Duša pokojne Ike Božine među posljednjima pokopana na mirilima

Slika korisnika admin
Velimir BRKIĆ

Bukovica, svojevrsno kameno more, na prvi pogled izgleda kao kamena pustinja, nepodesna za život ljudi. Način života u Bukovici raštrkan po naseljima i brojnim zaselcima, uvjetovao je i poseban odnos prema smrti. On se, prema predaji, odražavao u štovanju pretka i vjerovanju da je njegova duša živa.

Pokojniku bi se uzimala mira

- Donijeti mrtvaca na ramenima u nosilama u četvero iz brojnih zaseoka Bruške do groblja u Rodaljice nije bilo lako, kazala je 92-godišnja baka Janja Zrilić iz zaseoka Zrilići-Pećine, vitalna starica, dobrog pamćenja, dodajući kako se mrtvac pri nošenju nije smio spustiti bilo gdje i kad kome padne na pamet, već na točno određenim mjestima na Glavici i brdu Popina. Ta mjesta se, kako priča baka Janja zovu mirila.

Samo na mirilima mrtvac je smio dodirnuti zemlju na cijelom putu nošenja od kuće do groba, nigdje osim na mjestu na kojem su se gradila mirila.

"Tamo bi ga spustili na zemlju prvi i posljednji put. Ljudi koji su nosili pokojnika stavili bi mu, uzimajući iz neposredne okoline, jedan kamen iznad glave i drugi ispod nogu" (Mario Katić, "Mirila : Kulturni fenomen", str. 15., 2010.).

Na mirilima se mjerila duša jer se vjerovalo da je duša istovjetna s čovjekovim tijelom i dužinom i oblikom. Dakle, izmireno tilo je izmirena duša. Pokojniku bi se uzimala mira tako što bi se njegovo tijelo položilo na zemlju, a lice bi mu okrenuli prema "izlazećem Suncu".

- Nakon toga pogrebna povorka bi nastavila put do groblja gdje bi se tijelo pokopalo. Nekoliko dana ili tjedana poslije došao bi 'ziđar' ili rodbina umrlog koji bi obradili dva postavljena kamena i popločio bi se dio između njih te bi se sagradilo mirilo, sjeća se baka Janja.

Fascinantna je činjenica da su mirila za stanovništvo imala veće značenje od grobova u kojima su se nalazila "samo tijela, bez duše koja je ostala na mirilu". Zato kameni spomenici, nazvani u narodu mirilima, mjerilima, počivaljkama, počivalima, već desetljećima privlače pozornost znanstvenika.

U Žegaru i Krupi još uvijek se obilježavaju odmorišta

- Čovjek je smrtan, a mirila su besmrtna. Mirila nisu kameni spomenici, već su ona okamenjena božanstva, riječi su prerano preminulog prof. dr.sc. Tome Vinćaka, docenta na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i predsjednika Hrvatskog etnološkog društva.

"Na brdu Popina,u bruškom kuvinu, uz obje strane puta nalaze se mirila, kameni krevetići koji su postavljani duši umrlog sve da bi na njima duša počinila prije nego što ode na nebo. Svaki kamen može postati mirilo, mirilo više nikad ne može biti običan kamen", na svojoj Facebook stranici je napisao Marinko Marinović, pravnik, publicist i umirovljeni brigadir HV-a, Karlovčanin porijeklom iz Bruške.

- Ti sveti, narodni običaji su prestali kad se tijelo pokojnika započelo prevoziti autima do groblja u Rodaljice. Pokojna Ika Božina je među posljednjima čija se duša pokopala na mirilima na brdu Popina iznad Donje Bruške. Bilo je to prije točno 38 godina, 1977. , ističe 82-godišnji David Čačić.

Mirila su se podizala sve do 70-ih godina prošlog stoljeća. U većini lokaliteta gdje se i danas obilježava mjesto odmaranja s pokojnikom, kao što je Žegar i Krupa kod Obrovca, živi pravoslavno stanovništvo. Zasad je jedini lokalitet na kojem i katolici još uvijek obilježavaju mjesto odmaranja Korlat kod Benkovca.

- U Medviđi su običaji prestali prije 15-ak godina. Bilo je "ili mirila ili katolički obred pogreba", prisjetio se stočar Željko Pilipović iz Medviđe dok pokazuje dobro očuvana mirila uz cestu prema zaselku Birkići.

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno