Dosadna i uporna kriza

Slika korisnika admin

Zašto je i kako izlazak iz krize postao dosadna i uporna priča to je svima pa i premijeru Milanoviću, nakon niza padajućih kvartala valjda jasno, no nikome još nije jasno gdje je on doživio priviđenje svjetla na kraju tunela. Možda u Varginoj dvorani koja je s uređenjem teškim preko milijun kuna morala svakog zaslijepiti da više i ne vidi tu otrcanu krizu koja se svima već popela na vrh glave...?!

Možda je na američkoj turneji zajedno sa svojom pratnjom tražio prosvjetljenje kako će neovisnu Hrvatsku brzinom svjetlosti učiniti zemljom blagostanja. Jedino bi, naime, takav munjevit preokret mogao spasiti vladajuće, no kako je i sam premijer više puta rekao da se izlazak iz krize ne može dogoditi preko noći, nije mu preostalo ništa drugo nego da izlazak iz recesije nazove dosadnim i posegne za onim drugim dežurnim krivcima koji su ostavili teške račune. Premda se premijeru samom ne spočitava rasipništvo čini se kako se oko njega uvijek vrte oni koje će morati braniti ili smjenjivati zbog toga što je u toj upornoj krizi u čijem je ozračju prošao i ovogodišnji Dan neovisnosti, nedopustivo da se ministri i visoki dužnosnici šepure u luksuznim uredima, dvoranama, limuzinama, peru u svemirskim kupaonicama. Dok oni žive na visokoj nozi, mladi hrle iz zemlje po koru kruha pod tuđim nebom, a umirovljenici odavno jedva plaćaju režije i preživljavaju krajnje bijedno, na rubu gladi. Posebno su osjetljivi upravo oni koji su uz jadan socijalni status još i bolesni pa ih stoga još više boli i sama pomisao da bi ministar zdravlja živio i radio u raskoši dok se njihov život raspada. Kako je moguće da netko od vladajućih političara u ovakvoj situaciji o tome ne vodi računa? Kako je moguće da istodobno predsjednik Sabora Josip Leko priznaje da građani nemaju socijalnu sigurnost i da na tome treba raditi, a da pojedinci iz vlasti žive neki drugi život koji nema veze s hrvatskom stvarnošću? Je li doista ta famozna dvorana HZZO-a imala toliko loše instalacije da se ministar zdravlja zabrinuo za svoje zdravlje pa je postavljena milijunska dijagnoza uređenja? Tko je to škriputao po starim parketima i prisluškivao povjerljive razgovore Povjerenstva o lijekovima pa da se ta „kraljevska" dvorana morala toliko debelo zvučno izolirati? Pitaju se to ogorčeni hrvatski građani i misle kako se njihov novac bespotrebno rasipa dok oni strahuju hoće li zbog problema u zdravstvu sutra uopće moći dobiti pravovremenu i kvalitetnu zdravstvenu zaštitu. Nakon pustih afera koje se godinama redaju u hrvatskim političkim krugovima, na koncu se pitaju ima li uopće netko pošten. To je slijepa ulica u koju je dovedena politika pa nije čudno što se danas uglavnom političarima ne vjeruje jer oni misle samo na svoju kožu koja je tijekom godina prilično zadebljala pa više i ne čudi što ih ne dira život malih ljudi.

Za sve imaju opravdanje, troškovnike, krivce, pravilnike, zakone, bujice nerazumljivih, suvišnih riječi koje bi, misle, morale kod jadne svjetine izazivati strahopoštovanje i divljenje ili misao o njihovoj neupitnoj veličini i nedodirljivosti. No, baš je kriza promijenila male ljude, te im političari sve teže mogu servirati imaginarnu priču. Sad najviše vjeruju svojim očima, a ono što vide nije ono što su im obećavali i još uvijek uporno obećavaju. Sada pomno prate i uspoređuju svoj i njihov život, pa onda (pro)osuđuju i glasuju. I referendume u modu stavljaju.

Upravo bi dosadna kriza, koja je ogolila i rastrošnost i socijalnu nesigurnost, mogla biti presudna u ocjeni građana da su i pojedini političari - stvarno dosadili.

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno