Utorak, 19. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

15 C°

Biciklisti – aktivni, ekološki savjesni i ekonomični građani drugog reda

09.05.2012. 22:00
Biciklisti – aktivni, ekološki savjesni  i ekonomični građani drugog reda


Tko je htio zvučati opasno, stavljao je štipalicom komadić čaše od jogurta da struže po žicama kotača i tako proizvodi buku sličnu radu motora, ali to su već bile igrarije


Ima jedna zanimljiva stvar  kada je u pitanju ovaj naš  grad. Tko god dođe u njega,  divi se njegovim povijesnim  spomenicima, blagoj klimi,  geografskim specifičnostima,  ali i još jednoj stvari koja se  malo spominje, iako je u današnje vrijeme vrlo bitna.  Naime, onaj koji je ikada u  životu okretao pedale kaže:  “Ovaj je grad idealan za  vožnju biciklom.” I zbilja je  tako. Što bi jedan Riječanin,  Dubrovčanin ili Šibenčanin  dao da može kao i mi sjesti na  bicikl i napraviti šest kilometara u komadu bez mijenjanja brzine? Oni, nesretnici, čim se maknu dva koraka od rive moraju savladavati “nadmorsku visinu”,  šaltati sve niže i niže, a na  kraju sići s bicikla i gurati ga.  Stanovnici Trsata, Šubićevca  ili Mokošice znaju o čemu  govorim. Ipak, iako nam je  Bog dao sve uvjete za vožnju  biciklom, mi nezahvalnici to  ne znamo cijeniti i iskoristiti.
PONICE, LIBERICE,  BRZINKE…
Po podacima s Biciklističkog kluba Zadar, bicikl je  u naš grad stigla još davne  1882., a prvi klub “Veloce  Club Zaratino” osnovan je  1892. Zadar, dakle, ima jako  dugu tradiciju biciklizma, a  osobito u Arbanasima gdje  su sredinom pedesetih stizali i prve moderniji, primjerci, od kojih su neki još u  upotrebi. Osobno pripadam  generaciji koja je sredinom  sedamdesetih počela koristiti popularne “ponice”, prve  masovnije proizvedene bicikle namijenjene djeci. One  su se od svojih sestara uvezenih iz Italije (tu sam se bio  ponio prilično autonomaški) razlikovale po  kočenju pedalama, dok su  ove uvozne bile tzv. “liberice”, tj. pedale bi se unazad  okretale u prazno.
Krajem sedamdesetih pojavile su se i brzinke koje su  tada imale samo nekoliko brzina, a neke i famozni “banana sic” koji je bio neudoban i nepraktičan. Tek su  kasnije došle BMX-ice i  slični proizvodi u koje se baš  više i ne razumijem previše.  Tko je htio zvučati opasno,  stavljao je štipalicom komadić čaše od jogurta da struže  po žicama kotača i tako  proizvodi buku sličnu radu  motora, ali to su već bile  igrarije.
SPORT ILI POTREBA
Bicikl je u velikoj mjeri i  sport i potreba, ali će s vremenom sve više biti ovo drugo. Uzmimo, na primjer, mene. Stanujem na kraju Poluotoka, a radim u bolnici udaljenoj točno 1.500 m. Pješice mi  treba 20-ak minuta, a biciklom 3-4 što je golema razlika, a često je i brže nego  automobilom, pogotovo ljeti.  Pred bolnicom je nekada bilo  samo jedno parkiralište, a danas su tri na kojima je prava  lutrija pronaći mjesto s obzirom na golemi broj vozila.  Problem je u tome što za doći  na posao u bolnicu automobil  koriste čak i ljudi koji stanuju  na Relji, jer im je teško protegnuti debele nožurine tih  par stotina metara. Zanimljivo je da je bolnica prije 30  godina imala mjesto za vezivanje bicikla, ali danas ga  nema, što je samo po sebi  kuriozitet, a mjesta za vezivanje i ne treba, jer u ustanovi  gdje je u tri smjene zaposleno  preko tisuću ljudi biciklom na  posao dolazi doslovce nekoliko, a ista je stvar i s gospodom iz obližnje Elektre.
SOCIOLOŠKI PROBLEM
Zašto ljudi tako malo koriste ovaj način prijevoza i to  u gradu s tako dugom tradicijom? Odgovor je vrlo jednostavan. Manje strah od  ozljeđivanja u prometnoj  gužvi, a više nedostatak opće  kulture i primitivizam. Naime, živimo u vremenima kada  je većini ljudi bitno pokazati  ono materijalno, a onaj koji  nema pravi automobil nije  baš nešto društveno cijenjen.  Svi se žale na prometnu  gužvu, a većina obitelji usprkos krizi ima po dva automobila s kojima prave  strašne prometne gužve (ne  znaju oni po gradu voziti).  Znam, nije lako po suncu ili  kiši s malom bebom i velikom  torbom doći s npr. Plovanije  do grada, ali većina bi, osobito mlađih ljudi, bar dio svojih obaveza po idealnim vremenskim uvjetima (a znamo  da Zadar ima i izvrsnu klimu)  mogla obavljati i bez automobila. Ali ne!!! Pa nismo  tako jadni da se vozimo na  biciklu, a doma dva auta.  Kao, nema novaca, kriza je, a  svi se vozikaju. Najsmješnije  je to što je grad pun debelih  ljudi koji plaćaju razne pilatese, fitnese i teretane, a do  njih dolaze automobilima iz  kojih na mene gospodina s  biciklom gledaju kao na zadnjeg prosjaka. Kažem vam,  težak sociološki problem, ali i  psihološki i kulturološki…
ZDRAVSTVENI ASPEKTI  BICIKLIZMA
O ovoj bih temi mogao pisati na nekoliko stranica, ali  osvrnut ćemo se samo na ono  najosnovnije. Biciklizam je  jedan od najzdravijih i najpreporučljivijih oblika sporta, ili još bolje rečeno, rekreacije, s obzirom da se nitko ni s  kime ne natječe, već služi za  podizanje opće tjelesne kondicije, toniziranje mišićne  mase, poboljšanje metaboličkih procesa… Ovdje imamo i najmanje negativnih popratnih pojava po organizam,  osobito u starijoj dobi, onda  kada se zbog povećane sklonosti tijela k ozljeđivanju polako vrši selekcija tjelesnih  aktivnosti. Jedna od stvari na  koje treba obratiti pažnju je i  sklonost pojedinaca problemima s prostatom ili hemoroidima, ali i to se da riješiti  pravilnim odabirom sjedišta,  a s obzirom na to da nitko od  nas neće savladavati Gorski  kotar ili Velebit, onda nam  nije ni bitno da sjedalo bude  što sportskije i uže.
ČIJI JE NOGOSTUP? ČIJA JE  CESTA?
Pitanje koje se stalno provlači kada se razgovara o biciklistima je – gdje oni u stvari  smiju voziti, a gdje ne? Ako  smiju samo na posebno označenim stazama kojih navodno u Zadru ima 11 km (?),  onda se baš neće navoziti.  Ako se voze po cesti zajedno s  automobilima, autobusima i  drugim motornim vozilima, a  s obzirom na to kako se pojedinci koji se još nisu navikli  na kulturu općenito (a kamoli  još i na prometnu) ponašaju  na ulici i cesti, onda se doslovno i bez pretjerivanja  neće nanositi glave na ramenima. A ako idu po nogostupima izbjegavajući pritom  manje pješake, a više nepropisno parkirane automobile,  onda su u prekršaju i  ugrožavaju ljude. Bicikliste se  na taj način postavlja pred  teške odluke, pred problem  koji se može nekako riješiti  samo boljim međusobnim  uvažavanjem i dogovorom.
BAJKE O ZADARSKIM  BICIKLISTIČKIM STAZAMA
Jedna od stvari koja je meni  kao biciklistu jako zanimljiva  je priča o biciklističkim stazama po kojima se mogu voziti, a da me nitko ne satare.  Ta mi je priča zanimljiva jer ja  jako volim znanstvenu fantastiku i bajke za djecu. Zadar, navodno, ima uređene biciklističke staze, ali ja kao  čovjek koji godinama vozi po  cijelom gradu nikako ne mogu potvrditi istinitost te tvrdnje. Ustvari, jedino što se  može nazvati označenom stazom je onaj jedan mali, mali  dio uz Uskok i to je sve, a i ta  staza nije sigurna za vožnju  jer se po njoj naširoko šeću  roditelji s malom djecom i  vlasnici pasa sa svojim ljubimcima.
U nekim se teorijama i nogostup na Bilom brigu naziva  biciklističkom stazom, ali i to  je više u domeni mašte. Ta  staza uopće nije službeno označena i to dovodi u zabunu i  bicikliste i pješake, s obzirom  na to da i jedni i drugi misle da  imaju prednost. Sad, istina je  da nema puno ni jednih ni  drugih, ali bi bilo vrlo zanimljivo da ja ne daj Bože pokupim neku baku koja za ruku vodi malog unuka. Tek bi  se onda vjerojatno definiralo  što je to – nogostup ili biciklistička staza.
PUT DO STAZE PREMA  ZATONU – GLAVA U TORBI
Jedna od najfrekventnijih i  biciklistima najzanimljivijih  cesta u zadarskom okružju je  ona prema Ninu, osobito ljeti.  To je zapravo jedina staza koja  je uredno označena i može poslužiti za normalnu vožnju.  Ali, da ni ovdje nije sve kako  treba, pobrinuo se neki genijalac koji je odlučio da ta staza  počinje nakon gradskog odlagališta smeća, tj. par kilometara od raskrižja koje od grada  vodi u tom smjeru. To je jedna  od najopasnijih dionica na kojoj se lako može izgubiti glava.
Kako uopće doći do te staze? Ako to probate uz more po  Diklu, to ćete raditi po iznimno uskoj cesti koja skoro  uopće nema nogostupa koji bi  vam poslužio da se u nuždi s  njime poslužite, a osim opasnosti od bliskog susreta s autobusom koji je za tu cestu  preširok, stalno su vam za petama fićfirići koji se po toj cesti  vozikaju iz čiste obijesti tek  toliko da pokažu svoja vozila, i  što je još opasnije, namaškarane fufice, koje dok voze jednom rukom popravljaju frizuru, a u drugoj drže neizostavni mobitel.
Još je opasniji put od semafora do odlagališta, jer tu uz  cestu nema ničega gdje bi se  mogli skloniti pred pobješnjelim divljacima koji baš na toj  dionici voze kao sumanuti i to  što tamo nema više nesreća  jedna je od najvećih prometnih enigmi ovoga grada.
Suma sumarum. Do jedine  biciklističke staze ne može se  sigurno stići ni vozeći, a niti  gurajući bicikl, a ako nekako i  stignete, prvi vam je problem  već u Kožinu jer doslovno vozite po vrlo uskom nogostupu  za pješake. Sama staza završava prije Zatona, tako da i  ako želite stići do npr. Nina ne  možete, osim ako se ne želite  gurati po cesti s već spomenutim bijesnim vozačima.  Cesta je to koja ne počinje  nigdje, a nigdje i ne završava.
KAKO ZAŠTITITI DRUGE I  SEBE
Svaki biciklist koji je,  nažalost, po svemu navedenom na to prisiljen, mora paziti dok vozi po nogostupu. To  treba raditi samo onda kada je  to nužno ili kada nema nikoga.  Ako moram birati polaganu  vožnju uz pješake ili smrt pod  kotačima nekog neobzirnog  motornog vozila, ja biram ovo  prvo pa makar riskirao globu.  Pri tome je, ako je previše gusto, najbolje sići s bicikla i gurati ga, a ako nije gusto, onda  voziti strahovito polako i paziti na ljude, jer oni tu ipak  imaju prednost. Kacige, štitnike za ruke, koljena i laktove  stavljam onda kada idem na  dulju vožnju i ako moram pritom voziti po prometnoj cesti.  Djeci obavezno stavljam kacigu čim se udaljavaju s travnatih livada moga imanja jer,  ma kako to ziheraški zvučalo,  bolje je spriječiti nego liječiti.  Isto tako, treba znati kada je  najveća gužva pa u to vrijeme  izbjegavati vožnju.
A kada je najsigurnije voziti, recimo oko grada? U ranu zoru oko 4 – 5 – 6 sati ili u  božićno, uskrsno i novogodišnje jutro kada svi spavaju.  A kako se zaštiti u druge dane, osobito ako mislite biciklom ići na posao? Najbolja  je zaštita staviti bicikl u automobil i tako se voziti, a ako  želite biti potpuno sigurni,  nemojte uopće ustajati iz kreveta. Tu vas nitko ne može  zgaziti i ozlijediti.
EPILOG
Zadar bi mogao biti raj za  bicikliste, ali to još nije. Nije, zato što ne postoji prometna kultura, ne postoje  ni biciklističke staze, a ono  malo što ih ima uopće nije  povezano pa je to isto kao i  da ih nema. Ceste su u Zadru općenito uske i teško je  vozaču zaobići biciklista jer  nema potrebne širine. Tolerancija je nepoznat pojam  većini zadarskih vozača.  Grad smo koji je prepun  primitivaca kojima automobil nije nužno prijevozno sredstvo, već način za  liječenje kompleksa, a u to  što se priča da u našem gradu svaki sljedeći prometni  projekt po zakonu mora  imati rješenja za bicikliste,  ja osobno uopće ne vjerujem. Biciklističke staze u  većini slučajeva idu na štetu parkirnih mjesta, a parkirna mjesta se naplaćuju, a  to je već druga, zanimljiva  tema. Kada bi se konačno  uredile staze i parkinzi za  bicikliste, sigurno je da bi se  bar jedan, onaj kulturniji  dio građana, više služio biciklima, a manje autima, ali  za to kao da nikoga nije  briga.


Bicikl ili bicikla




Prvo i prvo, kako se ovo  prijevozno sredstvo uopće  zove? Nema tog Dalmatinca  koji će bicikl nazvati “bicikl”.  Jednostavno, to je tako od  davnina i gotovo. Nije  guvernal ili volan nego  “timun”, nije sjedalo nego je  “sic”, nije kočnica nego je  “brenza”, nije kuglični ležaj  nego je “balinjera”… I da  sad više ne nabrajam. U  našem se gradu ovo vozilo  koristilo od samih njenih  početaka, a razlog je u tome  što smo mi ipak jedan od  najstarijih urbanih središta  Dalmacije i Hrvatske, ma  koliko se neki trudili da…  Dobro. To je sad već neka  druga priča. Osim toga, tu  su i Arbanasi koji su od  centra grada bili udaljeni  taman toliko da je tu  udaljenost najzgodnije bilo  prevaliti pedalama. Također,  stari su Arbanasi u svojoj  poznijoj dobi vrlo lukavo  koristili bicikl i kao  otropedsko pomogalo, kao  neku vrstu štapa ili hodalice.  Imaš se na što nasloniti dok  hodaš, tu su i kočnice, a pri  tome još izgledaš donekle  sportski i poletno.


Čiji je Poluotok? Svačiji, samo ne biciklistički


Poluotok je za pak posebna priča. S pravom se postavlja pitanje  – zašto je po gradu zabranjeno ići biciklom dok u isto vrijeme i  za vrijeme najveće gužve ulicama voze dostavna vozila? A  budite vi sad junak pa krenite biciklom od Sv. Frane do Foše.  Cesta uska, a s desne strane imate kilometarski niz parkiranih  vozila. Nikada ne znaš kad će koje krenuti, kad će netko naglo  otvoriti vrata u koja ćete se zabiti. I gdje onda? Po nogostupu  idu pješaci, sve je puno parkiranih vozila, a ako kreneš po rivi  kaznit će te. Vožnja po Muraju je također svojevrsna lutrija.  Vozila parkirana s obje strane, ako ti iza leđa dođe auto, nemaš  se gdje skloniti, a uz to se guraš i s pješacima koji siroti isto  tako ne mogu hodati od parkiranih vozila.
Ustvari, kada je Poluotok u pitanju, samo je jedno sigurno.  Treba strogo dijeliti normalne, pristojne bicikliste i  razularenu balavurdiju koja divlja slalom među pješacima.  Ali, ta ista balavurdija ima i roditelje, roditelji moraju  odgovarati za svoju djecu… Plaćati globe za njih… Mislim  da vam je jasno na što mislim.


Prijatelj Edo i šaka apaurina


Moj prijatelj Edo iskusan je biciklist. Bogat je čovjek, ima  skup i velik automobil koji mu služi za putovanja od grada  do grada, a kada stigne tamo gdje je krenuo, izvadi bicikl iz  prtljažnika i vozi se njime. On kao inteligentan čovjek zna da  na taj način održava tjelesnu kondiciju, štedi vrijeme koje  inače izgubi u kolonama i za traženje parkinga, a da i ne  govorimo o novčanoj uštedi. Svako ljeto dođe u Zadar na  mjesec dana i svako ljeto sa sobom ponese kutiju apaurina.  On je zapanjen prometnom nekulturom svih sudionika u  prometu, a osobito vozača koji, kako kaže, kada vide  biciklista, dobiju neki prijeteći izraz lica, oči im se zakrvave,  žile na vratu nabreknu, a šake im služe za prijeteće  gestikulacije (čim ispuste mobitel iz njih). Naravno, ne misli  on na sve nas, jer ima u Zadru i nešto poštene inteligencije,  ali da nedostaje elementarne kulture uopće nije upitno.