Kad lipo vino pijen, ja se lipo smijen!

I za dva crna i za dva bila vina morali smo obaviti pripetavanje. Odlučile su nijanse – kazao je Đani Veskadijaga, već sedmu godinu jedan od kušača i ocjenjivača
Jugo je munjesalo, prijetila je kiša… Neće valjda biti kao i prvu godinu! Neće, neće, Bog je odagnao oblačine, a ljudi nahrupili u Petrićeve dvore. Iza objeda i popodnevne fjake evo jednog po jednog, pa hrpimice, pa ovako i onako i omaleni se prostor napunio u tren oka. Iza kantuna, tamo gdje Sonja – vladarica dvora – sjedi kad je lijepo vrijeme, smjestilo se povjerenstvo za kušanje i ocjenjivanje vina. Dobili su papire, još jednom ponovili kriterije i sve je moglo početi. Vinotoča je ove godine bio Josip Bučić i sve mu je išlo od ruke, a tako je moralo i biti jer mu je mentorica Maja neprestano bdjela nad glavom. Ona, belafuški biser, zna sve o čašama, kad treba natočiti i koliko, kako donijeti pred kušača i ocjenjivača, a nije ni Josipu puno trebalo. Položio je ispit i sad Belafuža ima vinotoču za sto godina.
Dok se povjerenstvo bavilo svojim poslom, a neki su na njihovim licima nastojali razaznati što misle o pojedinom vinu, jedno drugo povjerenstvo već je radilo oho, ho. Za roštiljom su Toni Mihatov, Ivan Kokeza i Božo Vlakić radili kao ono kad ložači u parnoj lokomotivi uzmu ritam. Iz jednog pladnja srdele, sabljarka, lignje… pa kobasice, ražnjići i svakojaka druga čudesa na plaku, onda na pladanj, pa malo nauliti i Belefužetama u spretne ruke i nek’ nose okolo. Improvizirani švedski stoloviod pivskih kašeta i punata pokazali su se najboljim rješenjima, ima puno mista okolo i svatko može dohvatiti što poželi. Hoćeš ovo, hoćeš ono, hoćeš crno, hoćeš bilo…
– Ljudi, moj posa’ je najdogovorniji. Cilo vrime stojim nad kašetama di su srdele, lignje, sabljarka i sve druge lipe stvari i tiran muhe! – svečano je izjavio Boćo, krsnim imenom Jadran, prezimenom Srdelić.
Ispod volta koji spaja konobu s dvorom bijaše veliki promet. Tu je sve nadzirao Nenad Petrić, predsjednik Društva prijatelja Belafuže koje organizira feštu.
– Nemamo nikakvih poteškoća. Puno je svita, sve ide dobro i možda se jedino pojavi jedan mali problem – zabrinut je bio Nenad.
Koji?
– Tko će pojisti sve ono čudo spize!?
Belafuške žene, one koje jesu i koje nisu u Belefužetama, u subotu su zauzele sve moguće frizerske salone u okolici. Stoju im i trajne i neke druge frizure ka nacrtane. Stoša Fabulić, jedna od njih, kaže:
– Je li moj Joso dobija komadić pršuta?
Takve su one. Najprije muž, a posli kako bude.
Nije puno tribalo čekati da počne pisma, a nije prestajala ni kad je stigao kakav dobar zalogaj, kakva fritulica, poneki kroštul i lipe trišnje iz sprtve. Kao i obično, Gordan Kurtović otvorio je feštu, najavljivao, odjavljivao i govorio sve što treba, a nešto prije šest uri počelo je uzbuđenje bujati kao tijesto kod domaćice dobre ruke, kad stavi dosta kvasa…
– A znaš ti kako je ono bilo kad su se jedan put potukli Biko i Paleško? – pitao je Milo Babin jednoga gospodina.
Zašto su se tukli Palaško i Biko
On, gospodin Luiđi Fabijanić, u hipu se pretvorio u pravoga glumca. Šaketanje, skočili jedan drugom na leđa, dobili bubaca vrag zna koliko – sve to Luiđi demonstrira i objašnjava.
– Ali, zašto su se potukli – pita Milo, ka da ne zna, a zna, zna.
– A što ja znan, spominjali se tovari, magarci i još nešto, he, he!
Onda je Luiđi ponovo sjeo na banak. Treba se malo i odmoriti.
Belefužete su kružile okolo, donosile nove i nove pijetance. Još malo pa će biti objavljeni rezultati.
– Uzmite ljudi, nemojte da ostane! – dobacila je Katica Bučićeva.
I eto, Kurtović je na binu, to jest na škale i taracu, pozvao Antu Kolegu, jednog od članova povjerenstva.
– Ljudi, živili! Sva su vina popijena, a kad je tako…
Iz publike je netko upitao:
– A koja su najbolja?
Bage nije dvojio:
– Sva su najbolja, sva su popijena!
U to je došlo i vrime za objavu rezultata. Najprije za treće misto, pa za drugo pa za prvo. Ajme, veselja kod dobitnika! I poneki žalac sa strane, ali tako je to uvik. I samo na znanje, ove je godine konkurencija bila izjednačena i žestoka.
– I za dva crna i za dva bila vina morali smo obaviti pripetavanje. Odlučile su nijanse – kazao je Đani Veskadijaga, već sedmu godinu jedan od kušača i ocjenjivača.
Za njihovim stolom netko je upitao:
– A, kad će puži!?
Oni, jadničci, već u teći i samo što nisu bili izneseni na stol. I sve drugo što je Boći ustrajno branio od muha. Roštilj u Pjerovu dvoriću je dimio, Sonja je sve nadzirala, Belefužete letile ka vile (ne vještice, ne!), ljudi pivali, žene ćakulale (Jesi vidila, sestro, kako se ona obukla?), nestajali puži jedan za drugim, Neno Vukić je išao okolo i provodio ekološku akciju skupljanja boca, Chiara nosila sprtvicu i nudila fritule, pa je došlo i malo sladoleda…
I došla je večer. Fala Bogu, kiše nije bilo. Malo juga, ali dobro je. Iza kantuna od Davorove trafike jedan je od organizatora (nije važno koji) špijao one zadnje koji su iz dvora išli doma.
– Ako okrene livo, a triba je desno, moramo čoviku pomoći! Da ga ne bi
žena vrag zna do kad čekala.
Jer, kako je lipo kazao Bage – sva su vina popijena.
 
——————————
 
Najbolja crna vina
1. Dinko Rončević
2. Aldo Aras Gazić
3. Mario Šimunov Mašo
——————————
Najbolja bijela vina
1. Davor Magaš
2. Mile Šimunov
3. Dinko Rončević