Kafić iza kojeg stoji priča

Za neke od naših sugrađana, dan je jedinica vremena podijeljena između odlazaka na kavu ili pivo u Zodiac – varoški bar u kojem se ljudi rado okupljaju, i to u priličnom broju. Za razliku od Facebooka, Zodiac je društvena mreža u kojoj ljudi ne komuniciraju s algoritmovima, već jedni s drugima
Sjedim u kafiću Zodiac u Ulici Šimuna Ljubavca, u koji zalazim otkako je prije deset godina otvoren. Mnoge burne noći otpočele su pivom u ovom baru, nastavljene kakvim koncertom u Mayi i dovršene razvaljivanjem na kućnim tulumima. Upoznao sam u njemu zacijelo nekoliko stotina ljudi. Zodiac je početkom ovog desetljeća postao stalno okupljalište muzičara, slikara, glumaca, novinara i sličnih likova iz moje generacije. Čak i nekih odvjetnika i liječnika.
Tada, na pragu tridesetih, bili su još bahato razigrani, a danas, na pragu četrdesetih, Zodiacovi gosti prvoborci, u koje se i sam ubrajam, već su pomalo umorni i već pomalo smiješni, rjeđe navraćaju pa djeluju više kao kakve svečane karikature; poneka žena s uvijek istim grčem na licu i čašom martinija u ruci i poneki za šank zakačen rocker sa sijedim zulufima i uvijek istim glazbenim željama nakon trećeg piva.
Iskustvo iz prve ruke
Otkako je otvoren šank na katu bara, stalni gosti Zodiaca su i srednjoškolci, mlađarija još neotporna na alkohol, nevina generacija koja nije važna za ovu priču. Prava akcija je ionako dolje, u prizemlju, gdje se okupljamo mi, osamljenici, koji iz praznih soba hrle pod ugodno žuto ili crveno svjetlo. Za ove mlađe, mi smo fosili, bića zaostala iz nekog bivšeg vremena, mezozoika, pliocena, ali ni to naposljetku nije važno. Hijerarhija je odavno uspostavljena, svatko ima svoj kat i svoj šank i nekog većeg miješanja između gostiju nema. Ono što tješi nas iz prizemlja jest to što se mi sjećamo Zodiaca za njegovih prvih godina, a opet, kako se kaže, ako se sjećate Zodiaca njegovih prvih godina, vjerojatno tamo nikad niste bili.
Neki od stalnih gostiju prvoboraca su logoreični, neki nisu. Stalni gosti u Zodiacu zapravo međusobno ne razgovaraju više nego što pristojnost nalaže. Radije ugodno meditiraju skriveni glazbom. Za većinu njih dan je jedinica vremena podijeljena između odlazaka na kavu ili pivo u Zodiac, koji zajedno s trafikom kod Dule pripada centralnoj varoškoj infrastrukturi. Tu gdje šištanje kafe-aparata i žamor glasova postaje temeljnim mazivom društvenog života, Zodiac je više od običnog bara. On je znak Varoši, jedan od najautentičnijih.
Dekor pak svih ovih godina čine studenti. Oni su prolazni gosti, kako diplomiraju ili propadnu, tako odu, rijetki se trajno zakače na Zodiac. Djevojke i mladići dolaze kao brucoši u bar i odlaze kao diplomanti iz njega, a mi sve vrijeme stojimo tamo, za šankom, “od stoljeća sedmog”, što bi pjesma kazala, već zavedeni u kafićki inventar. Razloge za to ne tražimo, niti bi ih dali.
Bude ovdje i živih svirki, a povremeno zna gostovati i kakav DJ. To je Zodiac uvečer i noću, do ponoći ili vikendom do jedan sat, kad umorni konobari i konobarice proglase fajrunt, a policija pokuca na vrata i naredi gašenje muzike. Ujutro navru profesori i studenti s Filozofskog fakulteta, pa ispiju bezbroj kava. Jutarnji đir je tiši, nema gužvi, djevojke koje rade jutarnju smjenu pospano se bakću s kafe-aparatom i atmosfera je sporija, sve dok u rano prijepodne opet ne krene alkoholni aktivizam i stvari nanovo živnu.
Doajeni Zodiaca
Sjedim u Zodiacu i gledam selekciju na šanku. Ekipa je već zauzela rovove. Kao i obično, okupio se posve sulud kolaž ljudi. Jedni do drugih sjede i pričaju glumci, ribari, studenti, gradski vijećnici, električari, smetlari, vojnici, profesori i bivši zatvorenici. Čitav debatni klub. Budući da nemaju nikakva zajedničkog nazivnika oni uvijek imaju o čemu raspravljati. Štoviše, čini se da je krajnji cilj da se svi oni spore oko bilo čega i to je u principu lijepo. Traži se, zapravo, da u ovoj pivskoj kupelji svi bez zadrške kažu svoje i točka. Selekcija na šanku stoga je izvanredno pažljiva, upravo nesmiljena, mušterija mora biti besprijekorno otporna na cugu i vrhunski školovana za šankom. U ovih deset godina još nisam primjetio da se itko srušio ispod njega.
Ukratko, tu se okuplja ekipa koja nije šminkerska, pijucka se ili loče, puno sjedi i priča, o književnosti, politici, ženama, bilo čemu uostalom, i nitko se pritom ne pravi pametan, nitko nije šahovski majstorski kandidat. Zodiac okuplja prepoznatljive tipove, face iz grada, sve je to jedan veliki egzistencijalni rodeo. Ima depresije, ali ima i brijačine. I smijeha. I znaju se pronaći duše od ljudi. No, stvar koja se jasno zapaža jest da svatko ima priču i da je za razliku od Facebooka, Zodiac društvena mreža u kojoj ljudi ne komuniciraju s algoritmovima, već jedni s drugima.
Zaustavljeni kadar
Često sam se puta, sjedeći u Zodiacu blesavo i bezrazložno smijao ili divlje, do suza i do krvi tugovao. I mislio kako bi bilo dobro da netko fotoaparatom snimi taj smijeh i tu tugu, da nas prati dok smo tu na šanku i da zaustavi kadar u trenutku kada smo najviše bili ljudi. Bila bi to, mislio sam, idealna slika kafićke besmislene sreće i nesreće koju ne treba objašnjavati i u slici bi zauvijek bila sačuvana od svakog zaborava.
Upravo se na tome zasnivala dramaturgija fotografija izloženih krajem prošle godine u HKK, pod naslovom “Priče iz Zodiaca”. Kada ne bismo znali naslov i ljude na tim slikama, mjesto bi nam se, najvjerojatnije, činilo neprepoznatljivim, čak i ako smo tu puno puta bili. Milan Drača-Lalo, zadarski fotograf i pjesnik, ispričao je jednu fotografsku priču o Zodiacu i njegovim gostima i konobarima, izloživši je zajedno sa svojim pjesmama. Tako su gosti i konobari Zodiaca stekli pravo na vlastiti portret, mogli su vidjeti kako izgledaju na slici u kazališnom foajeu, mogli su se odmaknuti od sebe i promatrati se tuđim okom, pomalo mračni i monumentalni, ali ipak onakvi kakvi doista i jesu. Silno je čudno prepoznati svoje lice na slici, i znati o sebi sve što većina sugrađana koji su pogledali izložbu o tebi nikada neće znati.
Gledateljsko oko, naviklo na snažnu ekspresiju reportažnih i novinskih fotografija našeg vremena, na krvava, uplakana ili osjećajima izobličena lica, moglo je ostati zbunjeno krajnje kontroliranim fotografijama Milana Drače. Ekipa iz Zodiaca na slikama djeluje distancirano i zatvoreno, kao da nerado surađuje s umjetnikom – što je uostalom i točno. Nekima je to kafićko fotografiranje strašno išlo na živce, pa ih je Drača po kafiću objektivom skrivećki lovio kao leptire. Drugi pak, kada poziraju, ukočeni su i koncentrirani na vlastitu pojavnost, ili kako bi se to lijepo i točno reklo – na svoju ljudsku i žensku ljepotu. Treći pak, poput mene naprimjer, nisu ni skužili da ih se uopće snima i da su dio ove fotografsko-poetsko-kafićke priče, ili ih nije bilo briga.
Insajder iz Zodiaca primjetit će da u miru i u pozi modela nema ništa od rusvaja koji u kafiću zna vladati pa će gledatelj steći dojam, u kojem ima nečega istinski komičnog, da je Zodiac mračno i opskurno mjesto u kojem nema prave zabave. Baš zbog te prigušenosti i tame koja isijava s ovih slika jednima se izložba svidjela, dok su drugi mišljenja kako je autor “promašio ceo fudbal”. Na svakom promatraču je da sam za sebe prosuđuje. Vjerujem da je Milan Drača vodio računa o dostojanstvu osobe koja se izlaže toj nadasve delikatnoj situaciji fotografiranja i da nije bilježio samo obrise i karakteristike nekog lica, nego se trudio portretirati i jednu epohu i vrijeme u kojem živimo.
Studija karaktera
Milan Drača-Lalo načinio je, ovim ciklusom slika, antropološku i kulturološku studiju naraštaja koji brani pravo da na miru popije svoje piće. Istovremeno, načinio je i sasvim osobnu biografiju svakog od nas. Uspjelo mu je, jednim nizom od dvanaest slika, ispričati priču koja je, istovremeno, opća i kolektivna, ali i vrlo osobna i duboko intimna, bez obzira na odluku nekih modela da ostanu zatvoreni prema fotografskom aparatu. Utoliko je ova izložba značajna.
Drača niže slike ove izložbe u poetici filmske montaže, poput filmskih kadrova, slike jedna drugoj čine kontekst. Cjelina priče vrlo je pažljivo komponirana, ali u toj kompoziciji ima nešto čega je umjetnik, vjerojatno, bio svjestan i što je, na neki način, i najneobičnije u samom djelu. Naime, distanciranost i asketizam modela prenio se na kompoziciju izložbe te narativno vrlo striktan, strog i sveden izbor slika. Ili, precizno rečeno, bez obzira na to što ih dijeli generacijska razlika, fotograf i njegovi modeli kao da su svjetonazorski neobično slične osobe. To je uostalom, glavna odlika većine posjetitelja Zodiaca i upravo to Zodiac čini naročito zavodljivim.
Priča Milana Drače teče kroz suptilno, ali precizno i kontrolirano, preplitanje fotografskih i lirskih elemenata. Slike i pjesme međusobno se podupiru, pa kroz slike u slici nastaje razlog za pjesmu u kojoj je upisan jasan i čist osjećaj. Tako boja teksta ne samo da slikama daje neku uzvišenu, dostojanstvenu ljepotu i čistotu, nego ih čini emocionalno nabijenim, na jedan drukčiji, gotovo sjevernjački način. Pritom, ono o čemu Milan Drača-Lalo u svojim slikama pripovijeda i dalje je tu i ovdje, zakopano u ovaj naš kamen i u naša vlastita srca. Drača je, ukratko, osviješten pjesnik, koji promatra svijet i otkriva u njemu pukotine, kroz koje može prosijavati ritam i melodija autentične poezije:
U ŠIMUNA LJUBAVCA
U prokletoj avliji
Na sajmištu duša
Rogati moju dušu panulaje
Zvecka led u čaši
Zvecka čaša o čašu
Zvecka…o kamen hrama
E nećeš
Ciklus “Priče iz Zodiaca” djeluje stoga kao neka vrsta autorovog osobnog manifesta, inspiriranog jednim malenim varoškim barom, u kojem valjda nikom nije žao što su mu godine kliznule kroz odvod na pločniku, a mladost zaglavila na šanku. Zato je vjerovati da ste, ako ste stigli pogledati izložbu, iz Kazališne kuće izašli dirnuti, ili savršeno ravnodušni. Obje reakcije bit će točne, na način na koji je ogledalo točno, a u gradu u kojem trošimo naše živote, Zodiac je svačije ogledalo.