PALČIĆ S JAKOM ŠAKOM Već u prvim minutama života shvatio kako je život zapravo boksački ring

Poruka greške

Deprecated function: The each() function is deprecated. This message will be suppressed on further calls u _taxonomy_menu_trails_menu_breadcrumb_alter() (linija 436 od /opt/nginx-1.17.9/htdocs/zadarskilist.hr/sites/all/modules/taxonomy_menu_trails/taxonomy_menu_trails.inc).
Slika korisnika mkvanja
Dirljiva priča o borbenom dječaku Ivanu Vučetiću (12)
Autor: 
Svi su sretni, vesele se, prošlo je toliko godina, on raste i razvija se, pravi je dječak. Ali meni se vraćaju bljeskovi, slike, traume iz Petrove bolnice. U glavi su mi kolica, kisik, liječnici, tresem se, gledam ga i pitam se je li to moje dijete, prisjeća se majka Indira svojih ondašnjih najdubljih strahova
Vedran SITNICA
U lijevoj ruci tenisica iz najranijeg perioda života, u desnoj boksačka rukavica kao simbol pobjede i svega lijepoga što je pred Ivanom

Junak lijepe životne priče je Ivano Vučetić iz Vira, rođen kao palčić, a danas veliki, pametni, duhoviti i empatični dječak koji će ove godine napuniti 12 godina, koji trenira boks i, kao gotovo svi vršnjaci, voli playstation. Kako bi ohrabrila druge roditelje i unijela nadu u svakodnevni život, njegova majka Indira otvoreno je i iskreno ispričala o putu popločanom dječakovom borbenošću i roditeljskom predanošću.
Naime, u trudnoći, u 26. tjednu, došlo je do infarkta posteljice, posteljica je odumrla, stoga beba nije mogla dobivati potrebnu hranu.

Ivanu su padali otkucaji srca...

Mama Indira hitno je prevezena u Zagreb u Petrovu bolnicu, a i njen je život bio u riziku.
- Jurili smo za Zagreb, to je bilo kao u filmovima. Zadnje čega se sjećam dolazak je u Petrovu bolnicu. Probudila sam se u sobi. Ivanu su padali otkucaji srca, on je bio jako loše, sjeća se mama Indira.
Sljedećeg jutra, u 9 i 30, carskim rezom rodio se Ivano težak 800 grama i dugačak 30 centimetara.
- On je toliko zaplakao, taj plač neću nikad u životu zaboraviti. Tako je zaplakao kao da nam želi reći da je tu, da je stigao, nastavlja Indira dodajući kako je dječak odmah prebačen u inkubator, a majka na intenzivnu njegu. Vidjela ga je tek treći dan, doveli su je u kolicima, ali to je bilo neopisivo iskustvo, kako kaže, srce ju je vuklo da ustane i zagrli taj inkubator.
- On je bio normalno i lijepo dijete, samo malo. A kad sam počela plakati, on se isto uznemirio, to je bio prvi dokaz naše silne povezanosti, kazuje majka našeg malog, a velikog superjunaka.
Iduća četiri mjeseca Ivanu je inkubator zamjenio mamin trbuh, a s mamom je dijelio svaku emociju i pružao sitne ruke ka njoj.

Veliki borac

- Izborili smo se za život! On je slučajno ostao živ, veliki je borac. Ja mogu reći da sam sretna mama. Dišemo kao jedno, tu smo, govori Indira dodajući kako je sve to bilo teško za roditelje budući da ne znaju što će biti s njihovom bebom.
Naravno, pitala je liječnike za moguće posljedice na što su joj odgovorili da su učinili sve što je u njihovoj moći, dok je sve ostalo u rukama »onog gore« iz čega se vidi koliko je neizvjestan tijek razvoja bebe.
Četrnaestog dana se napuhao, mijenjali su mu antibiotike, prva dva nisu djelovala pa su upozorili tatu da budu spremni na sve.
- To jutro smo čekali hoće li nam doći i reći da je beba mrtva. Srećom, treći je antibiotik djelovao, prisjeća se mama teških trenutaka.
Ivano je imao sedam operacija očiju kako ne bi ostao slijep te redovito ide na kontrole budući da je u inkubatoru bio pročišćeni kisik koji odvaja rožnicu.
- Jedina posljedica toga što je bio u inkubatoru je udubljenje očnog živca koje je 1.5, dakle, zanemarivo. To se ne može ispraviti, ali jedino što ne može s tim jest biti pilot, navodi majka.
Međutim, to nije nimalo važno s obzirom da Ivano već zna čime će se baviti kad odraste.

Četiri godine radio vježbe

- Bit ću policajac, kao djed i kao trener Niko! Hvatat ću lopove i one koji bacaju petarde pa se moj pas uznemiri, otkriva simpatični i odlučni Ivano.
Nakon inkubatora uslijedile su brojne vježbe koje je Ivano radio oko četiri godine, a vremenski razmaci ovisili su o napretku i potrebi. Isto tako, radili su doma čitav dan, šetali i kretali se. Majka navodi veliku pomoć Marija Padelina koji je Ivanu postao prijatelj.
- Bila sam svjesna da je malen, da imamo problema s hranjenjem, da svakodnevno moramo ići na fizikalne vježbe, jednom tjedno u Zagreb u Klaićevu bolnicu jer mu pluća nisu bila razvijena, odlazak u Petrovu..., priča majka kako su uglavnom putovali i borili se.
Danas je sve to iza ove sretne obitelji, Ivano nema nikakvih posljedica, ali majci posebno teško padaju rođendani.
- Svi su sretni, vesele se, prošlo je toliko godina, on raste i razvija se, pravi je dječak. Ali meni se vraćaju bljeskovi, slike, traume iz Petrove bolnice. U glavi su mi kolica, kisik, liječnici, tresem se, gledam ga i pitam se je li to moje dijete, otkriva majka svoje ondašnje najdublje strahove.

U školi se ističe lijepim ponašanjem i dobrim ocjenama

Ivano je i dalje jako povezan s majkom pa joj kaže kako je ona njegova kraljica, dok je on njen princ.
- Srce mi je veliko kao kuća, govori sretna majka o lijepom odnosu koji njeguju.
Naš princ Ivano ističe se u školi lijepim ponašanjem i dobrim ocjenama. Premda ima malo oslabljenu grafomotoriku, u školi prilagođavaju načine provjere znanje pa Ivano postiže izvrsne rezultate. Sve u svemu, Ivano ni po čemu ne zaostaje za svojim vršnjacima.
Prije nekoliko mjeseci počeo je trenirati, ni više ni manje, nego boks.
- Morao se početi baviti sportom radi razvoja, a sportovi s loptom nisu ga zanimali. Potaknuo ga je moj stric na boks, dogodio se neki klik. Pokazalo se da ima mota. Nakon svakog treninga on je drugo dijete, kao da se preporodi. Priključila se i njegova dobra prijateljica Gabrijela, kazuje majka Indira naglašavajući ulogu trenera Boksačkog kluba Ares Nikole Marketina koji je Ivanu velik uzor.
Kako kaže Ivano, Nikola mu je uzor jer je dobar čovjek, zabavan i odličan boksač. Također, voli i cijeni i drugog trenera u BK Ares, Vedrana Bajla.

Psihomotorički razvoj i samopouzdanje

- Vidi se napredak kod Ivana iz treninga u trening. U školi boksa filtriramo buduće boksače, nadam se da će u skoroj budućnosti Ivano biti jedan od natjecatelja i da će ostvarivati odlične rezultate. Njima su uzori boksači malo stariji, oni od 12, 13 godina, gledaju ih kako boksaju za reprezentaciju i oni uz njih rastu. Najbitnije nam je ipak njihovo ponašanje, psihički i motorički razvoj. Ne trebaju oni postati ni svjetski, ni europski prvaci, već pravi ljudi na koje ćemo svi danas-sutra biti ponosni. Stvaramo jednu normalnu zajednicu, kazuje Marketin te dodaje kako je sve više djece u boksu, da je dvorana krcata, što prije nije bio slučaj.
Marketin naglašava da je ujedno i najvidljivi napredak onaj psihički, dakle to postaju djeca puna samopouzdanja. Međutim, boks je sport, a ne nasilje. U skladu s tim, Ivano kazuje što bi napravio kad bi došlo do sukoba u razredu ili školi.
- Kad me netko baš naljuti, ne bih se tukao, samo bih otišao od njega, govori nam mirno Ivano.
Ivano voli igrati playstation u slobodno vrijeme, omiljene igrice su mu GTA San Andreas 3 i GTA 5. Osim toga, spominje i parkour što nam objašnjava kao trčanje s preprekama. U ovoj priči o veseloj obitelji valja spomenuti i tatu Željka koji je također dao izniman doprinos, a i psa Dexija koji uveseljava goste Vučetića i jako dobro djeluje na Ivana.
Sve u svemu, čini se kako je ovaj krasni dječak Ivano već u prvim minutama života shvatio kako je život zapravo boksački ring, a izgubljen meč je samo onaj koji je predan. Srećom, za njega predaja nipošto nije opcija.

Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 3 (2 glasova)