Transavangardni sam umjetnik od samog početka stila

Moja afirmacija krenula je ne kao avangardni umjetnik već kao postavangardni, točnije – transavangardni. U knjizi “Transavangarde International”, uz sve najeminentnije umjetnike onog vremena i njihove slike, pojavili smo se i mi. Od nekolicine hrvatskih slikara iz te knjige danas smo aktivni samo Nina Ivančić i ja. S pravom možemo reći da smo jedini hrvatski umjetnici koji su bili dio jednog evropskog stila, nekim čudom i zadnjeg, od njegova samog početka a ne, kako se je to najčešće događalo s našim umjetnicima s nekoliko godina ili čak dekadom zakašnjenja
U Galeriji Arsenal u tijeku je izložba trojice zadarskih umjetnika, članova likovne udruge Zadart. Jedan od njih je Igor Rončević, profesor na likovnoj akademiji u Zagrebu
Rončević je na istoj akademiji diplomirao 1976., u klasi prof. Šime Perića, a predaje od 1996. godine. U Zagrebu živi od 1984.
Recentni radovi
Izložba u Arsenalu, na jedan način, nije ni samostalna, a nije ni skupna. Kako je došlo zapravo do nje?
– Pa čujte, godine druženja su iza nas. I to ne bilo kakvog. Eto u tom druženju osnovana je jedna likovna udruga. Naravno da zasluge drugih za njezin osnutak ne umanjujem. Naše druženje, dr. Kujundžić, Zoran Džapo i kao četvrti Zdenko Nekić koji zbog nekih okolnosti ovaj puta nije bio spreman izlagati s nama, najčešće započinje s pokazivanjem onog što je tko od nas naslikao u proteklo vrijeme. Želja da izlažemo skupa nije bila od jučer. Često je bila spominjana, ali do njene realizacije došlo je tek sada.
Dakako da izložba nije samostalna, makar se skupne izložbe od do tri izlagača mogu navoditi u biografiji vlastita izlaganja kao samostalna izložba, ali naša odluka da izlažemo skupa jest samostalna i nitko nas na nju nije naveo.
Konačno, prostor Galerije tako je velik da nam je u nj stalo taman toliko radova koliko ih je potrebno za jednu samostalnu izložbu. Tim više, što je glavnina radova, kod sve trojice, recentna i neki od tih još mirišu na svježu boju.
Dosad ste imali velik broj izložbi. Koja bi ovo bila po redu?
– Nedavno sam morao detaljno i kronološki navesti sve svoje izložbe, kako samostalne tako i skupne, radi monografije koja je otisnuta ovog Ljeta pa vam mogu reći da ih je popriličan broj. Točan broj ni meni nije važan podatak, a kamo li nekom drugom. Važnije je da su slike koje sam izložio u Galeriji Arsenal nastale u kontinuitetu sa slikama koje sam ovog ljeta izložio u Galeriji Dom na žalu u Preku. To je galerija čiju je aktivnost i svrhu izvrsno osmislio naš poznati likovni djelatnik Ante Sorić. A i sami ste čuli kako je večeras održao nadahnuti govor o razlozima našeg okupljanja.
U Preku sam izložio slike čija je glavna estetska poruka bila boja i njezine strukture. Slike u Zadru reprezentiraju tek plavu boju postavljenu u prostor koji je generiran fragmentom spirale. To su slike drukčije i na njima se apstrakno iskustvo prošlog stoljeća povezuje s fragmentima devetnaestog. Neke stvaraju i hibridni dojam spajanja morske dubine s astronomskom dubinom i svjetlucanjem nebula. Nebula je dobra riječ.
Izlagali ste dosta i u Zadru?
– Da, u ritmu od otprilike svake četiri godine, uglavnom u Galeriji umjetnina tj. Gradskoj loži. Započeo sam 1977. Odmah po dodijeljenoj mi diplomi. Moje prve profesionalne slike, koje možete vidjeti u monografiji, nastale su na otoku, u Lukoranu, a prvu sam samostalnu izložbu održao u Zadru. Prof. Travirka bio je moj prvi likovni kritičar. Prvi kupci i kolekcionari mojih slika također su iz Zadra.
“Barakaši”
Član ste likovne udruge Zadart. Kako ocjenjujete rad te udruge i uopće umjetnost u Zadru?
– Mi u udruzi rado svoje prve članove iz inicijalnog odbora zovemo “barakaši”, njih nije veliki broj. U toj skupini navode i mene makar sam osnutak udruge pozdravio tek izdaleka.
Susretljivošću odgovornih u gradskoj upravi dobili smo u Varoši manji prostor za svoju galeriju koju, koliko je meni poznato, namjeravamo otvoriti do kraja ove godine. Zanimljiva je koincidencija da je adresa naše udruge ista kao i adresa glasovite galerije “Otok” u Dubrovniku: Kovačka 4. Njezin spiritus movens Slaven Tolj, najpoznatiji je naš likovnjak u svijetu.
Želja nam je da izlagački program naše galerije započnemo s izložbama koje će biti relevantne i za širu sredinu. To mislimo postići gostujućim izložbama i kritičkim uvidima u brojne likovne problematike u rasponu od dječjeg crteža pa do prostora na web-u. Situacija u likovnom prostoru je vrlo slojevita tako da će se likovni program moći sastaviti bez većih poteškoća.
Za županijskih dana dogodine, održat će se izložba povodom desetogodišnjice našeg osnutka pa će se vidjeti da smo vrlo dobra i dinamična udruga.
Zadar je grad fotografije više od ikojeg drugog u Hrvatskoj pa smo na tu činjenicu odgovorili osnutkom samostalne podgrupe Zadartfoto. Naši članovi imaju nagrade, od domaćih i inozemnih pa do godišnjih republičkih. Naši članovi su izlagali u Muzeju suvremene umjetnosti, obnašaju važne funkcije kako u pedagogiji tako i u promociji umjetnosti na državnoj razini.
Sudeći po spomenutom, stanje u umjetnosti u Zadru nije ni tako slabo. Slušao sam jedan broj izvrsnih, danas uvjetno nazvanih, rok, skupina. Tradicionalne umjetnosti imaju svoje bijenalne izložbe, večeri u Donatu značajna su institucija, a nađe se i novac za skupa inozemna gostovanja. Kazališni tim krajnje je profesionalan, stoga?
Transavangarda
Predajete na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu gdje su prošli i brojni zadarski studenti?
– Pa i nisu baš brojni, možda je njih i Šibenčana bilo najmanje. Splićani su do sad studirali uglavnom u Italiji. Tamo se Likovne akademije nalaze na gotovo svakom brdu. Kako sada i oni imaju svoju Akademiju, odličnu, nije im praktično dolaziti u Zagreb, osim na Poslijediplomski studij. Riječani također imaju svoju Akademiju, doduše primijenjenih umjetnosti, tako da je i s njima tako kao i sa splićanima.
Zadar bi bio izuzetan i atraktivan grad za osnivanje poslijediplomskih studija iz umjetnosti. Ne baš ovo od prvog ciklusa, već tek za najzanimljiviji treći stupanj. Na poslijediplomskom doktorskom studiju pri akademiji u Zagrebu, jedan sam od voditelja i neki ogranak tog studija, makar kroz ljetne škole mogao bi se odvijati i u Zadru.
Vi ste avangardni slikar koji, na određen način, odstupa od uobičajenog.
– Moja afirmacija krenula je ne kao avangardni umjetnik već kao postavangardni, točnije – transavangardni. Vidite koliko je derivata pojma avangarda, dakako da ih ima još. O čemu je riječ? 1982. bio sam u Parizu na Academie des Beaux Arts i istodobno u Zagrebu izlagao na Salonu mladih. Iz tog razloga nisam se susreo s Achilom Bonitom Olivom koji je upravo po Europi obilazio umjetnike koji su mu bili potrebni za afirmaciju njegova pojma “transavangarda”. Od umjetnika tadašnje države odabrao je svega nekolicinu Hrvata i Slovenaca. Uskoro je iz tiska izašla knjiga “Transavangarde International” u izdanju tada, za novu umjetnost, najglasovitijeg časopisa “Flash Art”. Uz sve najeminentnije umjetnike onog vremena i njihove slike pojavili smo se i mi. Od nekolicine hrvatskih slikara iz te knjige danas smo aktivni samo Nina Ivančić i ja. Tako s pravom možemo reći da smo jedini hrvatski umjetnici koji su bili dio jednog evropskog stila, nekim čudom i zadnjeg, od njegova samog početka a ne, kako se je to najčešće događalo s našim umjetnicima s nekoliko godina ili čak dekadom zakašnjenja.
Moje odstupanje od uobičajenog i nije neko veliko, jer, za radikalne zaokrete trebaju postojati neki uvjeti, neki biti ispunjeni, a neki eliminirani. Često puta, oni su svakodnevni i banalni, ali iza njih tada dolaze oni ozbiljni i neumoljivi. Nadam se da će se naći netko tko misli isto tako.
U kakvom se vremenu umjetnost, odnosno današnji umjetnici nalaze?
– Sasvim je jasno da se nalaze na početku novog milenija i da takvu umjetnost trebaju stvarati. Ali iz prošlog stoljeća provukla se je jedna poteškoća koja će vrijediti i u ovom stoljeću i zadavati im muke. A to je da će morati poznavati svoj rad, znati od čega je nastao, o njemu znati govoriti i pisati, braniti ga uspoređujući ga sa sličnima, a ne samo kao do sad, stavljati ga pred suzno oko pa ti gledaj.