Veći PDV pomaže internoj devalvaciji

Prilikom izvoza PDV se ne plaća, dok izravni porezi povećavaju cijenu proizvoda i na domaćem, i na inozemnom tržištu. Ako se težište prebacuje na neizravne poreze, dolazi do neizravne devalvacije nacionalne valute, što povećava konkurentnost gospodarstva

Stručnjak za porezni sustav Guste Santini smatra da povećanje PDV-a sa 23 na 25 posto ne može biti loše rješenje, jer prebacivanje poreznog tereta gospodarstvu s izravnih na tzv. potrošne poreze povećava konkurentsku sposobnost naših poduzeća. Santini, međutim, smatra da bi za poticanje ulaganja u Hrvatskoj, umjesto oslobađanja tvrtki od poreza na reinvestiranu dobit daleko korisnije bilo uvođenje zaštitne kamate na kapital. Uvjeren je, također da sadašnji način naplate prireza na plaće zaposlenih ne pomaže poduzetništvu, pa bi ga trebalo plaćati prema mjestu rada, a ne mjestu stanovanja.
Nova vlada najavljuje povećanje PDV-a, vjerojatno na 25 posto. Kakvi će biti učinci na gospodarstvo?
– Za malu i otvorenu zemlju poput Hrvatske idealno bi bilo da uopće nema izravne poreze, već samo poreze na potrošnju, kao što su PDV, trošarine i carine. Idealno bi bilo da nema ni poreza na kapital, niti na rad, ali to je teško ostvarivo. Mnogi u svijetu idu u povećanje poreza na potrošnju. Što je zemlja manje razvijena, mora se na takve poreze više oslanjati.
Monokulturna zemlja
Zašto se godinama zalažete za viši PDV?
– Zato što veliki udio neizravnih poreza u ukupnim poreznim prihodima povećava konkurentsku sposobnost nacionalnoga gospodarstva. Naime, PDV se prilikom izvoza ne plaća, dok izravni porezi povećavaju cijenu proizvoda i na domaćem, i na inozemnom tržištu. Ako se težište prebacuje na neizravne poreze, dolazi do neizravne devalvacije nacionalne valute, što povećava konkurentnost gospodarstva. Upravo zato sam 2009. godine u knjizi “Porezna reforma i hrvatska kriza” predložio povećanje tzv. potrošnih poreza. Predložio sam PDV od 25 posto, a sada se spominje i 26 posto.
Nije li osnovna stopa PDV-a previsoka?
– Nije, ako se njome želi kompenzirati uvođenje novih, sniženih stopa PDV-a na proizvode koji su važni za očuvanje životnog standarda građana s nižim dohotkom. Uz to, najavljuje se i niži PDV turizmu i ugostiteljstvu. Mislim da bi bilo dobro povećati i neoporezivi dio plaće sa sadašnjih 1.800 na 5.000 kuna. Tako bi se kompenzirali učinci povećane stope PDV-a na životni standard. Istodobno, smanjilo bi se sivo tržište rada, roba i usluga. Tko povećava poreze, povećava i sivu ekonomiju – i obrnuto.
Koliko bi niže stope PDV-a pomogle turizmu?
– Kratkoročno niže stope turizmu pomažu, ali dugoročno mu odmažu. Protiv sam smanjenja PDV-a turizmu, jer ne vidim zašto bi hoteli i restorani za nacionalno gospodarstvo trebali biti važniji od proizvodnje. Ne vidim zašto bi turizam imao poseban status, a da to ostali dio privrede plaća. Jesam za pomorsku orijentaciju Hrvatske, ali ne smijemo zaboraviti da polako postajemo monokulturna zemlja.
Zaštitna kamata
Kako to mislite?
– Mi sve više ovisimo o turizmu, a to može biti ranjiva djelatnost, osobito u razdobljima gospodarske recesije. Udio turizma u hrvatskom BDP-u postao je otprilike isti kao i udio industrije. Nijedna monokultura u gospodarstvu dugoročno nije dobra, čak ni nafta. Svi govorimo da je hrvatska obala najljepša, pa može imati visoku cijenu. Recimo da se PDV definira kao nacionalna renta zbog ljepote. Ako je renta javno dobro, smije li se dopustiti da se ona privatizira?
Smatram da bi turizam trebao plaćati puni iznos PDV-a, ali bi dio prikupljenog poreza država trebala iskoristiti za stvaranje dodatne konkurentnosti naše turističke privrede, za infrastukturu koja bi povećala kvalitetu naše turističke ponude. Da bi se naša obala zaštitila, da se ne bi izbetonirala kao u Španjolskoj, trebamo ići u smjeru visokokvalitetne turističke ponude. Za 15 godina, očuvani okoliš bit će za turizam daleko važnija komparativna prednost nego što je danas. Stvari se u svijetu naglo mijenjaju, a s njima i filozofija turizma. Pitam se dokad ćemo našu strategiju razvoja turizma temeljiti na povećanju broja noćenja, odnosno na suncu, moru i onome što nam je Bog dao.
Vlada kaže da će poduzetnike osloboditi od poreza na dobit koju ponovno investiraju. Hoće li to povećati ulaganja?
– Mislim da je to olako izrečena misao. U spomenutoj knjizi zalažem se za povratak zaštitne kamate na kapital, koja je ukinuta 2000. godine.
Radnici imaju neoporezivi dio dohotka, zbog zaštite standarda. Ono što vrijedi za rad treba vrijediti i za kapital, ako smo u tržišnom gospodarstvu. Temeljni je smisao zaštitne kamate, s jedne strane, očuvati kapital od inflacije koja trenutačno iznosi oko 2 posto, a s druge strane kapitalu omogućiti reproduktivni dio, od oko 3 posto. Ukupno, zaštitna kamata trebala bi iznositi oko pet posto. Tu zaštitnu kamatu poduzetnik prije plaćanja poreza na dobit izdvaja iz porezne osnovice. Njezin iznos poduzetnik ne smije izdvojiti u dividendu, jer pripada samo kapitalu.
Pitanje prireza
Kako bi zaštitna kamata na kapital povećala ulaganja? Bi li ona smanjila iznošenje dividendi u inozemstvo, recimo iz Hrvatskog telekoma i banaka?
– Smanjila bi. Hrvatskoj su u prošloj godini obveze po osnovi kamata i dividendi bile triput veće od deficita na tekućem računu platne bilance. To je dramatičan podatak. Imali smo deficit platne bilance oko 500 milijuna eura, a više od 1,5 milijarde eura otišlo je u inozemstvo. Kad bi se uvela zaštitna kamata, HT i banke najprije bi morale izdvojiti iznos zaštitne kamate. Ne bi ga mogle podijeliti kroz dividende. Nova vlada sada predlaže da će investirana dobit biti oslobođena oporezivanja. To je ostatak starog, komunističkog sustava razmišljanja. U uvjetima nelikvidnosti, umjesto da potičemo privredu na povećanje stope samofinanciranja, poduzetniku poručujemo neka kupi stroj, inače ćemo mu dobit oduzeti. Pa, poduzetnik najbolje zna kamo treba usmjeriti raspoloživi novac, kako bi povećao učinkovitost tvrtke. Nije problem kupiti stroj, problem je prodati robu. Stoga, oslobađanje reinvestirane dobiti od poreza loše je rješenje. Treba vratiti zaštitnu kamatu.
Čini se da su u našoj državi stvari podređene samo punjenju proračuna, a ne poticanju poduzetništva. Nije li primjer za to i prirez na plaće?
– Da, smatram da bi prirez na plaće zaposlenih trebalo izdvajati u mjestu njihova rada, a ne u mjestu stanovanja. Prirez je prihod lokalnih vlasti, koji u Zagrebu iznosi 18 posto, u Zaprešiću 12 posto, a neki ga gradovi nemaju. Poduzetnici se žale da im prirez povećava troškove, ali gradovi često nisu zainteresirani za njegovo smanjivanje.
Primjerice, Zaprešić i Velika Gorica funkcioniraju kao velike spavaonice, jer njihovi stanovnici svakodnevno putuju na posao u Zagreb. Ti gradovi imaju pravo oporezivati gospodarsku aktivnost u Zagrebu. Zaprešić i Velika Gorica nisu pritom zainteresirani za otvaranje što većeg broja obrta i poduzeća, nego da budu što veća spavaonica. Kad bi se prirez plaćao prema mjestu rada, gradovi bi itekako razmišljali koliki će prirez nametnuti poduzetnicima. Oni koji žele povećati gospodarsku aktivnost, nastojat će olakšati teret gospodarstvu. U Koprivnici, primjerice, prirez ne postoji.

Očuvanje kreditnog rejtinga je najvažnije

Želio bih podržati novu Vladu u nastojanjima da “spasi” kreditni rejting. Očuvanje kreditnog rejtinga je pitanje svih pitanja. Ako uspijemo, imamo šansu da posložimo stvari na pravi način. Ako ne uspijemo, naći ćemo se u grdnim problemima. Stoga je potrebno jedinstvo svih i svugdje kako bi Lijepa Naša postala poželjna destinacija novoj obitelji – Europskoj uniji.