Stvorili smo jedriličarski bum i Zadru i Hrvatskoj

Na Olimpijskim igrama 2004. imali smo dva jedriličara, Tomu Bašića i Petra Cupaća. A 2008. smo imali rast od 100 posto – Šimu i Igora, Pavla i Peru
Sjećamo se situacije kada je Edo Fantela, jer je Vitrenjak još pred natjecanje bio veliko gradilište, uzeo lopatu i kao predsjednik kluba razbacivao okolo tucanik. Jedna lijepa slika, neobična, teško će se ljudi na vlasti bilo koje vrste mašiti za lopatu. Tada je predsjednik Uskoka već bio na odlasku. Nedugo nakon toga natjecanja Edo Fantela sa svojim je prijateljima osnovao “Sveti Krševan”, jedriličarski klub koji je u ovih deset godina u svijetu proslavio Zadar i njegovo područje kao malo tko. A sve to kulminiralo je ovogodišnjim seniorskim svjetskim i europskim zlatom dvojca iz klase 470, njegova sina Šime i flokista Igora Marenića. Ne znamo znaju li i oni sami koliko su u tih 10 godina osvojili medalja i regata i kakvih sve.
Znamo Vas s vaterpola, s bazena. Kako ste došli u jedrenje?
– Vaterpolo je moja prva ljubav. Stjecajem okolnosti počeo sam s rođacima izgradnju čelične jedrilice na Vitrenjaku i ljudi iz Uskoka pozvali su me da budem predsjednik kluba. Kandidirao sam se i u demokratskim izborima 1997. sam postao predsjednik Uskoka. Od tada do dana današnjega intenzivno sam u jedrenju.
Sin Šime je 1998. treći optimist na svijetu, a 1999. osnivate novi klub i idete iz Uskoka. Što se tada dogodilo?
– To je, što bi rekli, stara priča. Kada sam postao predsjednik, prenio sam svoje znanje i iskustvo iz vaterpola. Nakon ratnih godina predsjednik prije mene, Božo Vidov, već je neke stvari pokrenuo u smjeru razvoja jedrenja u optimistima. To sam zahuktao, naravno uz apsolutnu podršku svih članova Uskoka jer je to bez toga bilo nemoguće. Išli smo u nabavu optimista, angažirali su se treneri, krenuli smo na regate, u nabavu kombija, trajlera, svega onoga što je zahtijevalo izuzetan napor u to vrijeme i neimaštine te statusa koje je jedrenje imalo u Zadru. Dobili smo državno prvenstvo za optimiste, napravili smo planove izgradnje kluba koji se danas praktički dovršavaju. A najvažnije je bilo to što smo dobili organizaciju Europskog prvenstva u klasi 470. Tadašnji izbornik iz Splita je zbog toga dao ostavku s obrazloženjem da ćemo osramotiti hrvatsko jedrenje. I to je gurnulo klub naprijed.
Nepopularan sport
I vi ste nakon toga Europskog prvenstva otišli?
– Tada se profesionalizirala organizacija koju je preuzeo Božidar Longin kao predsjednik Organizacijskog odbora i ta je organizacija bila vrhunska, a do dana današnjega svečano otvaranje nitko nije nadmašio.
Kad ste i kako shvatili da je Šime svjetski potencijal?
– U jedrenje se nisam razumio. Nije bio popularan sport, bio je apsolutno marginaliziran u Jugoslaviji tako da čak ni sportska javnost o jedrenju nije znala skoro pa ništa. Znali smo da je doktor Anđelo Gregov bio prvak države. Iz moje generacije dva, tri su trenirali i tu i tamo bismo ih negdje vidjeli. Kada je Šime počeo, njegov je trener Damir Repac rekao: “Ovaj mali će biti svjetski prvak”. Na prvoj regati u Vodicama s 10 godina je dobio regatu i ja sam ga poslije toga pratio na državnom prvenstvu. I kao predsjednik sam pratio sport pa mi se to zamjeralo jer se kao petljam u struku, iako sam kao verificirani trener vaterpola stručna osoba u sportu sa znanjem sportskih principa i kako treba raditi. Ne samo da sam se miješao već sam pomagao, poticao, štitio trenere. I puno smo polagali u djecu, a tu su se uključili i Robert Sandalić, Tonko Petešić, Goran Novaković i drugi. Na državnom prvenstvu vidjelo se da Šime ima potencijal ušavši jako brzo s 12 godina u prvih pet optimista države. I onda je došlo Svjetsko prvenstvo gdje je osvojio treće mjesto i gdje mu je za jedan bod izmaklo drugo, a tadašnji svjetski prvak Talijan, koji je bio tri godine stariji od njega, izjavio je da se jedino njega bojao. Tu sam vidio da je on realni potencijal i da mu se jednostavno moram posvetiti. I zato je neugodno ono prije pitanje – znajući dobro sportski sustav u ono vrijeme, koji se sada bitno promijenio, znao sam da za svjetske rezultate morate prići individualno, individualizirano, ne grupno, jer u slučaju grupe čekate odluke izvršnih odbora, puno je tromosti i izostaju veliki rezultati. Dolazi se do jedne razine i dalje se ne ide, a sportaši propadaju.
Početak sa Sv. Krševanom
Krenuli ste bez igdje ičega sa “Svetim Krševanom”. Kako ste nabavili brodove?
– Otišao sam bez ičega, sa sinovima Šimom i Mihovilom i nećakom Alanom Bačićem. Bio sam već dvije godine u jedrenju, stekao sam dovoljno iskustva i prijatelja. Odmah nam je Željko Kljaković Gašpić, Bambijev otac, dao jedan njegov brod, jedan optimist, Mornar nam je posudio drugi, nakon toga smo dobili treći od Hrvatskog olimpijskog odbora za Šimu koji je već bio u njihovom programu. Od jedne moje stare prikolice napravili smo trajler, imao sam svoj auto na kojemu je bila montirana kuka i prtljažnik i bili smo spremni za jedrenje. Prvo nam je Majetić dao na uporabu jedan mali gumenjak od 2,70 metara, kupili smo za tisuću maraka jedan motor, rekli bismo staro smeće, ali je odlično poslužio svrsi i vozili smo ga do raspada. Vratio sam se na bazen u svoju matičnu bazu, ali je jako brzo na našu sreću došao gospodin Gerald Baranović i onda nam je on dao na korištenje prostor u tvornici tjestenine koji smo uredili. I tako smo išli na sve regate po Hrvatskoj, Sloveniji i Italiji.
Šime postaje 2000. svjetski prvak u optimistu, a poslije počinje jedriti s Igorom Marenićem u klasi 470, koji dolazi iz Cresa u Vašu obitelj – rekli ste da je on Vaš treći sin. Kako je došlo do toga?
– Od 1998. Šime i Igor su bili zajedno u reprezentaciji. Tadašnja momčad u optimistu bila je dvaput najbolja na svijetu, Šime je bio svjetski prvak, Igor je bio peti na svijetu, imali su izuzetno jake pripreme po mjesec dana prije Svjetskoga prvenstva kada bi završila škola u Starom Gradu na Hvaru. Provodili smo mnogo vremena s tom djecom i dobro sam upoznao Igora i Igorova oca. Oni su postali dobri prijatelji. Upoznala se sa svime i moja žena, jer bez toga ne može i onda smo krenuli na taj korak. Znao sam da pravi rezultati u dvosjedima dolaze ako su zajedno. A kada neko dijete od 15 godina dođe, ne možeš ga staviti u neki đački dom. Našli smo najbolje rješenje da bude član naše obitelji, a žena i ja preuzeli smo tu odgovornost u najkritičnijem dobu od 15. do 18. godine kada se mladi čovjek formira, ali Igor je bio, kako smo i pretpostavili, odličan.
Medalje kao zaštita
Kada su oni počeli jedriti zajedno, na jednom sponzorskom natječaju dobili ste za vas tada izuzetno velik novac.
– Nisam žestoki vjernik, ali i sada se naježim jer nam je Bog to pomogao. U najkritičnije doba dobili smo tu donaciju od Lure od 130 tisuća kuna, bez obzira što su Šime i Igor bili u programu Olimpijskog odbora kao nadareni. Tamo su, međutim, tada bila previranja i mi smo te novce koje smo trebali dobiti te godine dobili nakon šest godina. Sav smo taj novac od Lure uložili u regate i oni su iskočili i isplivali. Čak smo imali i sreće da na juniorskom prvenstvu osvoje medalju, a do tada nitko od Hrvata nije dobio medalju na juniorskom prvenstvu u dvosjedu. I više nas nitko nije mogao zaustaviti jer su nas te medalje štitile od neprijatelja, zavisti i svega ostaloga. Nakon toga nam je i Nova banka dala 80 tisuća kuna, a Grad i HOO su bili tu.
Bilo je i onih koji su govorili da ste paranoičan i koji su željeli da cijela stvar propadne.
– I danas će ti isti to reći. Nažalost to je stvarnost, uvijek ima ljudi koji bi željeli da propadne onaj tko je dobar jer u konačnici iza toga stoji čak jedan sebičan element budući da vi dolazite na jedan kolač i tražite svoj dio na osnovi rezultata, a taj netko misli da uzimate njegov dio bez obzira što ga on ne zaslužuje. A mi smo bili uvijek u toj nekoj novčanoj oskudici i sve što smo dobili, dobili smo svojim rezultatima. Šime, Igor i Sveti Krševan kao klub, do zadnje kune koju smo dobili od društva, višestruko smo opravdali.
Nemate ni svoj kombi.
– Tu smo se snalazili kako smo mogli i umjeli. Prve godine su nam pomogli slovenski jedriličari. Pokojni Zvonimir Bezić, naš čovjek koji je u to vrijeme bio izbornik slovenske reprezentacije, uvijek vas drugi priznaju više nego vaši, mnogo nam je pomogao. Slovenci su na dosta regata prevezli naše brodove. Mi smo im to plaćali, ali nikada čovjek nije naplatio koliko to realno vrijedi, već neki dio troškova. Naravno, poslije smo i mi vraćali usluge i pomagali. Velik broj regata platili smo i sami, i to je bilo teško snalaženje. Da bismo što manje potrošili, jer je smještaj vani skup – i najjeftiniji za nas je skup, uskočio nam je moj rođak Neno Lemić koji je imao taj kombi koji do dan-danas koristimo, nekad uz minimalnu naknadu ako mi dobijemo od Saveza naknadu – mi smo vjerojatno uništili taj kombi koliko smo kilometara prošli. Opremili smo kombi da imamo ležajeve, sa sobom smo nosili plin, kante, suđe, deke i tu smo 2003. proveli rekordnih 82 dana u kombiju. I tada su nam baš neke teće uzeli drugi kamperi, jedriličari rekreativci. Čak smo u Ženevi pomagali Turcima koji nisu imali smještaj pa smo im dali naš šator i neku robu. Tako smo do dana današnjeg maksimalno racionalni jer nemamo ni dan danas dovoljno novaca i onda štedite.
Klupske prostorije
Učinili ste i još neke korisne stvari za društvo. Kad ste otišli iz Jadranke, sredili ste prostor na Ravnicama koji nije bio uredan.
– Iz Jadranke smo otišli kada su došli novi vlasnici iz Australije, koji su jako brzo to stavili u najam koji nama nije bilo moguće plaćati. Tražili smo rješenje, vidio sam tu staru vojarnu i Grad Zadar nam je dodijelio jedan dio te vojarne koja je bila apsolutno u raspadajućem stanju. Tamo je bio požar, skupljali su se narkomani, bilo je sve puno ljudskog izmeta i smeća, to je sve služilo za drogiranje i nuždu. U okolnom vrtu i vojarni bilo je preko 1.500 igala koje smo uklonili. Zatvorili smo krov i za dvije tri godine smo to kompletno obnovili i Grad je pomogao. Ali tu je bio dragovoljan rad svih nas, majstori i svi ostali radili su nam sponzorski ispod cijene. Prijatelji znaju da ne radite za svoju korist i svi su doprinijeli, a imali smo i taj ugled u Gradu jer su znali da tražim za klub. Jedan dio toga dao sam u “podnajam”, ne u smislu plaćanja nego korištenja i tamo su na katu, jer nama je interesantno prizemlje, plesno-dramska grupa Zalet i Veslački klub Sveti Krševan uredili svoj prostor, stavili parket, popravili krov, opet sve poluprivatno svojim radom. Sve je to dovelo objekt u funkciju i tamo vam sada cirkulira oko 300 ljudi. Svojim starim prijateljima vaterpolistima za mlađe uzraste dali smo neke termine, svi su pomalo ulagali i oplemenili taj prostor. Tamo je mala teretana, imamo dvoranu, uz pomoć Grada imamo kompletno novi sanitarni čvor s dvije svlačionice, četiri tuša i dva vecea. Nažalost to bi se trebalo srušiti projektom Ravnice, ali nadamo se da ćemo tu biti do Londona 2012.
Imate i malu prostoriju u staroj ledani u Foši, a tu Vam je i lučica.
– Zahvaljujući Draganu Koliću Tici te vlasnicima ledane gospodinu Boži Koiću i njegovoj supruzi iz Poljica, povratniku iz Australije koji je šezdesetih godina veslajući pobjegao iz Jugoslavije, a ’91. se vratio u Hrvatsku, tu držimo brodove, a jednu smo prostoriju sredili da se dečki u zimi imaju gdje presvući. A u prvoj varijanti Tica nam je ustupio jedan veliki brod da ga koristimo kao prostorije za presvlačenje i držanje opreme. Najveći problem je što nemamo vode pa moramo nositi u kantama jer se brodovi moraju prati. Brodovi su nam na toj plažici, tamo nema čuvara i imali smo jednu malu nezgodu kada su nam ukrali kolica od optimista koja su bila od aluminijskih cijevi, jer je vjerojatno nekome trebao aluminij. Ali nije nikakvu štetu napravio, sve je uredno složio – očito netko tko nas poznaje. Osjećamo se kao da je to naš klub. Tamo držimo gumenjak i nemamo nikakvih problema. Imali smo i međunarodne goste koji su tamo dolazili. Naravno da nam je lučica nešto što bismo kao klub htjeli riješiti i bilo bi mi kao Zadraninu drago da se u ovom dijelu od grada prema Punti Bajlo nađe jedno mjesto za jedan mali klub, kako bi i ovaj dio djece imao priliku naučiti negdje jedriti. Vaterpolisti su bili s Relje, Arbanasa i Voštarnice, a s Borika nisu. A kad smo trenirali na Boriku zimi, onda vam je bilo dosta djece s Borika vaterpolista, a preko ljeta bi otpali. Trebalo bi napraviti jedan mali ponton, zagraditi jedan dio obale, ne zbog nas nego zbog grada Zadra i vjerujem da će to u budućnosti biti.
Pri kraju studija
Šime je bio nada godine hrvatskoga sporta 2000. pa najmlađi dobitnik Nagrade grada Zadra, sportaš grada, osoba godine, prvi Zadranin u povijesti koji je postao pojedinačni svjetski prvak i sve to do navršenih 15 godina. Kako je bilo odgajati takvo dijete i na čemu ste vi i supruga Katija inzistirali i što vam je bilo bitno? – Očito ste uspjeli jer su Šime i Igor osim fantastičnih rezultata i pred završetkom studija.
– Kad smo uočili da je Šime to što je, krenuli smo u taj projekt – ne dopustiti da on propadne. A tu su mi odgovornost nametnuli i svi dobronamjerni jedriličarski krugovi. Da je Šime propao, nema tko biti kriv nego otac – ni predsjednik nekog kluba ni član Izvršnog odbora što je dopustio da propadne svjetski talent. Prilagodili smo svoj obiteljski život jedrenju, koje zahtjeva vrijeme. U petak idete na regatu i dolazite u nedjelju u dva u noći i vi ujutro idete na posao, a Šime i Igor u školu. Nikada nisu iz škole bespotrebno izostali. I umorni su išli u školu. Ja sam bio besplatan, jer da smo plaćali nekoga tko bi radio ono što ja radim, ne bismo mogli zatvoriti financijsku konstrukciju. Uništavali smo vlastita vozila bez amortizacije, mnogo je toga plaćeno osobnim sredstvima i sve je bilo u funkciji jedrenja. Uložio sam svoj rad, Igorov otac i mi koristili smo svoje godišnje za jedrenje, mnogi su nam pravili usluge koje ste morali vratiti, zbog štednje smo spavali kod mnogih, ali i nama je kroz stan prošlo puno jedriličara, spavali su i hranili se kod nas. Sve to ne možete iskazati novcem, jer da je sve išlo novcem ne bismo mogli napraviti ovo što smo napravili. Jedini naš uvjet bio je da mora ići škola, da je ona na prvom mjestu. Jer je jedrenje apsolutno amaterski sport u kojem nitko od njih ne može osigurati egzistenciju. Kad si postao vrhunac vrhunaca, svjetski i europski prvak, što se u financijskom smislu bitno dogodilo? Ništa. Igor je imao trombozu. Da je to išlo drugačije, da je tromb otišao više, morao bi se ostaviti jedrenja. I što bi bez škole? A ovako ima još 7 ispita na geodeziji i brzo je gotov. To je bio uvjet s 15 godina i to je išlo. Obojica su izvanredno upisali studij jer su tako mogli izostajati. Uvjet su oni apsolutno ispunili, čak i preko plana. Puno puta sam im se kao osobama divio. A supruga i ja rasteretili smo ih svega čega smo ih mogli rasteretiti. Jer i oni su morali izaći, biti s djevojkama, baviti se nečim drugim.
Planovi za budućnost?
– Kada smo prije nekoliko dana saznali ispitne rokove, napravili smo planove za iduću sezonu. A radi škole smo bili nekada lošiji u rezultatima. Da su sada išli u Melbourne, bili bi vjerojatno prvi na svjetskoj ljestvici, a sada su drugi. Nećemo ići do veljače na regate, jer je naglasak na ispitima. Šime ima još dva ispita, jedan seminarski rad i diplomski rad. Pružit ćemo mu šansu da se sljedeća tri mjeseca posveti samo školi – kondicijski trening, vikendom na moru i ostalo knjiga. I poslije toga idu pripreme vjerojatno na Paklenici, pa na jedriličarske pripreme i cilj su Svjetsko prvenstvo u Haagu i Europsko prvenstvo u Istambulu. A sve je to u sklopu priprema za Olimpijadu u Londonu – želimo da se Šime riješi fakulteta kako bi se apsolutno mogao posvetiti samo jedrenju. Igor ima nešto više ispita, a i on je pri kraju.
Jedriličarski uspon
Imamo ove godine senzacionalne uspjehe hrvatskih jedriličara, ali oni nisu pobudili neku veliku pažnju javnosti. Šime i Igor su bili svjetski i europski prvaci, Ivan Kljaković Gašpić bio je najbolji u Europi u klasi finn, Tina Mihelić u laser radialu, a bilo je još i pregršt uspjeha između ostalih i naših odličnih Kostova i Cupaća. Za jednu malu zemlju gdje jedriti zna 0,1 posto njenih stanovnika to je ustvari čudo. Kako objašnjavate s jedne strane te rezultate, jer ste bili u Izvršnom odboru Hrvatskog jedriličarskog saveza i sada ste predsjednik Nadzornog odbora, a s druge strane to da Hrvatska nije prepoznala jedrenje kao brand koji je u svijetu sada izuzetno promovira?
– Kako se Krševan razvijao, razvijalo se i hrvatsko jedrenje. Kad određeni sport 50 godina držite na marginama društva te ga čak stavljate, možda ne otvoreno, u neprijatelje sustava, onda se to malo teže mijenja. Pogotovo što znamo da su svi mediji u Zagrebu i svi su centralizirani, htjeli mi to ili ne. To nije sport kontinenta nego obale. Sustav nije gurao jedrenje, nego je jedrenje guralo sustav. Prepoznavanje i brendiranje ne mogu riješiti jedriličari nego samo društvo. Oni su svoje napravili. Sport je pravičan i okrutan – priznaju se samo rezultati. Jedrenje je olimpijski sport koji nije bio jedino na prvoj olimpijadi – izuzetno cijenjen i izuzetno jak međunarodni sport. Hrvatsko jedrenje je zbilja malo čudo, što mnogi još ne prepoznaju. Ove godine po osnovi rezultata HOO kao krovna sportska organizacija dodjeljivat će nagrade u prvom mjesecu. Ona mora poštivati rezultate, iako su lobiji uvijek prisutni. Ove godine sportaš godine bi trebao biti Ivan Kljaković Gašpić zvan Bambi, jer je treći na svijetu i prvak Europe. To ni u jednom olimpijskom sportu nitko kao individualac u Hrvatskoj nije. Momčad godine bi trebali biti Šime i Igor – europski i svjetski prvaci. Trener godine bih trebao biti ja, jer sam njihov trener – to će biti teško, ali to je to, mogu vam biti drag ili ne. To su činjenice. Isto tako naša Tina Mihelić treba biti nominirana. Naravno da će biti Blanka Vlašić jer je prvakinja svijeta. Ali bi Tina trebala biti do nje. Jedrenje je ove godine po rezultatima apsolutno sport broj jedan i hit broj jedan, nitko mu nije ravan. Treća smo nacija na ISAF-ovoj ljestvici iza Engleza i Španjolaca. To je, što bi rekli – ludilo. Ali se to ni u kojem obliku adekvatno ne nagrađuje, ne prati medijski, a nažalost i ne iskorištava u brendiranje Hrvatske. Kao što su skijaši promotori zimskog turizma Austrije, tako su i jedriličari Hrvatske promotori hrvatskog turizma. Međutim, od Hrvatske turističke zajednice nismo dobili niti jednu kunu, a direktni smo promotori.
Kakva je situacija u Zadru?
– I u Zadru se dogodio bum i čudo. Na Olimpijskim igrama 2004. imali smo dva jedriličara, Tomu Bašića i Petra Cupaća. A 2008. smo imali rast od 100 posto – Šimu i Igora, Pavla i Peru. Čeka nas London. U London po sadašnjim rezultatima sigurni putnici su njih četvoro, a potencijalni su Enia Ninčević i Romana Župan i nadam se i Mihovil Fantela na dasci. Sedam jedriličara iz grada bilo bi ludilo, a i s četiri je već ludilo. Čini mi se da je u Zadru ipak jedrenje prepoznato. Uskok je vrhunski organizator, imamo svi vrhunske rezultate. A vrijeme je pokazalo da je formiranje novoga kluba bilo ispravno. Uskokovci su u međunarodnoj organizaciji stekli status izvanrednog organizatora, a nisu zapostavili sportsko jedrenje. Tu idu, rade, ulažu – zadarsko jedrenje je na izuzetno visokoj razini. Nadamo se da će se u Londonu dvije zadarske posade boriti za medalje. Samo da bude zdravlja i nadamo se da nam ova recesija neće ugroziti rad.

 MOBITEL I NAOČALE

Nakon osvojenog Svjetskog prvenstva bacili su Vas u more. Ostali ste bez mobitela. Je li još nešto bilo u džepovima?
– Odmah sam shvatio da sam ostao bez mobitela. Šime, Miho i Josip Golem su me neplanirano gurnuli. Kad sam došao na kraj shvatio sam da sam ostao i bez naočala za vid, da su otišle na dno mora i još nisam kupio nove, a novce i dokumente sam sušio u prtljažniku starog mercedesa kao pravi švercer s Balkana.

 IME I BROJ

Sveti Krševan osnovan je 9. rujna 1999. Zašto to ime i kakva je simbolika tih pet devetki?
– Ništa ne možete napraviti bez prijatelja, bez organizacije. Dopredsjednik je bio Marko Kolanović, tada član gradskog Poglavarstva. Tajnica Nives Lemić, u Izvršnom odboru je bio Ivan Bačić i čitav niz mojih prijatelja i bez njih ne bismo mogli ništa napraviti. On je zaštitinik grada Zadra. I on se na određeni način sam na konju za nas borio. Mi smo krenuli negdje u nepoznato, apsolutno smo htjeli da klub ima zadarski identitet i smatrali smo se klubom novog vremena hrvatskog i kršćanskog Zadra. Sveti Krševan je simbol hrvatstva u gradu Zadru. A u to vrijeme se govorilo o sretnom broju i osnovali smo ga na taj datum za sreću.

 NEDOVRŠENI BROD TIPA VAN DE STAD OD 34 STOPE

Čelični brod, preko kojega ste Vi i Vaš sin došli u jedrenje, radili ste s braćom Lemić?
– To su moji prvi rođaci. Nažalost se dogodila tragedija – dva rođaka su ’94. poginuli u prometnoj nesreći kod Modriča i zato taj brod dan-danas stoji nedovršen. Zdravko i Andrej su tada bili izuzetno uspješni i nadareni inženjeri u SAS-u. To su mi praktički bila braća.
Hoće li se brod završiti?
– Čekamo, moj rođak Neven i ja, svatko rješava svoje životne probleme. U jedrenju sam i nemam jednostavno za to vremena. Brod je zaštićen, ali čeka evo 15 godina.

 STIGLI DO KRAJA GDJE VIŠE NE MOŽEŠ

– Život je pokazao da je Šime taj. I kao roditelj sam imao odgovornost to izvesti do kraja. Moto je bio: “Idemo do kraja, idemo na vrh”. Sretan sam čovjek jer sam došao tamo gdje sam krenuo. To je bilo u deset godina samostalnosti, s tim da su godine u Uskoku i u vaterpolu dio toga puta. Kao trener sam uspio i doveo ih na svjetski vrh. A govorili su mi da sam lud, ambiciozan, bolestan, znate kako roditelje napadaju. Sad kad smo se popeli na vrh, nadam se da ćemo tamo i ostati što duže. Nadam se da će Šime i Igor naći dovoljno motiva, ja ga imam. Jedan od tih motiva su Olimpijske igre. A jedna od naših ideja vodilja bila je i: “Na dugom smo putu”. Puno smo kilometara napravili, puno sati. Kad 200 puta prođeš ispod Velebita s trajlerom s djecom koja spavaju i na kraju to voliš, onda dođeš na svjetski vrh. Ako nisi u stanju svakodnevno tvrdo raditi i na kraju voljeti to što radiš, nema ništa od svega.

 CVJETANJE MORA U KINI

– Spektakularno iskustvo smo doživjeli u Kini. Na regatnom polju ispred Qingdaoa, tog grada od osam milijuna ljudi za kojega mi nismo čuli, došlo je do ekološkog incidenta velikih razmjera, jer je u Kini sve veliko. Bile su velike poplave i jedna od rijeka, mislim Jang Ce, donijela je mnogo vode u more i tu je na visokim temperatura došlo do cvjetanja mora i razvoja zelenih algi vunastog oblika. Taj sloj bio je metar debljine, površine otprilike od Turnja do Iža i punte Vira. Plus jaka struja i to je putovalo, mjesec dana uoči Olimpijskih igre. I to su sve u dvadeset i nešto dana Kinezi očistili s 2.300 i nešto ribarskih brodova. To je bilo čudo, čovjek ne može vjerovati kako su to očistili. Onda su zaštitili to područje, očito su jaka pomorska sila, na tri milje od nas patrolirali su veliki razarači, tipa onih američkih. I tu je bilo još 10.000 vojnika koji su radili na obali s lopatama, i naravno uvijek uz pjesmu.