Uvijek ista priča

Na našoj su televiziji dvije stvari neizbježne, bar dva puta godišnje. Prvo, kada za prvi dan nove godine novinari hrle u rodilišta snimati prvorođene bebe, kao da je to nešto jako bitno za njihove i naše živote, a drugo, početak školske godine. Korisno je to što se u ove dane balkanske primitivne vozače bez kućnog i ikakvog drugog odgoja, upozorava da paze kako divljaju u blizini škola, ali natezanje djece pred kamerama zbilja postaje iritantno. Uvijek isto. Izabere se neko dijete koje izgleda onako, malo komunikativnije i onda mu se postavljaju uvijek originalna i neočekivana pitanja. Te kako mu je prvi dan u školu, te čemu se najviše veseli, te ima li novih prijatelja i sl. Djeca nešto zamuckuju i rastežu, a odgovori su uvijek isti. A što bi mogli i reći? Možda ovako – “ne, ne sviđa mi se u školi, jer su moji roditelji morali kupovati skupe knjige, torba mi je teška 150 kila s obzirom da imam po tri radne bilježnice pa mi se kičma polako ali sigurno krivi, u tim istim knjigama ima stvari o kojima je bolje ne govoriti, a da i ne spominjemo neke predmete koje je bolje ne spominjati.”
ČAŠA NIJE POLUPRAZNA NEGO NAPOLA PUNA
Taman sam upao na drugo poluvrijeme utakmice nas i Turaka tako da nisam vidio onaj prvi dio u kojem su naši pogađali grede i stative. Ovaj drugi dio je bio onako dosadan i ne bih sada ja o tome, ali ono što je konstanta na našoj televiziji su uvijek isti komentari i opravdanja za neefikasnu igru i loš rezultat. Navikli smo već na selektore koji nakon ovakvih rezultata ne spominju kako smo izgubili dva važna boda već da smo “zaradili jedan vrijedni bod”, ali ovaj sadašnji to nije radio već se složio da nam nedostajala podrška publike, tj. kako oni vole reći – “huk s tribina”, što me neobično podsjeća na frazu “huk sa severa” koju su tako rado koristili igrači beogradske Crvene zvezde. Ali, pustimo susjede i vratimo se našem izborniku. Jedna od stvari koje su me naučile žene koje me okružuju, a koje se brinu za moj kakav-takav pristojni izgled, je ta da se nikada ne nosi odijelo s kravatom, ako se prije toga nisi obrijao. Izbornik Čačić to ne zna pa izgleda kao da se uredio za neki svečani događaj s kojeg se tri dana kasnije vraća u zoru teturajući, pjevajući i pridržavajući se za zidove. Ne mislim naravno vrijeđati inače pristojnog čovjeka, ali da je to red – baš i nije.
CRNE VRANE NA STADIONSKIM REFLEKTORIMA
S druge strane, ta priča koju već dva dana svi ponavljaju vezana uz nedostatak publike kao glavno opravdanje za gubitak dragocjenih bodova, već zbilja ide na živce, skoro kao i ona da su igrači umorni od teške sezone, jer protivnici naravno nisu imali tešku i dugu sezonu, kao da igraju u lokalnim balkanskim klubovima, a ne u ligi prvaka. Budimo realni. Klubovi iz kojih su potekli današnji reprezentativci već godinama igraju pred praznim gledalištima (ako su uopće i sagrađena), nema nikakvog “huka s tribina” i sve je to jedna iluzija i imitacija nečega što je, budimo realni, vrlo daleko i nedostižno, već i zbog ekonomske situacije. Da bi stvar bila gora, redatelj ove mučne i prazne utakmice je na kraju prijenosa zumirao stup na kojem stoje reflektori, na kojima su se kroz gustu kišu nadzirale neke goleme crne ptičurine koje su onako prijeteći mirno stajale i gledale avetinjski prazan stadion. Loš predznak svakako.
NOVE JESENSKE RADOSTI
S jeseni nam na male ekrane, polako ali sigurno, stižu nove muke koje će biti tegobno podnositi. Radi se naravno o tzv. realiti emisijama, a čiji je rezultat opće zatupljivanje i maltretiranje gledatelja. Sve su pokušavali. Stavljali ih u zatvorene kuće, slali ih na puste otoke, u prašumu, a zadnji pokušaj je da ih premjeste u davnu prošlost. Taj eksperiment se zove “Anno domini” i skrenuta mi je pažnja od mojih vjernih čitatelja, samo što oni ne znaju da me i moja psihijatrica upozorila da ni po koju cijenu ne pokušavam to gledati da ne bi opet bilo prisilnog vezivanja u košulju s dugim (predugim dapače) rukavima, dugotrajnih terapija i elektrošokova. Netko će me po običaju optužiti da opet pretjerujem, ali ruku na srce – čemu se mogu nadati s obzirom na dosadašnja iskustva. Ali, da me se ne optuži za neargumentirano kritiziranje potrudit ću se i tokom tjedna ipak pogledati pa tek onda dati svoj sud.