Trosatna monotonija “pojela” intimnu priču

Radnja predstave prilično vjerno slijedi literarni predložak Olje Savičević Ivančević, ali je lirična, intimna priča o obiteljskoj tragediji opterećena gomilom takozvanih suvremenih tema koje su je razvodnile u trosatnu monotoniju

Da nije najavljivana s onoliko pompe i da nije unaprijed proglašena događajem koji će, maltene, preokrenuti naglavačke europski teatar, kako je to nagoviještala Senka Bulić; da nije agilnim marketingom nametnuta u fokus ne samo tekućeg 58. Splitskog ljeta nego i cijele kazališne godine – razočaranje gledatelja predstavom “Adio kauboju” možda bi bilo podnošljivije i manje gorko.
Uhvaćeni na mamac entuzijastičnih najava, Splićani su bezumno pohrlili na generalnu probu održanu večer prije sinoćnje premijere, da bi ispunili otvoreno gledalište na rubu industrijske zone u sjevernoj luci do te mjere da se činilo da bi tribine mogle propasti. Ispočetka, činilo se da će potezanje do ovog zaboravljenog ruba grada biti isplativo: mjesto na koje je scenograf Aleksandar Denić smjestio Staro Naselje filmski je atmosferično i, da, uzbudljivo: tu je niz sklepanih kućica natkrovljenih azbestnim crijepom, tamo je birtija, malomišćanski “saloon” čiji inventar čini par neuglednih stolova, poster golišavih teta i olinjali kroner koji se predstavlja kao TZŠ – Tip za šankom; tamo iza je more i tvornice u mraku, a blizu je i pruga iza koje, znamo iz romana, počinje vladavina Irokeza, grupe redikula i nasilnika koji se iživljavaju na svima koji su slabiji i na bilo koji način drugačiji.
Monotoni slijed
Radnja ove predstave u režiji Ivice Buljana prilično vjerno slijedi literarni predložak Olje Savičević Ivančević: prvu scenu otvara povratak junakinje Ruzinave (Nataša Janjić) u obiteljski dom, nakon što je nekoliko godina studirala u Zagrebu i “umorila se od učenja”. No, pravi razlog povratka je potraga za okolnostima nerazjašnjene smrti brata joj Daniela, kojega je usmrtio brzi vlak.
Kod kuće su Ma (Zoja Odak), tupa od sapunica i tableta za smirenje, i energična sestra (Ana Gruica) koja je za razliku od Ruzinave, pragmatična, stabilna osoba koja čvrsto stoji na zemlji. Ona je bratovu smrt podnijela daleko bolje od Ruzinave i Ma.
U iskrzanim, bljeskovitim fragmentima nižu se nepovezana sjećanja na djetinjstvo i epizode koje svjedoče o malim uspjesima u razjašnjavanju Danielove smrti. Svaki od ovih fragmenata nudi se kao jednako (ne)bitan, ravan ostalima i nasumično nanizan, bez pretenzije da opravda motivaciju likova, oslika pozadinu nekog njihova poteza ili pomogne strukturirati makar i najlabaviji zaplet.
Tri se sata niže taj ubitačno monoton slijed, u kojemu se bez ikakvog utemeljenja u dramskoj i narativnoj logici, “tek tako”, divani o pojavi plivajućih jelena lopatara, o makrobiotičkoj prehrani, o žutilu novinarstva, o “Laso” romanima – pri čemu nijedna od tih impresija nije konkurencija drugoj nego su sve iznivelirane kao tuljenje sirene za prestanak zračne opasnosti – onaj jedan ravni potmuli zvuk, bez pauza i amplituda.
A da je kojim slučajem bila predviđena pauza kojom bi se prepolovila trosatna predstava, iz nedvosmislenih reakcija publike dalo se zaključiti da bi je mnogi bili iskoristili kao priliku za bijeg: ovako, zarobljeni na tribinama, zakrčenih prolaza, nemoćno su protestirali glasnim uzdisajima.
Lakrdijaško aludiranje
Ivici Buljanu dogodilo se s “Adio, kauboju” ono što se zna dogoditi kad čovjek obujmi prevelik naramak granja: ispala mu je sredina.
Kao kakva skulptura sastavljena od predmeta sakupljenih na otpadu, predstava se “demokratski” (ili pohlepno) otvorila prema zastrašujuće velikom nizu takozvanih suvremenih tema i zagrabila malo u kritiku medija (pa neki novinar specijaliziran za skandale drži zamoran traktat dok, ne zna se zbog čega, simulira seksualni nasrtaj na Ruzinavu); malo u kritiku naglog buđenja nacionalne svijesti devedesetih i u kapitalističko prekrajanje identiteta malih sredina dvijetisućitih (pa saznajemo da veći dio atraktivnih nekretnina i poslova pripada lokalnom tajkunu); pa se rekla pokoja i o miješanju gradske gospode s primitivnim zabrđanskim življem koje, karikirirano kao u Matakovićevim stripovima, provodi svoje kičaste rituale u svadbi “po narodski”, uz barjak, rakiju i oružje.
Kao da nije bilo previše opteretiti liričnu, intimnu priču o obiteljskoj tragediji teretom ovih “društveno zapitanih” digresija (utemeljenih na papagajskom ponavljanju politički korektnih fraza, bez ikakvog zaokreta u lucidno, svježe, drugačije), predstavi je još nakalemljeno i lakrdijaško aludiranje na splitskog gradonačelnika i sestru mu – ni zbog čega drugoga doli da se zadovolji imperativ “kad je bal, nek je maskenbal!”.
Bez karizme
U tom bućkurišu, glumci su odradili što su mogli. Ana Gruica je odlična kao sestra, Marko Cindrić je spektakularno dobar kao Coyote i američki redatelj westerna koji se zbog štednje produkcijskih troškova snima nadomak Starog Naselja (on je i jedini glumac kojega je publika u utorak nagradila pljeskom usred prestave).
Nataša Janjić je, pak, neshvatljivo loša u ulozi Ruzinave. Mlada je glumica djelovala kao da je zabunom, umjesto Ma, popila one apaurine: kad god nije bio red na nju da u par rečenica opiše što se upravo zbilo (jer bez takve pomoći mnoge bi stvari ostale enigma) smušeno se vukla po pozornici, izgubljeno tražeći svoje mjesto u grupnim scenama.
Ruzinava ni u romanu nije ekspresivan lik, izgrađen na skeču i karikaturi (kao na primjer Marija Čarija koju tumači Nives Ivanković), nego je više pasivan promatrač. No, usprkos tome, posjeduje karizmu i jasno izraženu osobnost, koju joj je Nataša Janjić u predstavi oduzela svojom amebičnom izvedbom.