Novi azil je jedino rješenje

Azil već šest godina muče isti problemi – manjak novca za kupnju hrane, nevoljkost ljudi da udome životinje, česte pseće epidemije i općenito loši uvjeti. Gradnja novog azila nameće se kao jedini spas
Čim se skloništu približi bilo tko nepoznat, psi polude. Nabadaju prkosno njušku na žicu ograde, na gubice im izbija pjena i toliko laju da se čini da će grlo poderati. «Grizu li?» pitam zabrinuto dok kordon pasa pokazuje čeljusti požutjelih očnjaka. «Ne boj se», odmahuje Marijana glavom, «Psi samo čuvaju svoj prostor».
Oprezno guram željezna vrata zahrđalih šarki, ostavljajući iza leđa pošljunčani prilaz opkoljen gustom šikarom. Dugo kružim pogledom po borovom šumarku u kojem je skriveno prvo zadarsko sklonište za pse, jedno od zapuštenijih u državi. Uz kameni zidić izraslo je grmlje, staro betonsko dvorište presvučeno je zelenkastim lišajem, a na jednom mjestu iznikla je smokva, debelo nadvisujući krov Marijanine kamp-kućice. U krugu od tisućinjak kvadrata leže hrpe jutenih vreća, ponegdje ima i starih guma i bačvi. Pomiješan s mirisom borovine, iz boksova dolazi neugodni zadah trulih, vlagom izjedenih dasaka i smrad starih, poluraspadnutih madraca u kutu. Daleko je ovo od top forme. Lijepo se vidi da je sklonište u cijelosti, baš kao i neke hrvatske političke stranke, sklepano od otpada.
Duž ulaznog dvorišta, gdje je betonska ploča popucala od podzemne najezde korova, leže ili jurcaju psi, samo neki od njih stotinu i pedeset. Ostali su raštrkani uokolo, u petnaest preostalih ruševnih boksova. «Pokušala sam azil urediti najbolje što sam mogla», objašnjava Marijana, šireći ruke, kao da se zbog nečeg opravdava. «Nemoguće je održavati čistoću kad nemaš vode ni struje. Dobro da smo uspjeli nasuti šljunak u boksove. Sad nema više blata i ne smrdi kao prije. A i manje je zaraza». Psi su danas u puno boljem stanju nego prijašnjih godina. Svi su odreda kastrirani, sterilizirani i cijepljeni. «Epidemija više nema», kaže Marijana, «Psi su lijepi, debeli i veseli.»
Ljudi koji žive u udobnosti, da im ispričaš za 37-godišnju Marijanu Mustać, zasigurno bi se od srca krepko nasmijali i rekli da se bavi ludorijama. Ona se, međutim, ovim poslom ponosi. Okorjela je od glave do pete u borbi za prava životinja, ništa ne može biti toliko važno, toliko mijenjati sve, kao činjenica da ima stotinu i pedeset pasa na savjesti. Kad razmišlja o tome, iskusi navalu emocija: « Često od ljudi čujem da sam luda što brinem za pse», kaže Marijana kroz smijeh. «To me uopće ne dira. Svatko normalan će shvatiti da su azili potrebni.» Dapače, zlobne predrasude za nju su ugodno rasterećujuće i ljekovite. «Definiraj mi normalnog čovika», spokojno kaže.
Još je uvijek zapanjena koliko je u ljudi teško srce. Ne može pojmiti da mogu pustiti nekog svog da tek tako ode, da si mogu priznati da se neće vratiti i da ga više nema. Dugo se u njoj taložio bijes kad bi ugledala umorne i olinjale pse koje je netko posve neodgovoran odbacio kao staro željezo. Nije se mogla pomiriti s tim da ljudi mogu prešutjeti sva male zajedničke povijesti, svaku malu radost koju im je taj pas dao. Zato se odlučila žrtvovati za spas takvih pasa, dobro znajući da nema veće sreće nego pokloniti život koji je već bio izgubljen. «Najprije sam pse skupljala i držala doma. Kad sam shvatila da mi je vrt i podrum krcat, odlučila sam krenuti u ovu avanturu. Nije se više imalo što čekati.» Odlučila je zasukati rukave i pomoći psima. Počela je živjeti u kući na kotačima, u stanju beskompromisne odgovornosti i neprekidnje zebnje, budeći se noću uvijek s istom mišlju: da joj psi, svejedno kako, ostanu živi kako bi ih stigla udomiti u prave ruke. Danas, šest godine kasnije, kad je iza nje već više od tri stotine sretno udomljenih pasa, gledam je kako zamišljeno gladi crnu pseću glavu svoje ljubimice Gare, odsutna, lutajući u vremenima kad je sve počelo.
Prva kujica
Radeći u pečenjarnici u Zatonu, tog sudbonosnog ljeta 2004., jednog je vrućeg poslijepodneva ugledala kujicu od koje su svi okretali glavu. Prolazili su ljudi pokraj nje, neki su je onako iz čista mira, znali probiti nogom u rebra, ali većina se pravila kao da tog psa uopće nema ili kao da prolazi netko tko je ljudima učinio veliko zlo, pa mu se više ne može oprostiti ni to što je živ. Nije to bila kujica za izložbe pseće ljepote, bila je stara, zanosila je u hodu i neprestano cvilila. Bila je iscrpljena i na rubu umiranja. U Marijani se nešto prelomilo. Danima je polako i oprezno, kao da demontira nuklearnu bombu, vabila tu kujicu, spremala joj najukusnije sendviče. Uzalud, kujica bi svaki put trkom bježala što dalje. Dugo je to tako trajalo. Naposljetku, jednog je dana stavila sendvič ispred pečenjarnice, sjela preko puta, nalaktila se na koljena i rekla: «Jedi draga». Kujica je žvakala i strepila da će je otjerati od jela. Kad je pojela cijeli sendvič, zabolio ju je trbuh. Stisnula je oči i prdnula. Marijana je spustila dlan na zbunjenu pseću glavu i rekla: «Zvat ćeš se Nika.» Kujica je dvaput repom udarila po tlu i zaspala.
Tog je dana Marijana Mustać znala da više ništa neće biti onakvo kakvo je bilo prije nego što je pronašla tog uplašenog psa. Odlučila je osnovati Udrugu za zaštitu životinja i Nika je postala njezina prva štićenica. «Počela sam tražiti lokaziju za azil. Obilazila sam napuštene kasarne, posvuda tražeći mjesto gdje bi mogla podići sklonište.» Ljudi su joj govorili da se ostavi pasa i ćorava posla, ali to ništa nije pomagalo. Takva je Marijana: ono u što ona vjeruje, to je za nju tako i nikako drugačije. Obijala je pragove, išla od poznatog do poznatog, ne bi li oslobodila pse skitnje i gladi, sve dok na samoj periferiji zapadnog ruba grada nije naišla na napušteno romsko naselje. Tu je uz pomoć rodbine i prijatelja podigla sklonište, od svojih novaca kupila žicu i u improvizirani boks smjestila Niku i još šačicu pasa. Kad bi škropila oštra kiša, ubitačna kao ritam mašina, Marijana bi se sklanjala u napuštenu sivu kuću oljuštenog pročelja, predviđenu za rušenje. Usamljena i izdvojena od svijeta, ondje je provodila čitava popodneva zureći u kišu. «Tad bi mi znalo biti najteže», kaže, «pogotovo onda kad bih imala bolesno štene.» U to je vrijeme puno čitala – knjige, novine, časopise, sve čime bi ispunila tu dugu tišinu. Navečer bi još jednom pregledala pse, sjela u auto i otišla kući. Već nakon par sati, bilo joj je pusto bez tih napuštenih pasa.
Išlo je to tako sve dok joj se jednog sivog jutra noge nisu podsjekle od užasa. Preko noći netko je ubio dva psa, smrskao im glave kamenjem. «Od tada azil nisam niti sekunde ostavljala bez nadzora. Isprva sam spavala u šatoru i autu. Kasnije sam nabavila kamp-kućicu.»
Ubrzo je ostala bez ušteđevine, čitavih trideset tisuća kuna otišlo je na pseću hranu. Marijana je stala tražiti sponzorstva po gradu. Trgovine pseće hrane rado su joj izlazile u susret, veterinarske stanice i ambulante također. Kako je rasla pomoć, tako je rastao i broj pasa. Na izmaku prve jeseni bilo ih je već šezdeset. «Shvatila sam da mi treba pomoć s toliko pasa. Tražila sam volontere.» Prikladni kadar pronašla je u Maji Slišković, djevojci koja je Marijani obećala pomoći i to je obećanje održala sve do danas. Njih dvije, u prljavim radnim kombinezonima, danonoćno su po gradu skupljale napuštene pse, stražarile nad skloništem, čistile i prale za životinjama, sve tako do prve zime. Ta je zima, ispostavit će se kasnije, bila najteža. «Nismo ni znale što je to parvo viroza».
Epidemija
Podmukla bolest te prve zime u zadarskom je skloništu opustošila sve čega se dotakla. Zima je došla iznenada iza naježenih brda Velebita i čitav je krajolik eksplodirao od studeni. Sve je opustjelo. U kamp-kućici su dva svjetla: žuto svjetlo voštanice i plavo svjetlo plinskog kuhala. To plavo svjetlo plavo je kao noćni snijeg, ali je ipak vruće i grije. Ispod sudopera leglo je štenaca, crna kujica se sklupčala ispred njih. Teško diše i sklapa šapice, drhteći u krvavom proljevu. «Epidemija je buknula doslovno preko noći», kaže Marijana, «U samo tri dana uginulo je trideset pasa.» Cure su zvale veterinare u pomoć, cjepiva nisu pomagala, psi su redom ugibali. Pokopale su ih noću u tišini daleko od skloništa, tako da ih ostali psi iz čopora ne mogu iskopati natrag. Sutradan je pala tako jaka kiša da je čitavo sklonište zaplivalo kao da je netko otopio ledenjake. Preživjeli psi su stajali u blatu do koljena i nisu se micali.
Za sve nesreće postoji samo jedno rješenje: započeti novi život. Djevojke su nastavile s borbom, dežurale su 24 sata, svaka u svojoj smjeni, mobiteli su im se užarili, ljudi su zvali, nudili informacije o napuštenim psima ili bi ih naprosto sami donosili u azil. Ubrzo se broj pasa popeo do dvije stotine i u skloništu je zavladala velika gužva, kao na autobusnoj stanici na kojoj se svi guraju. «Ljudi su nas zvali iz cijele županije», govori Marijana, «Da smo pokupili sve te lutalice danas bi ovdje bilo preko deset tisuća pasa». Kako bilo, Marijana i Maja su nastavile brinuti o čoporu, tražiti sponzorstva i pomoć. Ponekad bi im znao proraditi živac pa bi podviknule na neposlušne pse koliko ih grlo nosi, dreknule bi da su ih mogli čuti i planinari na Velebitu. No psi su i dalje veselo trčali po blatu, prskajući sebe i svoje dvije skrbnice. Rasulo, to bi bio najblaži opis stanja u kojem su se i psi i djevojke našli. Bez vode i struje, bez karantene, bez novca za hranu, sterilizaciju i kastraciju životinja, zadarsko je sklonište pasa opasno počelo nalikovati na poprište opće katastrofe. Za punog mjeseca, kad se sve jasno vidi, psi bi zborno zavijali cijele noći. Marijana je počela osjećati da joj se živci rastežu kao žvaka, došlo bi joj da se rasplače, da urla, zapomaže i rida sve glasnije, ali nikad ništa od toga. Probavljala je tugu kao što udav probavlja zeca. Dok joj se srce ledilo, rasla joj je vjera u pseću dobrotu i veličinu. Znala je da su ona i Maja jedina slamka spasa za ove pseće lutalice, njihovi veliki saveznici za taj dan, i za dane koji slijede.
Fantom i Đaklu
Ima tri godine da je ova zajednica djevojaka i pasa dobila novu mušku ruku. Nakon Miro Vojvodića nezamjenjiv volonter postao je Srećko Grdović. Gradi boksove, krpa ogradu, dovozi vodu i odvodi pse na redovita cijepljenja u veterinarsku ambulantu. Kad psi provale žičanu ogradu Srećko ih uokolo lovi kao leptire. «Jednom je Paško, mješanac turskog karabaša, zbrisao preko ceste u obližnji supermarket», pripovijeda Marijana, «Na kraju ga je jedan kupac namamio salamom. Često nam tako znaju bježati, ne možeš ih ostaviti bez nadzora niti minutu».
Ponekad se čini da je priroda izmislila ove pse samo da bi im se čovjek mogao veseliti. Blento je smiješan kao nešto drago i toplo čemu se smiješ i kad ne pravi šale. Gara je pas koji razmišlja i osjeća, njena inteligencija ovdje je postala već legendarna. «Kad Maja i ja igramo briškulu, Gara mi šapicom signalizira koju će kartu baciti», kaže Marijana, «Ili ponjuši kartu, ili je poliže ili dotakne šapom. Ne znam kako to objasniti, ali često puta pogodi kartu».
Neki psi uopće nisu za udomljavanje. Dugo su skitali, osjećaju se previše izmještenim i bezdomnim da bi posjedovali neki čvrsto ukorijenjen osjećaj «mjesta». To je najveći problem s napuštenim psima. Psi općenito vole rutinu, vole svakodnevne rituale. Jednom kad ispadnu iz svoje kolotečine, za natrag je često prekasno. «Udomitelji uglavnom hoće štenad ili pse koji su navikli na kuću», kaže Marijana. «Đaklu naprimjer, taj nikako nije za udomljavanje. Dugo je u azilu i ne bi dao da ga se šeće na uzici. Obožava recimo, ulaziti u aute. Kasnije ga je nemoguće izvući van, prije bi ti ruku odgrizao.» Inače, kad nema automobila u blizini, to je sasvim miran pas.
Kasnije, u dvorišnoj sjeni sjedim s Marijanom Mustać bockan pogledima šarolikog psećeg čopora. Pokušavam po glavi pogladiti žućkastog mješanca. Čim sam krenuo rukom pas je zacvilio, podvio rep i počeo se uznemireno vrtjeti u krug po sredini dvorišta. Zatim je nagazio papučicu gasa i trkom pobjegao što dalje. Iz sigurne me udaljenosti zbunjeno promatra, sasvim izvan sebe od iznenađenja. «To je Fantom», kaže Marijana tiho, « Netko ga je gadno tukao. Danas jedva dođe do ruke, malo pomiriše i onda bježi». Fantom je najteži slučaj od starijih pasa koji su ovdje našli utočište. Svi su oni odreda dočekali da ih se napusti, odbaci, često i pretuče. U skloništu je puno takvih pasa. Često ljudi dovedu skotnu ženku i ostave je Marijani na brigu uz objašnjenje: «Ili je ti uzmi, ili ću je ja ubiti.» Takvi su ljudi, uz lovce, na Marijaninoj crnoj listi. «Svašta se nama ovdje događa», kaže Marijana smrknuto, «Jedna žena je došla i ostavila čistokrvnog fox terijera. Rekla je da je prestar i da bi ona radije udomila nekog mlađeg psa! Ili bude obratno, ljudi ostavljaju mješance i hoće udomiti čistokrvne pse. Jednog predvečerja, došao je neki auto, iz prtljažnika su izvadili psa i zajedno ga s konopcem zavitlali preko ograde. Pas je imao 15 godina i gomilu tumora. Uginuo je nakon mjesec dana.»
Ipak, najgore je kad noću u sklonište dolutaju pijane budale. Zna se desiti da ozlijede pse, da ih gađaju kamenjem ili pokušavaju ukrasti.
«Kako se branite od tih nasilnika», pitam Srećka Grdovića.
«To meni nije problem», smješka se mašući bejzbol palicom.
Krajnje vrijeme za selidbu
Azil danas jedva preživljava i svaka pomoć je više nego dobrodošla. Godinama je ista priča i isti problemi – manjak novca za kupnju hrane i podmirivanje veterinarskih usluga te nevoljkost ljudi da udome životinju – mjesečno se udomi tek sedam, osam štenaca. Uplate iz gradskog proračuna također često puta kasne, pa azilu u pomoć uskaču donatori iz njemačkih udruga za zaštitu životinja. «Šljunak su nam donirali Nijemci, a ne grad. Ove zime, kad nije bilo hrane, opet su oni uskočili i spasili nas, jako sam im zahvalna». Marijana kaže kako čvrsto vjeruje da će se pokrenuti dugo obećavana gradnje novog azila za pse. «Mi se moramo širiti. Ovako gerilski više nikako ne ide. Trebaju nam natkriveni boksevi i betonski pod, voda, karantena, čvrsti zidovi i vrata. Potrebno nam je i grijanje. Imam čvrsto obećanje dogradonačelnika da će novi azil biti veličine 10.000 kvadratnih metara, dovoljno da se psi mogu istrčati do mile volje.» Zemljište na Bokanjcu je odavno odabrano, projekt je izrađen i počelo se s raščišćavanjem terena. Međutim, zapelo je s papirologijom. «U gradu govore kako imaju probleme sa Šumarijom i nabavkom lokacijske dozvole. Uvik ista priča. Tu ja ne mogu ništa», sliježe Marijana ramenima. «Znam samo da je krajnje vrijeme da se sklonište preseli u novi prostor. Ovako gerilski više ne ide. Ja neću odustati od gradnje novog azila, to neka svima bude jasno. Niti ću dignuti ruke od pasa i dozvoliti uspavljivanje, nema šanse. Bit ću uporna do kraja, koliko god trebalo.»
U ovakvom azilu psi imaju slabe šanse za udomljavanje. Stvar po običaju izvlače stranici, ti su ljudi osjetljiviji, ali i imućniji. «Od dvije stotine udomljenih pasa tek je 60-ak otišlo u domaće ruke, ostatak smo dali duž Europske Unije. Stranci su najbolji udomitelji. Raspituju se kako mogu pomoći, zgroženi našim uvjetima. Spremni su platiti sve veterinarske troškove, čekiranje, putovnicu, papire. I još doniraju ili u novcu ili u hrani, javljaju se na mail, šalju slike. Kod njih je normalno da se štene iz azila udomi za dva dana. Totalno su drugi svijet.»
U međuvremenu, svi ovi psi ništa ne znaju o svojoj budućnosti jer se budućnost još nije dogodila. Ništa o njoj ne zna ni Marijana Mustać. Jedno je ipak sigurno – ako uspije u izgradnji novog azila, bit će to najteži put koji je prošla u životu. Zato nema smisla pitati zašto je psi vole. Jednostavno, uzmu ih u krilo i zagrli kao što se grli malo dijete ili kao što bi svaki čovjek volio da ga grli ona koja ga voli. I psi to razumiju. Prate je u stopu kamo god pođe, ona razgovara s njima, pokušavajući im objasniti stvari koje se daju reći samo ljudima, a oni je gledaju onako kako to čovjek očekuje od drugih ljudi, a doživi samo od pasa – ravno u oči, s beskrajnim povjerenjem i nadom da ništa nije izgubljeno.