ZADRANKA NA CAMINU Mir koji sam osjetila u srcu vrijedio je svakog prijeđenog kilometra

Išla sam na Camino s dosta upitnika iznad glave i očekivala sam nešto od tog puta, iako nisam znala točno što. Nadala sam se da ću dobiti to nešto što tražim i mogu reći da sam dijelom to i dobila. Naučila sam promatrati ljude na drugačiji način, ne osuđivački, a ono što mi je bilo najvažnije, ulaskom u Santiago osjetila sam takav mir u srcu da se samo zbog toga isplatilo prijeći toliki put – priča Ana Martinović
Većina Španjolaca reći će da je Camino sudbina. Danas, nakon što sam ga prošla, doista vjerujem da je tako. To je svojevrsni poziv, kojega je mnogo ljudi osjetilo, a nije se odazvalo na njega. Ja sam se tome prepustila i ni trenutka nisam požalila. Tako počinje priča Ane Martinović, Zadranke, koja se odlučila na 775 kilometara dugo hodočašće od Saint Jean Pied de Porta u Francuskoj do Santiaga de Compostele u Španjolskoj.
Zapravo i ne znam kako je Camino ušetao u moj život, bio je to splet okolnosti. Prvi susret bila je knjiga Paula Coelha „Hodočašće“, koja me na neki način inspirirala za taj put, ali nakon toga bi se svako malo, kroz razne situacije, Camino jednostavno pojavio u mom životu, od raznih reportaža, knjiga, filma „The Way“… Počela sam se sve više zanimati za to i tada sam zapravo shvatila da to želim. Razloga ima puno, od nekih osobnih, jer sam željela odgovore na neka pitanja u svom životu pa do vjerskih. Ne mogu izdvojiti jedan poseban, svi imaju svoju važnost – priča Ana.
Na dan i po 40 km
Koliko ste dugo planirali putovanje?
– Iskreno, znala sam da ću ići, ali nisam ništa posebno planirala. Moj plan je bio takav da sam kartu kupila tri dana prije nego što sam išla. Naravno da sam malo istraživala, ali zapravo i nisam puno znala o tome. Jedino što sam znala je da sam fizički spremna za to, jer sam stalno u sportu. Iako, svašta se tu izdogađalo s mojim tijelom.
Camino de Santiago ima više ruta, a najpoznatija je upravo ta od Saint Jeana do Santiaga, kojom je krenula i Ana.
– Prvoga dana je sve krenulo nekako šokantno i nizbrdo, počevši od toga da mi je avion iz Splita kasnio sat vremena pa sam kasnila i na vlak i na sljedeći avion. Zaglavila sam u Francuskoj pa sam u Saint Jeanu bila dan kasnije nego što sam mislila. Tamo počinje put, iako Španjolci kažu da počinje onoga trenutka kada odeš od kuće.
Kako je izgledao jedan dan na Caminu?
– Budila sam se oko pet, najkasnije 5,30, doručkovala i krenula uglavnom dok je još bio mrak. Glavni razlog su bile velike vrućine, s obzirom da temperature nisu bile ispod 30 stupnjeva i htjela sam što prije stići na odredište. Kako u ranu zoru ništa nije radilo, hodala sam bez puno stanki. Radila sam pauze nakon 15-20 kilometara i u prenoćište bih stigla oko dva-tri poslijepodne.
Većina ljudi Camino prijeđe za više od 30 dana. Ana ga je prešla za samo 20, što znači da je pješačila između 35 i 40 kilometara na dan.
– Prelazila sam gotovo dvostruko više od nekakve uobičajene dnevne rute. Osim toga, u jednom danu bi se promijenilo više vrsta terena i vremenskih prilika tako da je bilo dosta zahtjevno i naporno. Kažu da je fizički najzahtjevniji prvi dan, kad se prođe visinska razlika od oko 1200 metara, ali ja to nisam toliko osjetila. Bilo je kasnije nekih težih dijelova, poput jedne udoline, gdje je bilo jako vruće i nije bilo vode, no sve to ima neku svoju posebnost.
Posebna prijateljstva
Kako je bilo sam prolaziti cijeli taj put?
– Svi su mi govorili da sam luda, jer sam krenula sama, iako tamo i ne možeš biti sam, jer ima zaista puno ljudi, pogotovo ljeti. Bilo je nekih situacija, kada bih hodala kilometrima bez da ikoga sretnem pa sam se okretala i razmišljala jesam li možda promašila put, no svako malo su oznake na cesti tako da se zapravo ne možeš izgubiti. Dug je to put i čovjek ima zaista puno vremena za razmišljati. Sjetila sam se praktički svih ljudi koje poznajem, do te mjere da mi je to počelo ići na živce. Htjela sam samo hodati i prepustiti se tome.
Ipak, s Camina se Ana vratila bogatija za dva prijatelja.
– Kako sam svaki dan odrađivala mnogo veću dionicu od većine, bilo je nemoguće družiti se s istim ljudima. Uvijek sam susretala neke nove, a tako sam upoznala i Talijana Marca i Nijemca Nicu, za koje danas mogu reći da su mi prijatelji i čujemo se svaki dan. To prijateljstvo, koje se rodilo na putu, je doista nešto posebno. To je sudbina, kao da ti Bog pošalje baš te ljude.
Kakva je situacija s prenoćištima i hranom na Caminu i koliko sve to košta?
– Prenoćišta su stvarno jeftina, između 5 i 12 eura, ovisno o tome jesu li gradska (jeftinija) ili privatna, koja su nešto skuplja. Putovnica, koju dobiješ prvoga dana u Saint Jeanu, je preduvjet da možeš spavati u gradskim prenoćištima i dokaz koliko si kilometara prešao. Što se hrane tiče, s obzirom da bih došla na odredište kada je u Španjolskoj siesta, malo toga je bilo otvoreno. Ali nije mi se dogodilo da sam smršavila ili oslabila kao mnogima. Dobro sam se hranila, uglavnom tradicionalnim galicijskim jelima i svidjelo mi se. A posebno mi se svidjelo što Camino nije komercijaliziran kao neka druga hodočašća.
Najviše novaca sam potrošila na hranu i u ljekarnama na saniranje ozljeda. Cijeli život se bavim sportom i moram priznati da nikada nisam imala takve ozljede, od upale ahilove tetive, koja me pratila od prvoga dana, preko zglobova i koljena, do žuljeva, koji su mi predstavljali najviše problema i osjećam ih još i danas. S obzirom da je bilo jako vruće, a jedan dan sam izgubila kapu, bila sam na rubu sunčanice, ali nekako sam sve to izdržala. Kada bih došla u prenoćište, bila bih jako umorna, ali nisam pauzirala nijedan dan.
Suze ispred katedrale
Za propješačiti gotovo 800 kilometara, osim dobre kondicije, treba imati i dobru obuću i opremu.
– Inače je zlatno pravilo planinara da ranac ne smije biti teži od 10 posto ukupne tjelesne težine, što bi u mom slučaju bilo oko 6 i pol do 7 kila. No, moj ranac je bio pretežak, nekih 12 kila i to je ono što me koštalo svih tih ozljeda.
Što je bilo u njemu? Što je najvažnije ponijeti sa sobom?
– Osim odjeće, vreća za spavanje je obavezna, jer u prenoćištima imate samo krevet, a s obzirom na broj ljudi koji tuda prođe, jasno je da higijena i nije baš na nekoj razini. Najteža mi je bila kabanica, koju sam koristila samo sat vremena. U biti, nosila sam samo osnovne stvari i fen, što baš i nije bilo potrebno, ali eto. Inače, u prenoćištima su i police, gdje ljudi ostavljaju stvari koje im ne trebaju.
Kakav je bio završni dio puta?
– Moj cilj bio je stići u Santiago 25. srpnja, kada je svetkovina sv. Jakova, zaštitnika cijele Španjolske. Htjela sam doživjeti tu feštu pošto poto, bez obzira na ozljede. Kako sam posljednjih nekoliko dana išla zajedno s Marcom i Nicom, koji su morali biti u Santiagu dan ranije zbog leta, i ja sam tamo stigla 24. Cijelim putem jako me zanimao kakav će biti osjećaj kada stignem na cilj i to je stvarno bio vrhunac. Kada smo došli ispred katedrale sv. Jakova, prvo smo pola sata samo plakali. Bili smo sretni i ponosni na sebe što smo stigli na odredište, a na neki način i tužni, jer je našem putovanju došao kraj. Puno se tu emocija izmiješalo.
Kada se saberu svi dojmovi, što vam je donio Camino?
– Išla sam na Camino s dosta upitnika iznad glave i očekivala sam nešto od tog puta, iako nisam znala točno što. Nadala sam se da ću dobiti to nešto što tražim i mogu reći da sam dijelom to i dobila. Naučila sam promatrati ljude na drugačiji način, ne osuđivački, a ono što mi je bilo najvažnije, ulaskom u Santiago osjetila sam takav mir u srcu da se samo zbog toga isplatilo prijeći toliki put. I po povratku kući sam jedva čekala zagrliti svoju obitelj i ljude koje volim.
Biste li se ponovno odlučili na ovaj put?
– Apsolutno da i sasvim sigurno ću se u budućnosti vratiti Caminu. Samo je pitanje vremena…

Paljenje odjeće i kamenčić u oceanu

– Hodočašće završava u Santiagu, ali tradicionalno se ide još 90 kilometara do rta Finisterre na Atlantskom oceanu. To su nekada smatrali krajem svijeta i tako je dobio ime. Tradicija je da se tamo pali odjeća, kao znak završetka puta, ali sada je to zabranjeno, jer su je ljudi palili svuda okolo. Sada to rade skrivećki, a ja sam škarama otkinula komadić majice i priključila se nekoj grupici koja je to palila. Inače, po putu ljudi ostavljaju svakakve poruke, čak i obuću s porukom: „Da bi razumio moje srce, moraš obuti moje patike“  – priča Ana.
– Još jedna tradicija je da se od kuće nosi kamenčić, koji predstavlja težinu svega onoga što te tišti u životu i čega bi se htio osloboditi na tom putu. I ja sam ga ponijela, ali sam ga zaboravila ostaviti na brdu Cruz de Ferro, gdje tradicija nalaže. Sudbina je htjela da moj kamenčić završi u Atlantskom oceanu.

Igla i konac za žuljeve

Na Caminu, kaže Ana, nema loših stvari.
– Sve je dobro, jer sve situacije koje ti se dogode imaju svoju pozitivnu stranu i pomognu ti da nastaviš dalje. Jedna od najljepših stvari dogodila mi se baš kada sam imala ogroman žulj na tabanu, od kojega više nisam mogla ni stajati na nogama, a kamoli hodati. Došla sam u prenoćište gdje su bili muž, žena i dvije kćeri i kada su vidjeli kakav žulj imam, prvo su me pitali hoću li uopće nastaviti hodati. Rekla sam: „Naravno da hoću, ne mogu sada stati“, iako sam imala samo flaster. Onda mi je ta gospođa pripremila iglu, konac, sterilne gaze i sredstvo za dezinfekciju, a njezin suprug sanirao moje žuljeve. Jako su mi puno pomogli.
Jednom je čak “intervenirala” i hitna pomoć za hodočasnike, koja djeluje u sklopu tamošnjeg Crvenog križa.
– Vraćala sam se iz dućana u prenoćište i ugledala hitnu pomoć ispred drugog prenoćišta, koje je bilo u blizini. Išla sam poviriti što se dogodilo, a kada sam došla tamo, ispostavilo se da su zapravo došli zbog mene. Malo je reći da sam ostala iznenađena. Naime, gospođa koja radi u prenoćištu je vidjela moje zglobove i pozvala pomoć, za što ja nisam ni znala. I oni su mi zaista puno pomogli.

Kad na Caminu sretneš – Zadranina

Da sudbina zaista piše nevjerojatne priče svjedoči i ova Anina anegdota.
– Kada bih došla do interneta, na Facebooku sam pratila jednu grupu, gdje su bile informacije o hodočašću i jednog dana je jedan dečko iz Zadra, kojega poznajem, napisao gdje se nalazi. Bio je dva-tri dana ispred mene, čuli smo se porukom i to je bilo to, da bi se nekoliko dana kasnije sasvim slučajno susreli u jednom gradu. On je sjedio na kavi, a ja sam prolazila. Zastala sam, onako u čudu pogledala je li to stvarno on i onda smo se zagrlili. Kolika je vjerojatnost da nekoga, koga poznaješ iz svog grada, susretneš tako daleko od kuće? A niti sam ja znala da on ide na Camino niti je on znao da ja idem. To je isto nekakav znak sudbine.

Nasred puta – vepar

Ima li opasnosti na Caminu?
– Ja nisam imala baš nikakvih problema što se tiče ljudi. Jedini put kada sam se prepala bilo je jedno jutro, kada sam počela hodati oko 5,15 i nasred puta ugledala nekakvu crnu točku. Iza mene su bili još neki ljudi i na prvu se nisam bojala, ali nisam mogla odrediti što je to. A kada sam se približila i posvijetlila, jer je još bio mrak, vidjela sam da je nasred ceste – vepar. Okrenuo se prema meni, gledao me, treptao i moram priznati da me taj trenutak bilo strah. Ipak, nekako sam ga štapovima potjerala i nastavila dalje.
Kasnije je Ana naišla na još jednu „životinjsku“ opasnost.
– Tamo svaka kuća ima barem tri psa, a kako sam ja ljubitelj životinja, nisam s tim imala problema. Jedan dan sam u šest ujutro došla u neko selo, u kojemu je svaka kuća imala po tri-četiri vučjaka. Svi su bili na lancu, osim jednoga. Ja sam ga, naravno, naivno išla pomaziti, a on me skoro ugrizao. Eto, to je jedino malo lošije iskustvo s cijelog puta, a onda znate da je sve ostalo bilo jako pozitivno.