Stidljivi povratak života u izgubljenom raju

Nakon stvaranja hrvatske države porasla su očekivanja od ravnomjernijeg prostornog razvitka zemlje pa tako i vjera u obnovu sela. Najdinamičniji su dio poslovnog sektora male privatne tvrtke i obrti. Novca ima, hoćemo prave i poticajne programe, zaželjeli su upitani mještani mlađe i srednje životne dobi

Maleno selo Krneza tako je obično, a ipak tako posebno. Spokojno samuje niti šest kilometara jugozapadno od Ražanca i 13 kilometra od Zadra na površini od 8,5 četvornih kilometara, gdje se u strastvenom poljupcu zapetljalo staro i novo. Detalji kao iz izgubljenog raja. Sve u svemu, ništa se tu ne događa novo i neuobičajeno. Sve ima svoj ustaljeni ritam koji samo ponekad prekine poneki poziv za dobrovoljno darivanje krvi, prometna nesreća na cesti Zadar-Ražanac, poneki požar, svadba ili rođenje, a nešto češće sprovod.
Šezdesetak domaćinstava
– U šezdesetak domaćinstava živi oko 200 Mataka, Zekanovića, Čolaka, Katića, Lazanja, Kalaca, Jelinića i Miočića koji su se smjestili u Čolacima, Matacima i u Zekanovićima, koji su ovdje najvjerojatnije pristigli iz tribanjskog južno-velebitskog planinskog zaseoka Ljubotića, zaustavljajući se desetljećima u Ražancu. Prezimena Jelinić, Kalac, Miočić, Lazanja i Katić koji su u većini došli, rekli bi u “laštvo”. Sve su to obitelji hrvatske narodnosti i rimokatoličke vjeroispovijesti, a tako je, s rijetkim iznimkama, bilo i kroz povijest, govore nam mještani okupljeni uokolo seoskih bunara, svjedoci minulih vremena, koji su dobro upoznati s poviješću svog sela kroz pero Nenada Zekanovića Miće.
Sve je to povijest Krneze ili Cernese na prijelazu iz 17. i 18. stoljeća, dok se pretkršćanski tragovi života mogu vidjeti na tri manja grobna humka na lokaciji Zidine. Stara Krneza i Glavica na brežuljku oko crkve Gospe od Sniga još uvijek čekaju arheologe.
U ovom šarolikom kraju, gdje se miješa dah minulog i nadolazećeg, ljudi su vrijedni, topli, prijateljski raspoloženi, gostoljubivi.
– Grade se nove moderne kuće i asfaltiraju ulice. Polja se intenzivno obrađuju, a i stočarstvo je u zamahu. Imamo gradsku vodu i asfaltno igralište, grade se i nove grobnice na mjesnom groblju, ali smo i dalje selo bez gostionice, ambulante, liječnika i pošte. Nemamo ni trgovine, ni mjesnih prostorija. A i don Damir nam u crkvu Gospe Snježne dolazi svake mlade nedjelje. Dobro, imamo automehaničarsku i vulkanizersku radnju, PVC stolariju i poljoprivrednu ljekarnu, ali za kruh, mlijeko, sol i papar moramo ići u Ljubačke Stanove ili Ljubač, kazuju nam mještani ove “kiša-sunce-oblaci-kiša” subote.
Sedamdestih godina prošlog stoljeća ovdje su po popisu stanovništva živjela 293 žitelja. No, iz Krneze se uvijek odlazilo za lakšim i boljim životom. Raštrkala se Krneza kao pilići bez kvočke.
Povratak na stara ognjišta
Mnogobrojni mještani otrgnuli su se iz ovog čarobnog spoja zemlje i kamena pa su odlaskom u grad završili škole i fakultete te su danas, kažu mještani, nadasve uspješni na svojim radnim mjestima. Danas se sve više vraćaju, obrađuju polja, vinograde i voćnjake u ovom mitskom mjestu. I ne samo kao “vikend” mještani već se, u vremenu općeraširene recesije i stezanja remena, “za uvik” vraćaju na vjekovna ognjišta.
– Nakon stvaranja hrvatske države porasla su očekivanja od ravnomjernijeg prostornog razvitka zemlje, pa tako i vjera u obnovu sela. Najdinamičniji su dio poslovnog sektora male privatne tvrtke i obrti. Dobro je znano da mir i napredak kreće od djece. Novca ima, hoćemo prave i poticajne programe, zaželjeli su upitani mještani mlađe i srednje životne dobi.
Kod učiteljice Ane Zekanović, u školskim klupama od prvog do četvrtog razreda, sjedi tek osam učenika, Katarina, Kristina i Petar Čolak, Lucija, Josipa i Grgur Matak, Klara Lazanja i Lucija Katić.
Ivica Čolak otišao je obići svoje košnice, a Luca Čolak čisti manule za subotnju marendu. Djeca se u Zekanovićevima igraju uokolo seoskog bunara, dok ih majke pozivaju u kuću jer je započela rosulja. Frane Zekanović sa susjedima nakon prolistanog Zadarskog lista raspravlja o prometnoj nesreći nadomak naselja. Nikica i Nikola gledaju u nebo očekujući sunce i odlazak u obližnja polja. Mate Zekanović čeka smirivanje vremena kako bi mogao nastaviti brati masline s izuzetno rodnog stabla, naslonjenog uz kuću. Djeda Matu ovog puta nismo pronašli na pašnjacima sa svojim malim stadom ovaca. Bajkovito plodna polja i pašnjaci protekle subote ostali su prazni, bez vrijednih i radišnih mještana pa i bez Mataka koji su, tvrde, preuzeli vodstvo u poljodjelstvu od Čolaka. Potok Krneza i dalje čuva ponosno ime Krneze. Tako traje priča, ona krneška, svakodnevna.
– Ako znaš gledati dođi vidjeti Krnezu i odmah ćeš zavoljeti ove rajske doline i kamena brda, pozivaju gostoljubivi mještani.