GIACOMO SCOTTI: "Lijepo je biti i Talijan i Hrvat"

Poruka greške

Deprecated function: The each() function is deprecated. This message will be suppressed on further calls u _taxonomy_menu_trails_menu_breadcrumb_alter() (linija 436 od /opt/nginx-1.17.9/htdocs/zadarskilist.hr/sites/all/modules/taxonomy_menu_trails/taxonomy_menu_trails.inc).
Slika korisnika mkvanja
Razgovor povodom primitka nagrade »Goran Bujić«
HKD je nagradio književnika, pjesnika, novinara i prevodioca koji je dao svoj skromni doprinos građenju mostova suradnje i prijateljstva između dvije obale Jadrana, kaže Scotti
Arhiva NL
Giacomo Scotti

Hrvatsko književno društvo Rijeka, ogranak Zadar, dodijelilo je Književnu nagradu »Goran Bujić - književnici novinari« za 2020. godinu riječkom piscu, pjesniku, prevoditelju i novinaru Giacomu Scottiju. U obrazloženju za dodjelu nagrade samo je kratka biografska bilješka o autoru, kojega smo mi obavijestili da je nagradu dobio. No ona je ujedno bila povod za razgovor s ovim ustrajnim povezivačem dviju jadranskih obala.
Što vam znači nagrada Hrvatskog književnog društva?
- Naravno, sretan sam što mi je Hrvatsko knijževno društvo dodijelilo književnu nagradu »Goran Bujić« za 2020. godinu kao promotoru hrvatske književnosti u Italiji. Dobar dio svoga književnog rada, koji traje sada već 70 godina, posvetio sam afirmaciji pjesničke hrvatske baštine, književnosti i kulture hrvatskog naroda uopće. Zato mi je drago što su mi nagradu dodijelili čelnici Društva iz različitih krajeva Hrvatske, društva koje djeluje bez vike, muke i buke u Rijeci, Osijeku, Zagrebu, Zadru te surađuje s mnogim književnim organizacijama. Oni su nagradili književnika, pjesnika, novinara i prevodioca koji je dao svoj skromni doprinos građenju mostova suradnje i prijateljstva između dvije obale Jadrana. Lijepo je tako biti istovremeno i Talijan i Hrvat u književnom stvaralaštvu i u životu, živeći u kraju u kojem svakodnevno vlada duh suživota.

Sve stoji

Nagrađeni ste za ukupan doprinos, no što je s vašim aktualnim radom? Često objavljujete razne knjige...
- Moram vam reći nešto, znate, puno sam prošao u ovih devedeset, evo sad uskoro i devedeset dvije godine života, ali sada manje pišem, a nisam baš ni najboljeg zdravlja. Ali u posljednje dvije-tri godine izlaze mi po dvije knjige, evo ove godine čak četiri, kod raznih izdavača. Većina tih knjiga govori o našim krajevima. Evo prije desetak dana izašla je jedna: »Šest plus pet žena s perom u ruci«; uglavnom je riječ o pjesnikinjama talijanske manjine u Hrvatskoj i Sloveniji. Knjiga ima oko 400 stranica. U prvom dijelu je šest pjesnikinja iz ovih krajeva, a u drugom pet pjesnikinja i književnica rođenih u našim krajefima, ali kad su bile male njihove obitelji otišle su u Italiju. No one su uvijek govorile s čežnjom prema našoj, hrvatskoj zemlji, pa sam i njih uvrstio. Izdavač je Međunarodni dom žena u Trstu.
A jedno izdavačko poduzeće iz Buja samo u ovoj godini mi je objavilo tri knjige; jedna knjiga govori o bivšoj Jugoslaviji, o nekim mojim putovanjima posljednjih 50 i više godina od Istre, Rijeke preko Slovenije, koja sam poduzimao kao novinar. Onda su objavili još jednu knjigu ciganskih bajki i pripovijedaka koje sam pokupio od Cigana iz okolice Rijeke i u Istri. A kako oni pričaju... pa ja to zapravo nisam magnetofonom bilježio, nego sam ja to napisao, ali na tragovima onoga što su oni govorili. Sad smo potpisali za još šest knjiga.
Pa kako kažete da ne radite puno; nema puno autora u Hrvatskoj koji se mogu pohvaliti s četirima objavljenim knjigama u godinu dana?
- Ali dobro, to sam sve već napisao. Ma ova pandemija je puno sve oštetila, i u Rijeci skoro godinu dana sve stoji. A Rijeka i Istra imaju malo izdavaštvo, no to nikako nije provincija, odavno to nije provincija u Hrvatskoj. Nakon Zagreba, Rijeka i Split su vrlo živi, gnijezda u stvaranju knjige, poezije i proze. Nadam se da ovo malo izdavača koji su tu ostali neće krepati zbog pandemije. Teško je.

Antidanuncijevac

A kako doživljavate Rijeku kao Europsku prijestolnicu kulture?
- Koliko ja pratim, a najviše pratim Italiju i Hrvatsku, izašla su potpuno nova imena na površinu i ne znam jesu li oni samo neke zvijezde kratkog dometa, ali mislim da će iz pandemije, iz ove nove situacije koja je promijenila duh ljudi, izaći jedna nova književnost u Europi.
U zadnjih godinu dana moje fizičko stanje nije bilo najbolje; ja sam se pomalo i povukao u sebe i malo vam mogu reći. Uglavnom, mladi su naša nada na sceni i nadam se da će nastaviti stopama Milorada Stojevića i ostalih. Mladi su dobro počeli, nadam se da će tako i nastaviti.
Nedavno vam je izišla i knjiga o D’Annunziju. Što mislite o pojačanom interesu za njega u posljednje vrijeme, na objema obalama Jadrana?
- Ja sam antidanuncijevac, ali to sam dokumentirao; moja knjiga o tome govori. On je bio »superuomo«, a ja sam ga citirao, kao i one koji ga gledaju kao boga, ali nakon toga sam stavio i negativne stranice. Objektivno sam pisao o njemu.
U Italiji je samo ove godine izašlo 30-ak knjiga o D’Annunziju, a moja knjiga govori i prije i poslije njega. Rijeka je, za razliku od Trsta, recimo, uvijek bila mješovita. U Trstu je svaka narodnost imala svoj rajon, a u Rijeci se uvijek sve miješalo. Treba gledati Rijeku kao mješavinu kulture naroda i krvi i ta tradicija u Rijeci neće nikada nestati. To se iz moje knjige može iščitati.
A poezija? Sigurno ju pišete?
- A pišem nešto malo.
Hoćemo li ju vidjeti?
- Ako budem živ nakon pandemije, možda nešto i objavim.

Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 5 (1 glasova)