Pederin: Zadarski Filozofski fakultet bio je rasadnik udbaša

Slika korisnika admin
Siniša KLARICA

"Memoari klasnog neprijatelja", naziv je teksta umirovljenog zadarskog povjesničara dr. Ivana Pederina koji je nedavno osvanuo na internetu. Riječ je o obiteljskoj memorabiliji od kraja Prvog svjetskog rata, sve do iza Domovinskog rata, s posebnim naglaskom na sjećanja i isprepletenost Pederina i njegove obitelji s političkim zbivanjima toga vremena. No, u zaglavlju teksta, Pederin objavljuje kazalo kodnih imena ili karakterističnih nadimaka vrlo poznatih osoba za koje tvrdi da su ili bili vrlo značajni suradnici UDBE, tj. konfidenti tajne jugoslavenske policije, ili ih se opisuje u puno gorem svjetlu nego se do sada o tim istim ljudima govorilo u javnosti.

Posebno zanimljiv je dio koji opisuje prilike na Filozofskom fakultetu u Zadru, kao svojevrsnoj ne samo ekspozituri komunističke tajne policije, nego i vrlo značajnom međunarodnom obavještajnom punktu. Pederin otvoreno priznaje da mu je namjera, između ostalog, bila i osveta za sve nedaće koje su mu u životu priredili protagonisti i apologeti komunističkog režima, ali da je pričekao da isteknu zakonski rokovi nakon kojih se javnosti mogu prezentirati sadržaji arhiva tajne policije.

Trebao ga provjeravati Josip Perković

* Zašto ste se baš sada odlučili na objavu ovih memoara? Bojite li se neprilika, privatnih tužbi i kakve su bile reakcije na ovako teške prozivke?

- Memoari su napisani još prije 20 godina, a sada ih objavljujem jer sam za razliku od tada, siguran da neću završiti u zatvoru. Tekst je na internetu pročitao cijeli Zadar i pola Zagreba. Mnogi su mi iskazali divljenje što sam napisao ovaj tekst. Samo tri osobe koje se spominju su prosvjedovale, među njima jedna gospođa iz HAZU-a i jedan profesor s Filozofskog fakulteta, s time da se ova gospođa uopće nije bunila na to da je bila suradnica UDBE, nego na činjenicu da sam ja to napisao. Hrvatski povjesničar i strastveni polemičar sa stajališta hrvatskoga nacionalizma i katoličanstva mi je preko Facebooka poslao vrlo ljutito pismo u kojem me je optužio da sam sluga sotone.

* Kako ste npr. za njega znali znali da je bio konfident?

Kao arhivski savjetnik, znao sam da je taj čovjek mogao pisati tekstove o masoneriji samo ako je imao pristup arhivi tajne službe koje mu je dostavljao jedan zadarski profesor. Ako sam ikoga prezirao, bili su to „mali" ucijenjeni udbaši. Mene nikad nisu mogli ucijeniti. Paradoksalno, ali istinito. Čak su me cijenili zbog toga za razliku od onih koje bi slomili. Partija je uvijek bila stvar zapovijedanja vertikalom. Malo je poznato da je Franjo Tuđman među prvima, ako ne i prvog u Zadru, pozvao baš mene. No, ne u baraku na Jarunu, nego u Klub književnika. Nakon razgovora znao sam da ću morati proći neku provjeru. No, kad sam vidio tko bi radio tu provjeru, zanijemio sam. Provjeravao bi me Josip Perković, udbaš koji je nedavno nepravomoćno osuđen za ubojstvo Stjepana Đurekovića.

* Zbog rezolutnih tvrdnji, nepotkrijepljenih dokazima, očekujete li da će prozvani možda udariti sumnjama u vaše mentalno zdravlje?

- Da, to je inače glavna zaštita udbaške tajne. Stvari koje sam odgonetnuo u Memoarima klasnog neprijatelja, zahvaljujući i vlastitoj „kontrašpijunaži", takve su da je UDBA znala ako ih nekom kažem, da će sigurno uslijediti njegov zaključak tipa: „Ti si lud! Ti si paranoik!" No, još me nisu tako prozvali, iako mnogi znaju što sam napisao. Znaju da sam napisao da je Zdenko Škreb bio odgojitelj poglavnikove djece, a kasnije član predsjedništva tadašnje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, a danas HAZU-a. On je primjer što znači imati političku pozadinu. Kroz sve te oluje prolazio sam onom starom grčkom poslovicom, „umiljat kao golubica, oprezan kao zmija."

Zadar ključ Jadrana

* Zašto baš za Zadar kažete da je bio obavještajni centar u kojem je veliku ulogu igrao njegov Filozofski fakultet?

- Najprije bih rekao da je suradnja UDBE i Filozofskog fakulteta bila ciljana suradnja tajne policije s intelektualnom elitom ne samo grada nego i šireg područja. Ona je bila neophodna za stvaranje tzv. novog društva u kojem tajna policija u svakoj, baš u svakoj stvari pronalazi neku korist. UDBA nije tako glupa i neuka kakvu je mnogi žele prikazati. Trebao sam završiti kao inkasator u zadarskoj Elektri, ali se našao netko pametan da Krleži došapne da bih ja trebao raditi u struci. Srećom, nisam upao u „kašetu brokava" u današnjem Leksikografskom zavodu, nego sam namješten u zadarsku pismohranu. Hrvatska je mala zemlja, ali je Arhiv u Zadru zaista velik po svom značenju. Štoviše, bitku za njega smo dobili nakon Drugog svjetskog rata kad su ga Talijani morali vratiti. Zadar je, povijesno, ključ Jadrana. Mleci nikad ne bi postali svjetska sila da nije 1202. grof Simon de Monfort s križarima osvojio Zadar. Tek nakon tog osvajanja, Mleci su 1204. mogli osvojiti Carigrad i postati svjetska sila. To su ostali do 1797. Kad god bi počeo neki rat na Levantu, iz Mletaka bi krenula u Zadar galija puna dukata radi opskrbe brodovlja koje je ratovalo. Mleci, točnije njihov veliki dužd Francesco Foscari, ustrojili su u XV. st. poslovni trokut Firenca-Venecija-Split, i tako je Jadran postao gospodarski najaktivnije područje tadašnje Europe. U austrijsko doba Zadar je bio mjesto gdje se znalo sve što se zbiva na Apeninskom poluotoku, gdje su masoni i druge tajne sekte neprestano dizali ustanke. Međutim, grof Josef Sedlnitzky, predsjednik Dvorskog dikasterija policije i glavni cenzor, progonio je te tajne sekte i u Dalmaciji. U tim sektama bilo je više Talijana nego Hrvata. Tako Zadarska pismohrana ima poslije Beča, najpotpunije spise austrijske Carsko-kraljevske više policije, u biti tajne službe. Tu su i spisi cenzure koja je utjecala na sve književnosti Europe. Ti su spisi u Zadru. Nalaze se i u bečkim pismohranama, ali ih te pismohrane nikome ne daju. Tvrde da su izgorjele u nekom požaru. Zadar ima i izvrsnu knjižnicu koju su partizani 1945. htjeli zapaliti kao što su zapalili trogirsku pismohranu. To je spriječio Vjekoslav Maštrović. Sve to vodilo je osnivanju Filozofskog fakulteta u Zadru 1956. koje je pobudio Miroslav Krleža. On je s instinktom pisca, ali i političara, osjetio važnost Zadra i njegovog kulturnog blaga i Filozofski je fakultet osnovan u Zadru.

* Kako je došlo do infiltracije UDBE na Filozofski fakultet?

- Fakultet je osnovan 1956. Nastavnici i suradnici bili su čvrsto organizirani. Valja reći riječ-dvije o toj organizaciji. Universitas je značilo ceh, ali ne stručni ceh nego zajedništvo profesora i studenata. Studenti su imali položaj naučnika, nastavnici i suradnici su bili ustrojeni prema položaju kalfe i majstora koji je položio majstorski ispit, a to je na sveučilištu bila doktorska disertacija. Međutim, na sveučilištu je djelovao i jedan drugi ceh, Partija. Zanimljivo je da je Partija strukturirana prema „Deutscher Bundu" ili „Njemačkom savezu". Riječ je o njemačkoj tajnoj terorističkoj organizaciji za borbu protiv francuske okupacije u doba Napoleona, a kasnije i apsolutizma. U Rusiji su uz tu strukturu primijenjeni elementi korjenitog ruskog socijalizma. Toržočki grof Mihail Bakunjin najbolji je izraz te korjenitosti starih ruskih organizacija nihilista i narodne volje. U marksizmu-lenjinizmu djelovao je Karl Marx i Friedrich Engels, prvi s „Kapitalom", a to je vrlo uspjela kritika kapitalizma, a drugi s definicijom pojma proletarijat. O nizu njihovih djela malo je bilo riječi u Partiji. U marksizmu-lenjinizmu snažno je djelovao grof Lav Nikolajević Tolstoj koji je u „Ratu i miru" vidio „narod pravoslavni" koji se povlači iz zapaljene Moskve, a to je isto što i narodne mase kasnijeg marksizma-lenjinizma. Tolstoj, koji je po obrazovanju bio časnik, stvorio je pojam rata i zaključio da je vojska jedino s narodom nepobjediva. To je bila ruska vojska koja se s narodom povlačila iz Moskve u plamenu. Drugi svjetski rat bio je rat po ovim Tolstojevim načelima. Kompartija je bila i djelovala kao tajna teroristička organizacija, borila se protiv okupatora terorizmom jer vojske, časnika i oružja nije ni imala, barem ne u početku. Ona je kod nas do 1949. bila „u ilegali", onda je izišla, ali ne sva. Jedan njezin dio - UDBA, ostao je u ilegali. Ona je bila i teroristička organizacija jer kao sve terorističke organizacije, pridržava pravo ubijanja ljudi, čak i svojih članova, izvan i mimo suda.

Svatko je bio "nečiji čovjek"

* Na Filozofskom fakultetu nije bilo nekakve „službene" ekspoziture UDBE koja se kao takva vodila u arhivima?

- Novoosnovani Fakultet bio je čvrsto organiziran, svatko je bio „nečiji čovjek", ali nikad nije bilo jasno ili dovoljno jasno da li je ta subordinacija politička ili znanstvena. Asistent je čovjek svoga profesora i on se njemu podvrgava društveno i prije svega u struci. Ali na fakultetu je djelovao jedan profesor koji bi uzeo riječ na vijeću i kad bi on govorio zavladala bi mrtva tišina. Svi su znali da on govori ono što su mu rekli u komitetu ili Savezu boraca. Čiji je on bio čovjek, bilo je pitanje na kojeg je odgovor bio vrlo jasan. Partija i znanost isprepletali su se. Ako je netko bio ugledan, valjalo se pitati da li on svoj ugled i utjecaj duguje politici ili znanosti. Tako su se na Fakultetu našli „šupljoglavi" podobnici, lijenčine koje bi ipak došli do redovitog profesora i napokon, ljudi koji su nešto znali. Našla se i cenzura kao korektiv znanosti. Ako je netko napisao neki rad, on bi išao na recenziju koja bi ga usuglasila s politikom i ideologijom što je bio postupak nepoznat u u onome što mi danas zovemo Europa. Tako je zagrebački profesor Tomislav Raukar 1977. napisao knjigu "Zadar u XV. Stoljeću, Ekonomski razvoj i društveni odnosi", a da nigdje nije spomenuo kaptol i samostane koji su imali velik zemljišni posjed i bili važan čimbenik u gospodarstvu grada. Franjo Švelec bio je dosta ugledni stručnjak za stariju hrvatsku književnost koju je opisao kao književnost daleko od talijanskih uzora. Time se suprotstavljalo talijanskoj iredenti koja je bila opravdanje za okupaciju Dalmacije. Dobro, ali Italija nije postojala u doba kad su pisali naši stariji pisci. Ona je osnovana 1861. kad se ujedinila. Za nas su postojali Mleci, Firenca, Rim, i Bari. Firenca je prožimala gotovo sve nacionalne književnosti u Europi, kao majka klasicizma. Kad bi se neka otmjena firentinska djevojka udala u Parizu ili Poljskoj, ona bi sobom donijela firentinsku kulturu. U povijesti španjolske književnosti govori se npr. o „...siglo e oro ili poesia italianizante", a to je književnost XVI. st. U Pariz je firentinsku kulturu donijela Catarina de Medici. Tu su znanstvena i ideološka spoznaja u očiglednom raskoraku.

* No nisu samo prednjačili ideološki ostrašćeni radovi. Filozofski fakultet se ipak smatra izvorištem nacionalne svijesti koje ni „masovne" konfidencije koje Vi opisujete, nisu uspjele zatrti?

- Žarko Muljačić napisao je u Zadru djelo „Fonologia generale della lingua italiana". Djelo je to koje se mnogo više poštovalo u Italiji nego kod nas. U Zadru je nastao naš pojam standardnog jezika i donio obrat u jugoslavenskom jezikoslovlju. Istovremeno je otvorio vrata kroz koja će partijci progledati jer je shema da nas je Austrija potalijančivala, sad došla u pitanje. U Zadru se istražilo što je bila talijanska iredenta, njeni počeci i razvitak do Prvog svjetskog rata i kasnije. U Zadru se napisalo i o svađi Kukuljevića i Vuka Karadžića koja se dogodila baš u Zadru. Napisalo se o prodoru bečkog dvora na jugoistok, oslobođenju Bosne kroz prodor koji su vodili visoki hrvatski časnici koje je odgojio ban Josip Jelačić. Ti časnici bili su vrlo utjecajni na austrijskom dvoru. Možemo li sada zaključiti da su Fakultet, zadarska pismohrana revidirali hrvatsku povijest?! Iz Zadra je austrougarska ratna mornarica suzbila talijanski iredentizam. Vjekoslav Maštrović je u Ninu priredio izložbu hrvatske ranosrednjevjekovne mornarice na koju je došao sam Tito. Tito je imao u Zadru dva savjetnika za pitanja Italije. Obojica su smijenjena poslije 21. sjednice CK SKJ održane 30. studenog i 1. prosinca 1971. u Karađorđevu. I drugi su njegovi savjetnici ocrnjeni kao nacionalisti i smijenjeni, a Tito je sve više bio izoliran.

* U Memoarima klasnog neprijatelja opisujete Zadar kao poslijeratni Beč iz djela Treći čovjek Grahama Greena kao svojevrsnu igraonicu čak i svjetskih obavještajnih centara.

- Zadar je bio strašno važan grad. Preko njega su išle veze s Vatikanom, Parizom, Moskvom. Zadarski profesori često su putovali. Jedan dio je veći dio semestra provodio u Parizu, drugi je svakog časa putovao u Moskvu, pa u Ameriku gdje se sastajao s čelnicima emigracije. Jedna docentica bila je predstavnik istočnonjemačke tajne službe Stasi i KGB-a. Nju su s Fakulteta izbacili početkom 1990. Što su oni radili u Moskvi i Parizu? Sjetite se onog Titova ne Staljinu, što je zapravo bilo veliko ne Staljina Titu zbog pokušaja stvaranja balkanskog imperija u kojem bi bili Jugoslavija, Albanija, Bugarska i Grčka. Tito je po dopusnicu Staljinu poslao Hebranga. Staljin je Tita htio zamijeniti baš Hebrangom, pa mu se ovaj osobno osvetio. Sve se to znalo na Fakultetu. Staljina su izvještavali Josip Kopinić, Stevo Krajačić, ali i jedan profesor, moj kolega s Fakulteta kojeg je na vezi imao prvi čovjek UDBE u gradu, Mate Barbir. Čovjek je umro pred početak zadnjeg rata, u 82. godini, pa ne bih o njemu više. Predsjednik Općine u Zadru bio je Kažo Zanki. No, on je 1945. bio načelnik OZNE u Rijeci. Je li pokolj Talijana u tzv. fojbama, išao mimo njega? No Kažimir Zanki je vodio hrvatsko proljeće s osloncem upravo na Fakultet. Sve dok nije smijenjen i kasnije platio veliku cijenu. Zadarski Fakultet djelovao je u znanosti, a tako i u politici i to na vrlo osjetljivom mjestu.

 OD FIZIČKOG RADNIKA DO SVEUČILIŠNOG PROFESORA

Ivan Pederin je rođen je 26. prosinca 1934. u obitelji koja se iz Kučišća na poluotoku Pelješcu preselila u Split. Otac mu je bio odvjetnik, a kasnije i član HSS-a, odbivši se kao nekomunist pridružiti partizanima. S političkim vrhom Pederin dolazi u sukob već 1951. kad je otpušten iz klasične gimnazije u Splitu, po njegovim riječima, zato jer je tadašnji ravnatelj bio uvjeren da buržoazija ne bi trebala dobiti visoko obrazovanje, nego samo radnička klasa. Prva dva mjeseca u zatvorima tajne policije odslužio je 1955. Studirao je njemački i talijanski jezik i književnost u Zagrebu i Zadru. Nakon završnog ispita otišao je u München gdje je proveo dvije godine na stipendijskom usavršavanju. U Beogradu je stekao zvanje magistra znanosti. Od 1970. je asistent na Odsjeku za njemački jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zadru. Godine 1974. dobiva otkaz zbog navodnog hrvatskog nacionalizma. Nakon toga, dvije godine je svoju egzistenciju osiguravao kao fizički radnik. Od 1977. do 1991. radi u tadašnjem Povijesnom arhivu u Zadru. Doktor znanosti postaje 1977., a 1980. promoviran je u znanstvenog suradnika da bi 1982. postao visoki znanstveni suradnik, 1986. znanstveni savjetnik, a 1987. savjetnik u Arhivu. Nakon slobodnih izbora 1990., Sveučilište u Zadru, uz službenu ispriku, poništilo je dekret o njegovu otpuštanju. Ponovno je primljen kao profesor za njemačke književnosti na Sveučilištu u Zadru, a u mirovini je od 2005. godine.

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno