Petak, 29. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

18 C°

Opet se bavim pejsažom, ali na apstraktniji način

Autor: Nikola Markulin

09.11.2009. 23:00
Opet se bavim pejsažom, ali na apstraktniji način

Foto: Filip BRALA



Udruga „Zadart” djeluje u našem gradu već deset godina. Od početka tu smo bili Igoro Rončević, Zdenko Nekić, Stipan Kujundžić i ja. Mi smo tu udrugu iznjedrili. Danas u udruzi djeluje širok spektar umjetnika, od kojih imamo 10 do 15 akademskih slikara koji danas nose udrugu. U međuvremenu smo se profilirali, pa se za rad naše udruge zna i u većim kulturnim centrima, kakav je, primjerice, Zagreb
Zoran Džapo, zadarski slikar, dio je slikarskog trojca koji se zadarskoj javnosti predstavio prošlog tjedna na velikoj izložbi u Arsenalu.
Ispričajte nam nešto o Vašim slikarskim počecima i o umjetničkom razvoju!
– U odgovoru na vaše pitanje nikako ne bih smio izostaviti svog gimnazijskog profesora iz zeničke gimnazije. Naime, prvih sedamnaest godina živio sam u Zenici i tamo pohađao prva dva razreda gimnazije, a profesor likovnog bio mi je Ljubomir Perčinlić, proslavljeni bosansko-hercegovački i hrvatski slikar, jedan od najvećih hrvatskih minimalista, koji je kasnije predavao na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu. Učio me crtanju i, slobono mogu tako kazati, probudio u meni „prvu ljubav” prema likovnoj umjetnosti. Po dolasku u Zadar 1970. godine prvo što sam pokušao napraviti je učlaniti se u neko društvo likovnih umjetnika. Nakon godinu, dvije boravka u Zadru upoznao sam profesora Alfreda Petričića, koji me pripremao za upis na Akademiju likovnih umjetnosti. Crteže koje bih mu donosio on bi korigirao i, savjetujući me, komentirao. Od upisa na Akademiju nije bilo ništa, jer je moj otac imao drugačiju „viziju” moje budućnosti. No, ljubav prema slikarstvu držala me čitavo vrijeme. Sljedeći snažni poticaj dobio sam upisavši školu crtanja koju su u Zadru vodili Igor Gluić i Nilo Karuc. Tih, osamdesetih godina u Zadru se održavao Salon mladih, na kojemu sam nastupio, prošavši kriterije žirija, tri ili četiri godine. U sklopu tih salona upoznao sam akademskog slikara Igora Rončevića. Prijeteljstvo s njime u potpunosti je promijenilo moj odnos prema slikarstvu i likovnoj umjetnosti.
Prijateljstvo s Rončevićem
Ponajprije, od tada u mom umjetničkom izražavanju dominira slikarstvo. Zatim, radim produkcijom na kojoj bi mnogi pozavidjeli, mnogo češće izlazim na scenu, izlažem na skupnim i samostalnim izložbama, izlažem u galerijama koje imaju svoj rejting…
U Zadru ste 2007. godine izlagali samostalno. Izložbu je organizirala Galerija umjetnina. Kako je došlo do te izložbe i kakve je reakcije polučila?
– Dvije godine prije te izložbe izlagao sam u uglednim galerijama u Rijeci i Zagrebu. Tekstove u katalozima tih dviju mojih izložbi pisao je Ivica Župan, jedan od naših vodećih likovnih kritičara. On me je, u smislu kvalitete, naravno, preporučio Galeriji umjetnina u Zadru, pa je Ljubica Srhoj-Čerina, voditeljica Galerije umjetnina, došla u moj atelje i vidjevši moje slike odlučila da napravim izložbu. Kritike za tu izložbu su bile vrlo dobre. Zapravo, nisam čuo niti jednu negativnu, a znate koliko je teško dokazati se u svom gradu.
Član ste udruge „Zadart” od njezinih početaka. Kako vi vidite razvoj i današnji položaj te umjetničke udruge?
– Udruga „Zadart” djeluje u našem gradu već deset godina. Od početka tu smo bili Igoro Rončević, Zdenko Nekić, Stipan Kujundžić i ja. Mi smo tu udrugu iznjedrili. Danas u udruzi djeluje širok spektar umjetnika, od kojih imamo 10 do 15 akademskih slikara koji danas nose udrugu. U međuvremenu smo se profilirali, pa se za rad naše udruge zna i u većim kulturnim centrima, kakav je, primjerice, Zagreb. Budući da ove godine slavimo desetu godišnjicu djelovanja, spremamo veliku izložbu u Gradskoj loži i Gradskoj straži, u sklopu koje ćemo izdati opsežnu i bogatu monografiju. Trenutno smo u fazi prikupljanja sredstava u zemlji, ali i u inozemstvu.
Članstvo u HDLU Zagreb
Nikako, kada se već dotičemo djelovanja u umjetničkim udrugama, ne bih smio izostaviti članstvo u zagrebačkom HDLU. Druženje i suradnja s kolegama iz Zagreba za mene je neprocijenjivo.
O ovoj izložbi. Što Vam ona znači? Kako je došlo do toga da baš vas trojica izlažete na zajedničkoj izložbi? Kažite nam nešto i o Vašim slikama na toj izložbi! Mi smo primjetili da su sve „bez imena”…
– Ja na svakoj izložbi naučim nešto novo. Nije riječ samo o frazi, već uistinu predodžba koju čovjek dobije kada svoja djela iznese pred javnost je sasvim drugačije od one koju ima dok su slike u ateljeu. Makar kritike, mišljenja i dojmovi o radovima bile negativne, javno izlaganje je važno za svakog slikara. Na ovoj smo izložbi nas trojica nastupili prvo zato što na slikarskom opusu radimo ponajviše od svih naših članova, potom zato što smo slikarski bliski, te zato što smo veliki prijatelji. Reakcije na otvaranju su bile vrlo dobre, a i Ante Sorić je na otvorenju kazao kako se ovakve izložbe ne bi posramile ni puno veće europske kulturne metropole i puno slavnije galerije. Obećao nam je i da će poraditi na tome da s ovom izložbom nastupimo u Milanu. Što se tiče činjenice da su moje slike bezimene to je stoga her ljude često puta na izložbama zaboli glava od imena pojedinih slika. Ja sam odlučio prepustiti svakom koji uživa u mojim slikama da ih slobodno doživi, pa u skladu s time i da im nadjene ime. Tako sam odlučio za ovu izložbu, mada mi to nije česta praksa. Na izloženim slikama radio sam u minule dvije, tri godine, a sve su rađene u tehnici akrila. Ulje sam napustio iz tehničkih razloga. Naime, tehnički je puno kompliciranije raditi s uljima, primjerice suše se mjesecima. Uvjeti i način života uvjetuju sve veći uzlet akrilnih boja. Motivi na ovim slikama su, uvjetno rečeno, pejsaži. Pomalo su nestvarne, ali taj odmak od realnosti odgovara zaboravu koji se dogodi u mojoj glavi u odnosu na doživljeni krajolik ili, pak, neku njegovu fotografiju.
Budući planovi?
– Moj sljedeći korak je izložba u Studio galeriji ‘Forum’ u Zagrebu. Po svemu sudeći slike koje spremam za tu izložbu bit će kud i kamo apstraktnije od ovih. Opet se bavim pejsažom, ali na malo drugačiji, apstraktniji način.