Taksi!

IN MEMORIAM – JOŠKO MARTINOVIĆ
Eto, iako smo u ovoj kolumni navikli na zafrkanciju na račun televizijskog programa, moramo se malo rastužiti i to zbog odlaska jednog vrlo dragog i simpatičnog čovjeka. Joško Martinović, novinar, voditelj i urednik na Hrvatskoj televiziji prerano nas je napustio prošlog tjedna. Najviše ga pamtimo po rado gledanim emisijama “Živa istina”, “Zlatna ribica”, a osobito posljednjih godina i po “Globalnom sijelu”, uratcima koji su spadali u sam vrh HTV-ove produkcije i to najviše zahvaljujući Jošku. Njegova spontanost, nepretencioznost, duhovitost i mnoge druge kvalitete donijele su mu i niz priznanja struke, ali najveće mu je priznanje sigurno bila gledanost njegovih emisija i popularnost koju je njima stekao. HRT je, kao što je i red, odmah reagirao i pripremio posebnu emisiju sastavljenu od isječaka iz njegovog bogatog opusa, nakon koje nam je još više postalo jasno koliko će nam Joško Martinović nedostajati. Nenadoknadivi gubitak, kako za HRT, tako i za nas gledatelje, ali i za ovu kolumnu u kojoj je Joško uvijek bio visoko cijenjen gost.
HRVATSKI VLADARI
Kako se kviz “Milijunaš” približavao svom koncu, tako su na vidjelo izlazile sve veće rupe u znanju natjecatelja, ali i vrlo neobičan raspored pitanja, pri čemu se događalo da pitanje za 4.000 bude daleko teže nego neko za, primjerice 64.000. Ipak, kada na stolicu nasuprot Tarika sjedne osoba koja je fakultetski obrazovana, a ne zna za jedno od najpoznatijih Čehovljevih djela, dokaz je da je za upad u kviz bilo važnije uporno telefoniranje nego nekakav relevantni nivo znanja. A kada smo kod znanja, zanimljivo je bilo vidjeti da od deset (ili osam, ne sjećam se točno) kandidata u studiju samo dvoje pogode točan odgovor na pitanje o lozi Trpimirovića. Tko je bio prije – Stjepan Držislav ili Dmitar Zvonimir ili tako nekako. Lijepo i nadasve domoljubno.
Ipak, ovaj je kviz bio zanimljiv, a moglo se dosta toga i naučiti. Tarik nas je čak i vrlo hrabro podsjetio da se trebamo malo zamisliti kamo odlazi humanitarna pomoć, a osobito onda kada se ta pomoć daje za bolesnu ili napuštenu djecu. Zbog toga je skoro ostao bez posla. Mislim da smo se razumjeli.
ŠPIRO LEGENDA
Eto, kada sam prije skoro 30 godina uporno ignorirao seriju “Nepokoreni grad”, iz jednostavnog razloga jer ne volim politički indoktrinirane stvari, nisam mogao ni sanjati da ću je jednom gledati sa zanimanjem. A zašto sa zanimanjem? Zato jer je zanatski dobro napravljena, a ono što zapanjuje je gluma hrvatskih glumaca. Ono što su prošlog utorka pružili fantastični Špiro Guberina u glavnoj ulozi glumca Augusta Cilića, Boris Buzančić ili pokojni Ivo Serdar, spada u nešto o čemu većina današnjih glumaca može samo sanjati. Hrvatska televizija ne bi smjela puštati ovakve serije da dodatno ne frustriraju nove generacije.
HVALITE ME, USTA MOJA
Krenula je nova sezona Formule 1, kako za vozače, tako i za voditelje Hrvatske televizije. Opet je tu onaj gospodin čije ime nikako ne mogu zapamtiti, a koji je sve sjeđi i sjeđi, ali zato više ne nosi naočale. On očigledno jako prati ovaj tzv. sport, i pun je informacija koje nam servira tijekom utrke. Problem je u tome što je malo samodopadan pa često čujemo ovakve izjave “Baš sam razgovarao s ljudima u Engleskoj o tome…” ili “evo sam slušao sada… pričali su na njemačkom”, a pravi je biser sljedeća tirada dotičnog: “ja sam apsolutno uvjeren i apsolutno sam siguran da su mu u boksu rekli da je to apsolutno tako”. Mislite li, dragi čitatelji, da sam ovo dobro primjetio? Pa, apsolutno!
TAKSISTI
Zanimljivo je koliko se priče o taksistima povlače po medijima posljednjih nekoliko mjeseci. Neki dan gledamo u vijestima kako je jedan od “starijih” taksista u Osijeku svojim vozilom umalo zgazio jednog od ovih “novih”. Tu su odmah i kamere koje su snimile toga veseljaka. On naravno kaže da nije kriv, ali snimka sve govori. Znam da ne bi smio tako govoriti, znam da nije u redu, ali tip zbilja izgleda kao netko tko je onako malo agresivan i ja nikako ne bih volio sjediti s takvim u automobilu. A kada smo već kod taksija, ne mogu a ne primijetiti, da se vožnja taksijem u Zadru uvijek smatrala vrhunskim luksuzom, da ne kažem obješću. Svi smo mi primjećivali kako je to zanimljivo u američkim filmovima i serijama, kad ljudi samo izlete na ulicu dignu ruku, zaurlaju “taksi!!!”, i odmah se onaj žuti zaustavlja i vozi na drugi kraj grada za dva dolara. A mi smo u Hrvatskoj uzimali taksi samo onda kada bi dolazili u Zagreb s tri kofera, a nismo se znali maknuti od kolodvora dalje od 50 metara. Pa bi zaključili – to je zato što je to truli zapad. Ali onda bi se sjetili kako je to bilo u zemljama istočnog bloka, gdje bi se sve naše ekskurzije i turisti, također, vozili taksijima za svaku sitnicu, pa nam opet ništa nije bilo jasno. Onda sam se sjetio kako me taksi vozio po cijelom Münchenu za nekih 10-ak maraka, pa mi ni to nije bilo jasno. Nikako nisam razumio zašto je kod nas vožnja taksijem najskuplja na svijetu. Sada pak imamo taksi za 20 kuna. To je lijepo, ali se nadamo da vozači ne rade desetak sati na dan za neku crkavicu. Kažem, nadamo se. Hm.