Brešan: Priča se da je HRT odbio “Svećenikovu djecu” zbog ulizivanja crkvi

Kuloari su rekli da su se članovi sada bivše uprave HRT-a, svjesni da će biti smijenjeni, htjeli ulizati crkvi, ne bi li crkva stala na njihovu stranu, s obzirom na temu filma. Koliko je to istina, to ne znam
Vinko Brešan nije od onih hrvatskih redatelja koji prečesto snimaju filmove, posebice zadnjih godina od kad je na funkciji ravnatelja Zagreb filma gdje pokušava na puteve stare slave vratiti hrvatsku animaciju. No unatoč tome, izuzev posljednjeg dugometražnog igranog uratka “Nije kraj” iz 2008. godine, svi se njegovi prethodni filmovi mogu pohvaliti ili visokom gledanošću (“Kako je počeo rat na mom otoku”, “Maršal”) ili pak značajnim međunarodnim nagradama (“Svjedoci”). Hoće li njegov najnoviji film, još jedna suradnja s Matom Matišićem – “Svećenikova djeca”, čija se postprodukcija ovih dana privodi kraju, ostvariti bar jedan od ova dva kriterija uspješnosti, vidjet će se tamo negdje oko siječnja kad film kreće u distribuciju. Reklame za novu Brešanovu komediju pojavile su se, međutim, već sada, a pored iskusnog redatelja i ponajboljeg hrvatskog scenarista, razlog za visoka očekivanja je lajt motiv filma – Krešimir Mikić kao svećenik koji buši kondome kako bi povećao natalitet na otoku. A osim što je i jedan od najiščekivanijih filmova godine, “Svećenikova djeca” svojedobno su još kao projekt punila medijske stupce zahvaljujući kontroverznom “odnosu” s HRT-om zbog čega se u cijelu priču u jednom trenutku uplela i ministrica kulture Andrea Zlatar. Evo kako Brešan danas gleda na cijeli slučaj.
– Ovo je moj prvi film gdje Hrvatska televizija nije koproducent. Naime, ja sam sve svoje dosadašnje filmove snimio u koprodukciji s Hrvatskom televizijom. U slučaju “Svećenikove djece” bivša uprava HRT-a odbila je sufinancirati film unatoč tome što su recenzije iz dramskog programa bilo izrazito pozitivne i što je dramski program, odnosno, tadašnja glavna urednica Lada Džidić odobrila koprodukciju.
Pilot epizoda filma?!
No smatrate li da je u redu da zbog toga ministrica kulture lobira da HRT ipak financira vaš film?
– Naravno. HRT je odbio raditi svoju zakonsku obvezu, a to je sufinancirati hrvatski film. Ministrica bi to trebala napraviti za svaki film koji HRT odbija iz političkih razloga. A u mom slučaju ukoliko me netko želi spriječiti da snimim svoj film i da to proizlazi iz nekog političkog stava, onda mislim da trebaju intervenirati, i to redom: Andrea Zlatar, Jasen Mesić, Božo Biškupić, Anton Vujić, Zlatko Vitez i pokojni Vlatko Pavletić zajedno.
No tadašnji glavni urednik Bruno Kovačević kazao je da nikad nije bilo nikakvog formalnog ugovora, niti natječaja te da niti jedno “tijelo” na HTV-u nije donijelo odluku o koprodukciji.
– Bruno Kovačević je osoba koja je od mene tražila da mu pokažem pilot-epizodu igranog filma “Svećenikova djeca”. Tu sam shvatio da on jadan ništa ne razumije. Htio sam ga pitati traži li pilot-epizodu trke na 100 metara. Ono što ja znam, i što je istina, jest da je film “Svećenikova djeca” bio, ponavljam, odobren za koprodukciju od glavne urednice Dramskog programa. To je bez dvojbe “tijelo” HRT-a, a nakon toga je film “Svećenikova djeca” bio na tri natječaja HTV-a, da je na svakom natječaju bio odobren od povjerenstva i da su svi natječaji, čim bi povjerenstvo odobrilo film, bili poništeni. Na taj način je lako reći: nema formalnih ugovora. Naravno da ih nema, jer je na HRT-u bivša uprava radila vrlo sistematičnu opstrukciju. To je, ja mislim, jedini film iz nacionalnog programa koji je HRT odbio sufinancirati.
Ulizivanje crkvi
Dakle, što je po vama pravi razlog odbijanja?
– Ja mogu reći samo ono što sam čuo u kuloarima, a kuloari su rekli da su se članovi sada bivše uprave HRT-a, svjesni da će biti smijenjeni, htjeli ulizati crkvi, ne bi li crkva stala na njihovu stranu, s obzirom na temu filma. Koliko je to istina, to ne znam.
U hrvatskoj javnosti postoji, međutim, percepcija da se uvijek isti filmaši financiraju kroz najvažnije izvore javnog novca…
– Sad ste mi dali prostor da se odgovarajući na to pitanje strašno hvalim, ali reći ću činjenice: ja sam jedini hrvatski redatelj od 1990. godine do danas koji ima gledanost preko 300 tisuća gledatelja. Ja sam jedini hrvatski redatelj čija su tri filma u tom istom periodu zaredom dobivala nagrade na A festivalima i ja sam jedini hrvatski redatelj čiji je film ušao u konkurenciju jednog od tri najveća festivala na svijetu i tamo osvojio nagradu. Ne vidim zašto bi netko zaključio da ja više ne bih smio snimati.
Kako ste uspjeli zatvoriti financijsku konstrukciju?
– Ja sam film snimio, to je meni dovoljno. A snimio sam ga u lošijim uvjetima jer sam dobio manje javnog novca – izuzimajući debitantske filmove i nezavisne filmove – nego drugi filmovi koji su snimljeni iste godine. Takve teškoće mene potiču da budem kreativniji i nalazim kreativnija rješenja. Imao sam, osim toga, ispred kamere fantastične glumce – Krešimira Mikića, Nikšu Butijera, Mariju Škaričić, Dražena Kuhna i Jadranku Đokić koji su glavni nositelji tog filma i pridružio im se Lazar Ristovski iz Srbije, a bio je tu naravno i čitav niz drugih dobrih glumaca. To su ljudi koji su stvorili ovaj film. Ja radim komediju, ako glumci to ne osjećaju, ona neće ispasti dobro.
Nema težeg od komedije
Koliko se scenarij na kraju razlikuje od dramskog teksta Mate Matišića koji vam je bio temelj?
– Jako se razlikuje jer smo Mate i ja radeći scenarij žanrovski odlučili raditi komediju.
Kako izgleda to filmsko prilagođavanje?
– To je vrlo mukotrpan proces. Dramski tekst ima nekoliko lica, a u filmu postoji njih puno veći broj. Najzahtjevnije je stoga bilo dobiti veliku galeriju zanimljivih lica koji se isprepliću cijelo vrijeme.
Komedije zasigurno nije lako snimati?
– Nema težeg žanra. To nije nikakva tajna. Jednostavno zato jer je užasno teško nasmijati čovjeka. Lakše ga je rasplakati. Radio sam u životu i drame i puno je lakše obraditi dramski tekst i izvući te emocije. Ali emocija smijeha – tu je emociju najteže dobiti.
Kakvu vrstu humora volite snimati?
– Volim humor apsurda i crni humor. Ja sam dijete Montyja Pythona i strašno sam vezan za tu vrstu humora, a kako sam Mediteranac, mediteranski humor mi je izrazito blizak i dobro ga osjećam.
“Svećenikova djeca” su, pretpostavljam, na tragu vaših prijašnjih komedija?
– Sigurno da da. Možda na određeni način najviše na tragu “Otoka”.
Tko je sve i što je sve predmet šale u filmu?
– Pa kad imate svećenika koji buši kondome, onda je jasno što je glavna tema. Ali tu su i HDZ, SDP i HRT. Da se razumijemo, HDZ i SDP su sporedan vic. Ne bih radio film o njima. Tko bi to htio gledati?
Je li na tapetu i hrvatski ili možda preciznije otočni mentalitet…
– Definirajte mi što je hrvatski mentalitet. Ja sam Mediteranac, Šibenčanin, ja osjećam šibenski mentalitet i uvijek sam pokušavao tu vrstu duhovitosti staviti na platno.
Po čemu je to šibenska duhovitost osobita?
– Kad je “Maršal” svojedobno bio u Karlovym Varyma, bio je drugi po glasanju publike. I nakon toga sam razgovarao s Česima koji su rekli – ovo je nama jako zanimljivo. A Česi zaista znaju što je komedija. Zaključili su da ih humor u filmu na neki način podsjeća na češki humor, ali je neusporedivo suroviji i grublji. Mislim da su to dobro zamijetili, i poveznicu i razliku – češki humor je mekan, pitak, dok je humor Dalmacije surov, grub.
Nekako mi se čini, međutim, da je sve manje tog izvornog dalmatinskog humora koji ovdje opisujete prisutno u našim medijima, serijama, filmovima… nekako kao da se “utapa” sve više u predrasudama, brojenju krvnih zrnaca, konzervativnim stavovima… Kad se već pozivate na Pythonovce, teško mogu recimo zamisliti da bi neki naš medij danas poput nekoć BBC-ja dopustio tako brutalno ismijavanje svih slabosti nacije i mentaliteta…
– Bivša uprava HRT-a sigurno nije dopustila.
Nema čuvanja u podrumu
Zašto ste se odlučili ići u kino s filmom, a niste čekali festival? Je li zato jer ovo nije tipičan “festivalski” film?
– Ovo je hrvatski film. Njega su platili hrvatski porezni obveznici i u trenutku kad je film gotov, treba ga pokazati publici. Siguran sam da film neće postati bolji ako da držim mjesecima u podrumu.
Ali ipak računate na A festival?
– Osim “Otoka” svi su moji filmovi bili u konkurenciji A festivala i svi su osvajali nagrade. Vjerujem da “Svećenikova djeca” imaju isti potencijal.
Koja gledanost u kinima bi vas zadovoljila?
– Teško mi je u ovom trenutku procijeniti mogućnosti “Svećenikove djece”.
Zašto je po vašem mišljenju gledanost hrvatskih filmova tako drastično opala?
– Bila je pala, a sad se ponovo diže. Vidimo to i po uspjesima “Koko i duhovi”.
Start HRT-a 3 i dalje je obilježen niskom gledanošću, primjerice filmski klasik s Chaplinom jedva je dobio 1 posto gledanosti. Koliko je to posljedica dugogodišnjeg neodgajanja publike, a koliko nekih novih vremena i može li se to promijeniti?
– S novim glavnim urednikom HRT-a Deanom Šošom bio sam u javnom sukobu, među nama su pale čak i teške riječi. No, moram priznati da je on prvi glavni urednik HRT-a od ’90-e koji zaista radi svoj posao. On, naime, uređuje program. I to radi odlično. Sada je gledanost niska. Ali upravo je i zadatak javne televizije da izdrži udarce niske gledanosti, jer će u konačnici kvaliteta postati zanimljiva i širokoj publici. Dugoročno gledano takav koncept u konačnici pobjeđuje.

Kinematografija je najuređeniji dio hrvatske kulture

Kako komentirate tvrdnje da je HAVC mimo natječaja i procedure dodijelio sredstva za neke filmske projekte, iako se uopće nisu javili na konkretan natječaj?
– Zadnjih mjeseci čujem da se u HAVC-u kradu milijuni, a sad, kad su se raščistili svi tračevi, vidi se da se sve svelo na pitanje procedure kod 5 projekata. Znači nije nitko ništa ukrao, samo je pitanje je li HAVC imao nekakvih nesporazuma s elementima natječaja, je li Vijeće prekoračilo neku ovlast, a u medijima je to napumpano do pljačke stoljeća. Bojim se da nekom smeta jedna druga činjenica: da je kinematografija, možda, najuređeniji dio hrvatske kulture.
Kako vi, kao redatelj, no i kao direktor jedne filmske institucije, gledate na raspodjelu javnih sredstava za filmsku proizvodnju u Hrvatskoj? Ustrojavanjem HAVC-a očito je da su se mnoge stvari posložile, no neki nezavisni filmaši i dalje smatraju da novac uglavnom dobivaju samo određena poznata imena. Smatrate li da se iz javnog budžeta trenutačno odvaja premalo, dovoljno ili možda previše sredstava za ukupnu filmsku proizvodnju, u odnosu, primjerice na neke europske prakse?
– Koliko je meni poznato, na svakom natječaju za dugometražni igrani film sredstva dobije najmanje jedno novo ime, a i više njih. To je i logično. To je veliki novac i kako dati veliki novac nekom koji nije dokazao da s tim novcem zna raspolagati. Ja sam počeo kao redatelj televizijskog filma “Kako je počeo rat na mom otoku”. Tek nakon uspjeha “Otoka” prošao sam na natječaju Ministarstva kulture s filmom “Maršal”. Nalaženje novih imena je proces.