspjeli spasiti. Prekršajni sud u Puli kaznio je Antona Gartnera novčanom kaznom od 19 000 kuna, zbog zlostavljanja slonova i nepridržavanja hrvatskih zakona o zaštiti životinja. Da je Tito kojim slučajem bilježio sve njegove delikte, skupilo bi se robije da bi Gartneri do smrti pleli košare u Staroj Gradiški. Naposljetku, Sony i Lanka su vraćeni u Safari park, u kavez koji se sastojao od dva dijela - štale i malog vanjskog prostora.

Sony je nakon toga postao zao, čovjek mu se više nije smio približiti. Dane je provodio izvan štale, a noći u njoj i njegovo izvođenje i zatvaranje predstavljalo je ozbiljnu opasnost po život čuvara. Svi su strepili od njegove opake naravi. U štali su Sony i Lanka imali svaki svoj uski kavez, odvojen debelim zidom, pa se nisu mogli vidjeti. Timaritelj je skriven iza zida, u smrtnom strahu, Sonyju hranu gurao drškom metle. Nitko se nije imao hrabrosti približiti slonu koji nikad nije upoznao slobodu.

Kad je umro, može biti da su čuvari i odahnuli. Jedno je zlo otišlo pod zemlju, lako moguće da im je takva misao prostrujala glavom. Ravnatelj Safari parka tijelo je poslao na obdukciju. Svi sad žele znati zbog čega je Sony uginuo kad pripada vrsti koja može živjeti mnogo duže, čak i do sto godina - kao da ne znaju da azijski slonovi u europskim zoološkim vrtovima i safari parkovima u prosjeku dožive samo 19 godina. Sony je još dugo i poživio. Preživio je Tita i Jovanku, Sophiu Loren i Richarda Burtona, Tuđmana i Ankicu, Julia Iglesiasa i Šukera - i još četiri milijuna brijunskih turista koji su ga došli gnjaviti. E moj Sony, da sam ja slon, odavno bih već riknuo, puno prije tebe.

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno