ČIJA MACA CRNU VUNU PREDE

Slika korisnika valentinam
Gligorin poučak
Autor: 
Danas, zahvaljujući brutalnom poimanju demokracije, na površini plivaju bitange, kvazi-intelektualci i kojekakav primitivni politički šljam, jednom riječju nemoralni ljudi

Sad moj brat Marko čita knjige. Ma što bi bija, nije nam ćaća da fakultete, ja sam  mehaničar a on električar. Ruku na srce, ni  ja ni on nismo za to imali interesa. Nedavno  se moj  Marko oženija. Žena mu doktorica, zato sad  čita knjige. Nikidan, dolazim ja k njemu doma,  tražim ga, ali nema Marka. Kad ono, nađem ga na  kauču, leži i čita knjigu. 

Što to radiš? - velim ja.

Pa, čitam "Anu Karenjinu"!

Ti u životu ništa nisi pročita osim "Sportskih novosti", a sad čitaš "Anu Karenjinu"!? Dobro, dobro  čitaj, velim ja, odem i vratim se za pola sata. Kad  ono, Marko spava, ali je lipo maka knjigu u stranu i  napravija uho na stranici di je presta čitat. A ja uzeja knjigu i napravija novo uho desetak stranica  dalje. Probudim ja Marka, zovem ga da idemo na  karte. Ali ne, njemu je to bez veze, karte. I nastavi  čitat knjigu tamo di sam mu ja napravija uho."

Marinkov brat Marko

Prošlo je već nekoliko godina da je Marinko meni  ispričao ovu duhovitu pričicu, na kavi u Zadru. Sada  smo se, sasvim slučajno, našli u autopraonici na  perferiji Grada, opet uz kavu. On je srdačan, neposredan, malo preglasan, ali iskren čovjek bez dlake  na jeziku. Nakon što smo se napričali o svemu i  svačemu, nisam mogao ne prsjetiti se one njegove  priče o bratu i knjizi, pa ga pitam: "A Marinko kako  ti brat?"

"Ko jel Marko?" - pita Marinko pa nastavlja, "Marko je načelnik u našem Malom mistu!"

"Znači, nije on bez vraga čitao knjigu", primjećujem u šali i podsjećam Marinka na priču koju mi  je, doduše poodavno, ispričao. "E da, ma nebi on  uspija da mu nije bilo mene. Pomoga sam mu, znaš  ti mene. mene poznaju svi, a i vole me ljudi, ja se  krećem među ljudima, ja idem na utakmice, ja sam  po kafićin. Ništa bez moje logistike!" - u šali završava Marinko.

Vozeći se prema Kolanu, razmišljam o kratkom  druženju s Marinkom i nekako mi se stalno mota po  glavi Marinkov brat Marko, kojega osobno ne poznajem, ali koji je, eto, nakon redovitog čitanja "Sportskih novosti" i spavanja nad "Anom Karenjinom", postao načelnik. Pa, mislim si, zašto čovjek nebi zasapao nad štivom koje zamara s opisivanjem krajobraza, grimasama i detaljima na licima glavnih junaka,  i koje ni približno ne plijeni jednostavnošću i dinamikom kao opisivanje  događaja jedne nogometne  utakmice.

Dežurni domoljubi i "veliki Hrvati"

Ne umanjujući ničiju sposobnost, nekako se ne  mogu oteti dojmu, da je kod nas malo previše načelnika, pa i gradonačelnika zanimanja kuhar, konobar, električar, mehaničar i sličnih struka.

Ljudi koji su veliki dio svog radnog i životnog vijeka proveli u prošlom stoljeću i bivšoj državi, nažalost tu pripadam, ne mogu a da ne kompariraju ona i  sadašnja vremena. Ako si, ne dao bog, našao u vremenima svoje mladosti ičega lijepog, dežurni domoljubi i "veliki Hrvati" su te istog časa proglasili jugonostalgičarom. E pa, ja ću pod cijenu da me baš  takvim proglase, reći da za vrijeme vladavine "nepismenog bravara" nije baš svaki bravar mogao biti  predsjednik općine. A bogme ni kuhar, ni mesar, ni  električar. O tome da je na visokoj političkoj sceni  mogao biti netko protiv koga se vode sudski postupci, ili netko poput Mr. Kalauza, nema govora. Dakle,  pustimo sada svjetonazor, ali na političkoj sceni su  mogli biti samo ozbiljni, obrazovani i ugledni ljudi.  Danas, zahvaljujući brutalnom poimanju demokracije, na površini plivaju bitange, kvazi-intelektualci i  kojekakav primitivni politički šljam, jednom riječju  nemoralni ljudi. Oni nisu u stanju napisati jednu suvislu rečenicu, ali su na zajedničkim dernecima i  žderačinama, gdje obilato troše novac svojih, i onih  drugih, birača, naučili lupati poznate sintagme i političke frazetine poput "moralne vertikale", "transparentne politike",  "sinergijsko djelovanje", "autohtoni proizvodi",  "održivi razvoj", "tako kaže struka" itd, itd.

Vlast u malom mistu

Kako to "kaže struka" najbolje pokazuje primjer  jednog, tada uvaženog, danas zaboravljenog političara, koji je svoje "usluge" nudio lokalnim političarima kod predlaganja novih granica PUP-a. Na  njihovo pitanje kako odrediti granice, ovaj im je  uvaženi političar rekao: "Imate karte, uzmite flomaster i crtajte!" Na pitanje - "što će reći struka", uslijedio je odgovor: "Pustite vi struku, struka će reći onako kako mi kažemo!"

Drugi primjer bildanja političkih mišića je izjava  jednog načelnika, kojemu se malenkost od njegova  podanika usudila proturiječiti: "A ča misliš da ja nis  u stanju izlobirat dovoljno ruk' u vijeću da tvoju parcelu pretvorimo u zeleni pojas!?"

Čuo sam nedavno jedan, mogli bi u šali reći, emotivan razgovor dvojice bivših načelnika: "E, moj dragi, ja sam za njih sve napravio, a oni meni tako. Glasali protiv mene, a sad kad više nisam na vlasti, popili bi me u čaši vode!" Odgovora mu drugi: "Prijatelju moj, ja sam jedanput rekao da samo budala  može vlast izgubit u malom mjestu, a mi smo sami  ispali budale nakon toliko godina. Neki govore da  smo se razbahatili... a ja govorim da smo samo postali previše dobri, previše mekih srdaca. Tko će ti  prvi nož u leđa zabiti, nego baš onaj tvoj kome si  povjerio da ih čuva! Pametan udara dok je najjači i  to tamo gdje najviše boli. Pa da vidimo čija maca crnu vunu prede!"

Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 4.4 (5 glasova)