EDI STIPIĆ U atletiku sam se vratio radi svog sina

Neke ljude uvijek možete slušati što imaju reći. Radi toga što imaju znanje, što imaju rezultate i što ono što kažu vrijedi. Edi Stipić je jedan od njih. Svakako da je vrhunac jednog trenera olimpijsko zlato, a to je Stipić ostvario kao kondicijski trener Šime Fantela i Igora Marenića u Riju. Nedavno je zadarski stručnjak vodio i Vladimira Gašpara na Europskom prvenstvu u atletici za osobe s invaliditetom, gdje je Zadranin osvojio treće mjesto. Inače, ovaj magistar kineziologije je spoj vrhunskog atletičara koji je bio prvak države u svim kategorijama, a u skoku u dalj je došao do rezultata 7:83 te odličnog trenera. A svakako valja istaknuti da je postao i dobitnik najveće sportske državne nagrade Franjo Bučar koja se dodjeljuje u Hrvatskoj i grba Grada Zadra. Atletika je ipak prva ljubav. Tako je Stipić radio u AŠK Zadar i AK Olimpionik. No, radio je i mlađim kategorijama KK Zadar, STK Donat, NK Zadar, Teniskom klubu Zadar, Vaterpolo klubu Zadar 1952 te u Jedriličarskom klubu Uskok i Jedriličarskom klubu Sveti Krševan. Ipak, povod za ovaj razgovor je i činjenica da je Stipić nedavno otvorio i svoj Atletski klub, imena Fortius.

Ciljana skupina
– AK Fortius je s radom krenuo 1. rujna ove godine, a u upravi kluba su mahom moji bivši atletičari, prijatelji i članovi obitelji – kaže Stipić, napomenuvši da njegov klub trenutno broji 20-tak članova od sedam do 12 godina.
– To i je moja ciljana skupina.
Jedini ste trener u klubu?
– Da. Zasada. No, s vremenom se nadam da ću pronaći kvalitetne suradnike koji prije svega vole atletiku i uživaju u radu s djecom
Kako ste došli na ideju o osnivanju vlastitog kluba?
– Posljednje četiri godine sam radio pored jedrenja i u VK Zadar 1952 kao kondicijski trener za sve dobne kategorije. Ostvarili smo izvrsne rezultate u mlađim kategorijama i postavili snažne domaće temelje današnje prve momčadi koja vrlo dobro igra u regionalnoj vaterpolo ligi. Ali nova atletska staza na SRC Višnjiku mi je malo "poremetila" planove te sam počeo razmišljati o povratku u atletiku, a svakako da je katalizator bila i činjenica to što živim u neposrednoj blizini staze. Ipak, ključna stvar je bila želja moga sina koji želi trenirati atletiku što me je jako razveselilo.
Kako se opet vratiti u atletiku i to u rad s najmlađim sportašima?
– Moram priznati da nisam bio siguran kako će djeca na mene reagirati. Ipak je prošlo punih sedam godina od odlaska iz atletike. Na sreću brzo sam se snašao i naišao na veselje i radost kakvu samo djeca mogu pružiti. Prvi mladi atletičari su bili djeca mojih bivših atletičara te prijatelja pa mi je bilo očigledno da sam na pravom putu.
A kakav je trener Edi Stipić dok radi s najmlađim kategorijama?
– U atletici se susrećem sa djecom različitih kako motoričkih tako i funkcionalnih sposobnosti, ali svi su oni dobrodošli u klub. Za mene je bitno da se svako dijete na treningu osjeća ugodno i prihvaćeno. To je prvi korak. Uz dobar omjer učenja i igre, napredak će biti vrlo brzo vidljiv. Djeca žele trčati, skakati, natjecati se, samo im treba dati priliku, a ja ih samo želim naučiti kako da to rade lakše i bolje. Najsretniji sam kad nakon nekog vremena na njihovim licima uočim onaj samozadovoljni smješak koji imaju samo sportaši. Tada znam da su zagrizli i da nema nazad. Takva je bila i moja najuspješnija atletska generacija na čelu s Karlom Stipčevićem 5. mlađem junioru Europe na 100m, a uz njega tu su bile Branka Marinković, Ina Ostojić, Lucija Fain, redom finalistice i polufinalistice mlađe juniorskog prvenstva Europe.
No, uvijeti tada i sada su ipak nešto drukčiji?
– Derutna staza i općenito loše materijalno stanje zaustavilo nas je na putu do ozbiljnijih seniorskih rezultata. Zapravo sebi i njima sam dužan da ih sa nekom novom djecom pokušam nadmašiti. Sada kada je staza tu veselim se tome.

Vladimir Gašpar
No, povratak u atletiku se dogodio ipak nešto ranije?
– Zapravo u atletiku sam se vratio godinu dana ranije kad mi je Ante Rubeša doveo svog školskog prijatelja Vladimira Gašpara i zamolio da ga treniram. Kako se radi o osobi s invaliditetom – niski rast, jedino što smo mogli je trenirati bacanja što su ujedno i jedine discipline za njegovu kategoriju. Najbolje je bacao koplje te smo Ante i ja odlučili osnovati klub za osobe sa invaliditetom AKOI Fortius. Ante Rubeša je pored osnivanja AKOI Fortius sudjelovao i u osnivanju AK Fortius i u oba kluba je član uprave.
Napredak Vladimira Gašpara bio je vidljiv vrlo brzo?
– Vlado je brzo napredovao te je uskoro ušao u reprezentaciju i svojim izvrsnim rezultatima izborio nastup na Europskom prvenstvu u atletici za osobe sa invaliditetom. U  prvom nastupu je ostvario izvanredan uspjeh osvojivši treće mjesto u bacanju koplja u svojoj kategoriji te postao potencijalni kandidat za Paraolimpijske igre u Tokiju 2020. To je i za mene bila velika stvar, moja prva velika internacionalna medalja u svojstvu glavnog trenera. I svakako bih htio reći da Vlado posjeduje odlične sposobnosti, kratko vrijeme trenira bacanje koplja i prepun je samopouzdanja.
Dakle, ambicije postoje?
– Cilj je jasan, napredovati i osvajati europske pa možda i svjetske te paraolimpijske medalje, naravno ako nas zdravlje posluži. Ali nešto najvažnije je što smo nas dvojica postali odličan tim te prije svega zahvaljujući univerzalnom jeziku sporta istinski prijatelji.

Jedrenje
Na posljednjim Olimpijskim igrama doživjeli ste da vaši jedriličari postanu olimpijski pobjednici. Jeste li i dalje u jedrenju?
– Jesam. Uz atletiku i dalje radim u jedrenju kao kondicijski trener, ovaj puta braće Šime i Mihovila Fantele. A oni su nova vrhunska posada u disciplini 49'er. Možemo reći da su navike ostale stare.
Pretpostavljam da odluka o ostanku u jedrenju sa Fantelama nije bila teška.
– Nimalo. Radi se o vrhunskim profesionalcima, vrhunskim sportašima i još boljim ljudima. Za Fantela možemo reći da su  obiteljski proizvod bez greške, a s njima i moj rad postaje vrijedniji i uspješniji.
Radite li i dalje s Igorom Marenićem?
– Da. I drago mi je što je ponovno počeo jedriti, ovaj puta u zajedno sa Karlom Šavar u muško-ženskoj olimpijskoj klasi zvanoj Nacra. Ja sam dio i tog tima također u ulozi kondicijskog trenera.
Marenić dakle kreće iz početka?
– Očekuje nas veliki rad jer nitko dosad nije jedrio u toj klasi u Hrvatskoj i puno je nepoznanica. Unatoč tome sretan sam zbog mog prijatelja Igora što se vraća u olimpijsko jedrenje i što mu mogu pomoći.
Imate zaista mnogo posla?
– Mislim da sam trenutno u najboljim godinama i želja mi je raditi na najvišoj razini kako u jedrenju tako i u atletici ako je to moguće. Zapravo mislim da mogu biti puno bolji trener u atletici nego što sam bio ranije i to mi je veliki izazov. Spreman sam pomoći i drugim sportašima  ako smatraju da im moje znanje i iskustvo može koristiti.
Svakako da moramo proći i temu "današnja" djeca. S obzirom da ste radili s mnogo generacija sportaša, možete li povući paralelu u mladim sportašima, odnosno djeci sada i prije deset godina. Ili čak povući paralelu u odnosu kada ste vi bili mladi sportaš?
– Djeca su jedina vrijednost koju imamo i ona vole trenirati i natjecati se jer je to u ljudskoj prirodi. Djeca danas, djeca od prije 10 godina ili čak u moje vrijeme su ista samo im treba prići na pravi način i uspjeh je zagarantiran.

Jače
Kako ste došli do imena Fortius za vaš klub, odnosno za vaše klubove.
Oba kluba AKOI i AK se zovu Fortius što znači jače. Iz jednostavnog razloga, kada treniraš Šimu Fantelu i Igora Marenića i s njima osvojiš svjetsko zlato, a oni ti nakon samo nekoliko dana kažu Edi sad moramo još jače jer i drugi jako rade da nas ne stignu. Rezultat je na kraju poznat, prvo olimpijsko zlato u jedrenju za Hrvatsku, a njihov moto postaje i moj moto.

Nekome je moguće promijeniti život
Može li se reći da se i paraolimpijski sport u Hrvatskoj počeo razvijati?
Paraolimpijski sport snažno jača u svijetu, ali je osobama sa invaliditetom još uvijek nedostupan kod nas. Navest ću primjer, do prije godinu dana i ja kao kineziolog nisam znao gotovo ništa o tome. I onda se pitam, kako onda da prava informacija dođe do ciljne skupine. Nekome je moguće promijeniti život nabolje, dati mu razlog za život ili pružiti ruku onome tko nije imao sreću kao ti, a sa malo truda može se dati puno.

Bilo bi bolje da je manje klubova
Koliko je dobro za zadarsku atletiku da na području Zadra postoji velik broj atletskih klubova?
– Bilo bi bolje da je manje atletskih klubova, ali što je tu je. Neka svatko radi u interesu atletike i jednog dana mogli bi krenuti putem stvaranja jednog jakog kluba, ali za to će trebati vremena, puno više novca i naravno dobre volje.

Nema više alibija
Kako je raditi na novoj atletskoj stazi?
– Nova atletska staza je vrhunska za trening i sada postoje optimalni uvjeti za stvaranje vrhunskih atletskih rezultata. Nema više alibija, treba raditi.