Bolje se rodit bez one stvari nego bez sriće, a ja sam sritan čovik!

Uvijek kažem da je pjevati najlakše. Treba napisati pismu koja će izaći iz srca, to je najteže, a sve ostalo sam profesionalno shvatio. Meni je bilo teško zbog mojih: moje majke, brata, sestre, žene rodbine, ujca… Više sam brinuo da se oni ne sekiraju, da je to tako i da sam vrlo popularan čovjek i da je sve to velika mašinerija. Uvijek tvrdim da nisam napravio nešto što i drugi ne rade. Ako sam se razbio s autom, svaki drugi čovjek je skoro to isto napravio. Ako sam malo popio – popio sam za sebe, a 95 posto sam svojih koncerata najtrezveniji napravio – to je moja dalmatinska duša…
Mladen Grdović u dvorani Krešimira Ćosića sa svojim prijateljima obilježava 30 godina uspješne karijere. Mi smo dica Kalelarge koncert je koji će dvoranu napuniti do posljednjeg slobodnog mjesta, a dio prihoda od prodanih karata ovaj će pjevač donirati udruzi Svjetlost. Na koncertu će uz Mladena biti supruga Brankica, njegova majka, obitelj i prijatelji, a koliko mu sve to znači, ima li tremu i što očekuje te zašto pije čaj Mladen govori za Zadarski list. O okrugloj brojci profesionalnih kantautorskih godina kaže:
– Trideset godina karijere… Kratko ću ti reći, mlad sam počeo, ali nisam toliko star. Točnije, tri desetljeća profesionalne karijere. Puno je to, ali sjećam se svega i prije toga, dok je gitara bila veća od mene. S 12 sam bio ljubimac rocka, imao svoj band, a kasnije sam se prebacio na talijanske kancone, za ono za što sam stvoren. Počeo sam komponirati vrlo mlad, a kad je to sazrilo u meni napravio sam one pjesme koje su danas legendarne.
* Je li teško bilo odabrati ljude koji će se pojaviti s tobom na pozornici?
– Htio sam napraviti feštu s ljudima koji su sa mnom bili sve ove godine, a ne Zadarfest. S Cocom sam pjevao po festivalima, na turnejama, s Bepom sam otpjevao najljepše duete, s Đanijem Maršanom sam počeo pjevati i znam ga cijeli vijek… Vladu Kalembera znam od početka karijere i pjevao sam na njegovoj turneji dok sam bio na početku, klapu Galija poznajem već godinama, a Emilija Kokić je djevojka koja je pobijedila na Eurosongu i to nikad ne smijemo zaboraviti. Posebno iznenađenje je klapa Maslina koja je zaslužna za popularnost klapa. S tim bih zaokružio fešticu u našem Zadru, i znam da će dvorana biti puna i da će ljudi od prvog trenutka pjevati, a otići s koncerta zadovoljni, puni dojmova.
* Je li bilo pritisaka?
– Pritisaka je bilo, ali svi su razumjeli i zahvalan sam im na tome. Imat ćemo prilike svi zajedno pjevati.
Ivčići bi bili prvi uz mene da su živi
* Da možeš birati, koga bi još volio vidjeti pored sebe?
– Prvoga na koga uvijek promislim je Tomislav Ivčić, a zatim njegov brat Vedran. Oni bi na mojoj listi sigurno bili prvi, ali znam da me gledaju kao i moj pokojni otac Bepo. U mislima ću biti s njima, a i oni sa mnom.
* Koliko ti Tomislav nedostaje?
– Jako. Kao prijatelj, kolega i kao suradnik. Svakako mi nedostaje jer smo znali zajedno napraviti stvari koje on nije mogao sam i koje ja nisam mogao sam. Bili smo prava dica Kalelarge, kao što je otpjevao. Eto, Bog je tako posložio da ostanemo u Zadru Đani, Bepo i ja, a iza nas ima mlađih na kojima će pisma ostati… Nedostaju mi prijatelji koji ne mogu biti tu, među njima i general Gotovina i pozdravljam ih svih.
* Imaš tremu?
– Nemam, nego mi je najteže kako odabrati 20 pjesama koje ću ja otpjevati od 270 snimljenih. Prva koju sam otpjevao ‘Između poljupca dva’ uopće neću izvesti, ali moram biti škrtav prema sebi i dopustiti gostima da zabave publiku. Kojih deset će biti na repertoaru znam, a za ostalih desetak se dvoumim i lomim u sebi.
Pet pjesama
* Da moraš birati pet pjesama koje su obilježile tvojih 30 godina profesionalne karijere, koje bi to bile?
– Dalmatinac svakako na prvom mjestu, Nije u šoldima sve na drugom, pa Tu je moj dom, Evo mene moji ljudi i Sve za ljubav što triba su žena, čovik i more. To je nekakav spontani raspored. Ima ih puno dragih koje nisam uzeo u obzir, zato mi je i tešto odlučiti što pjevati na ovom velikom koncertu, a svaka ima svoj kantunić u mom srcu. Recimo: U ranu zoru, Bacit ću mandolinu, Mama Maria….
* Je li Mišo Kovač trebao pjesmom otvoriti dvoranu Krešimira Ćosića ili je trebao to napraviti koncertom netko iz Zadra?
– S obzirom da Zadar voli Mišu, on je dobar odabir. Ali, uz njega je trebao biti netko iz Zadra. Ja sam bio zauzet u to vrijeme, ali Đani Maršan i Duško Lokin, recimo.
* Malo ljudi zna da si u mladosti bio uspješan sportaš.
– Kao mali sam trenirao gimnastiku i bio sam jedan od boljih gimnastičara. Dva puta sam na rukama prešao bazen na Kolovarima. Nakon gimnastike sam upisao karate, bio sam uspješan nogometaš i dobar košarkaš. Cijelo djetinjstvo sam proveo na Partizanu, ali s 12 je prevagnula glazba. Prije nego li sam se uhvatio ozbiljno glazbe, tih godina dok sam još imao 50 kg, bio sam reprezentativni kormilar legendarnoj braći Bajlo, Bepu i Romanu. S njima sam osvojio preko 30 zlatnih medalja u Europi i ondašnjoj Jugoslaviji. Tri puta smo bili prvaci države, bio sam spreman za Olimpijske igre u Münchenu, ali na žalost nisam ja išao nego drugi kormilar. I danas se bavim sportom rekreativno, trčim. To je moje slobodno vrijeme – komponiranje i sport.
Arbanas bez bicikla nije Arbanas
* Izreka kaže da je Bog stvorio čovika, Zadar košarku, a Arbanasi biciklu.
– Istina. Moj otac je bio dobar biciklist i automehaničar pa sam ljubav prema bicikli i prema autima naslijedio od njega. Strašni biciklisti su u Arbanasima. Moj stric Nikoleto, pokojini Špica, Bumba, Šime Bajlo
* Je li istina da je stvar prestiža tko će u Arbanasima imati bolji bicikl?
– Istina je živa. Meni su ne najvrjednije nego najdraže što imam u garaži upravo bicikli. Imam ih bar pet. Nekad ukradem ženi roza biciklu za đir po Karmi, pa mi se u Arbanasima smiju, ali pokupe brat, sestra i dica…
* Što je Arbanas bez bicikla?
– Arbanas bez bicikla – nije Arbanas…
* A muškarac bez brkova?
– Muškarac bez brkova, što bi on bio? Bogati, onda nije Clark Gable, jesam dobro reka?!
* Je li se bolje rodit bez one stvari nego bez sriće?
– Ja isto tako mislim. Kad bih zbrojio cili svoj život, nekako uvik mislim da imam na svakom ramenu bar po jednoga anđela, ali ne valja ih izgubit. Ja sam ih izgubio dva, ne bih se više smio šaliti s njima.
* Kad su ta dva anđela išla svojim putem?
– Kad sam napravio sudar i ostao živ i kad sam pregrmio vas sve novinare. Ha-ha.
80 posto napisanog je laž
* Kakva je spona između tebe i novinara?
– Jako lipa, ja vas volim strašno.
* Jesu ti zagorčali život?
– Ne, novinari su moji prijatelji, znamo se, viđamo se i skoro smo postali dio familije. Ali to ozbiljno mislim..
* Familija?
– E, evo koliko smo konkretno intervjua napravili 40, 50… Puno. Mislim da nema stvari o kojoj nismo ja i ti pričali, možda jedino još o svemiru da vidimo je li ovo, što bi Bepo reka, ondašnjost, sadašnjost i budućnost.
* Ipak, razvlačili su se to novinama uzduž i poprijeko. Je li ti ikada bila puna kapa svega da si se mislio prestati baviti poslom kojim se baviš?
– E, zato je onih 30 godina… Trebaš steći iskustvo, ući u koštac s glazbom, biti jak i čvrst. Uvijek kažem da je pjevati najlakše. Treba napisati pismu koja će izaći iz srca, to je najteže, a sve ostalo sam profesionalno shvatio. Meni je bilo teško zbog mojih: moje majke, brata, sestre, žene rodbine, ujca… Više sam brinuo da se oni ne sekiraju, da je to tako i da sam vrlo popularan čovjek i da je sve to velika mašinerija. Uvijek tvrdim da nisam napravio nešto što i drugi ne rade. Ako sam se razbio s autom, svaki drugi čovjek je skoro to isto napravio. Ako sam malo popio – popio sam za sebe, a 95 posto sam svojih koncerata najtrezveniji napravio – to je moja dalmatinska duša… Imam izvanbračnu kćer, pa što?! Netko se ženio 5 puta, ja sam samo jedanput. Bog mi je dao to dijete koje volimo i moja obitelj i moja žena Brankica kao da je naše.
* Je li sve to veliki pritisak?
– Ogroman! Ne mogu normalno ni ručati ni ići normalno da te ne vuku za rukav ni u Hrvatskoj ni vani, a nekad nisam raspoložen… Moraš bit jak za sve to jer te ljudi doživljavaju kao dio obitelji. Oni te gledaju na televiziji, na koncertu, mogu te poslati k vragu, potegnut za majicu dok drugi to ne dopuštaju.
* Da možeš promijeniti nešto…
– Aaa, sebe ha-ha. Da mogu promijeniti, promijenio bi frizuru. U zadnje vrijeme mi je, otkad imam sve manje kose, čak i ona simpatična.
* Jedna moja kolegica kaže da imaš frizuru kao da su ti pauci na glavi seminar radili.
– To je lipo dok još mogu plesti. Nisam opterećen time jer čovjek sve svoje nedostatke treba pretvoriti u prednost, jer ako nemaš duha, nema ni te ljepote.
* Ti i Severina ste neko vrijeme punili naslovnice skandalima, čak si prozvan i kraljem skandala. Je li ti to sve trebalo u životu?
– To nisam planirao, niti mi je bilo potrebno u životu, ali se sve dogodilo i ne bježim od toga. Niti mi je pomoglo, ni odmoglo – ulazi mi u radni staž i bitno mi je da mi je duša čista. I pozitivno razmišljam.  Ne mogu reći da mi nije išlo na živce, ali tako je svugdje u svijetu kad si javna osoba, bez obzira bio pjevač, glumac ili političar. Normalno da mi nije bilo svejedno gledati svaki dan sebe na naslovnicama, jednostavno sam zaobilazio trafike.
* Je li bilo napisanih laži?
– 80 posto.
* Istjeraj pravdu na čistac…
– Istina je da imam dijete, da sam se opio nekad, da sam slupao auto i to bih ja zaokružio u dvije crte priče. I dan danas me prate novinari na svakom koncertu, točno znam koji me list ne voli… Prije nekoliko dana smo Thompson i ja pjevali za Livnjake i namjerno smo crno i bilo vino digli da nas slikaju tako, jer su nam puhali za vrat. Ja sam Dalmatinac, volim popiti benvadu uz ribu, a neki od mene žele napraviti budalu. Isto radim kao i moji kolege, ali pitanje je koga će se uhvatiti. Razumijem ja i novinare, njima je do tiraže, a onda sam im ja pasao i gađalo me se dok god im je trebalo, a meni je postalo to normalno da se šalim na svoj račun.
Mentor Bepo
* Jesi li smatrao da ti to negativan publicitet može odmoći?
– Vjerovao sam u sebe i svoje pjesme. Oni mene bombastičnim naslovima, ja njih pjesmama i nema tu pobjednika. Ja i novinari: 1-1. Ja radim sve isto što i prije 15 godina jedino ne varam više ženu, to je jedina razlika. Sve je došlo na svoje. Ma nisam ja kao Gotovčevi i ove instant-zvijezde koje potplaćuju novinare da se piše o njima. Ovi mladi željni su popularnosti i proizvode skandale namjerno, nisu se u njima našli slučajno kao Severina, ja, moj prijatelj Štimac, Mamić, Bepo… Mladi danas traže malo cice, malo guzice…
* Isto nije grubo za vidit navedeno?
– A nije. Mi smo narod koji voli čitat i gledat, ćakulat.
* Evo, Bepo nam se pridružio, pa kad ste već na istom mjestu, tko tu koga kopira, što s izvanbračnom djecom, s liječenjima od čašice…
– Ja kopiram Bepa jer je stariji, dobar mi je mentor, jedino sam ja napredniji što se dice tiče. Izvanbračne.
* Kako ste se vas dvoje uvijek uspjeli uigrati u mahanju rukama na pozornici, jedan lijevom drugi desnom…
– U Arbanasima se ženio jedan naš pokojni lala Ivo, a ja sam imao 5-6 godina. Bepo je bio tu sa svojom klapom i vukao me sa sobom. Uhvatio me i stavio na stol i morao sam pjevati. Povezani smo od mojih najranijih dana. Tomislav Ivčić i ja bismo čekali Bepa da završi u hotelu Park ili Barbari s terasa bendom i onda bi jedva dočekali da nam kaže: evo mene!
* Tako je nastala Evo mene moji ljudi?
– Je, po tome. Bepo je tu, ali moram priznat da sam, radeći tu stvar za duet, mislio na njegova brata Berta Matešića koji je najbolji tenor na svijetu. Zvali su ga i u milansku Scalu, ali njega to nije zanimalo. S Bepom sam publiku osvojio s odmah s prvom pjesmom Tu je moj dom na Splitskom festivalu, iako mi je odma rekao: Serem ti se na Splitski festival!
* A mahanje rukama?
– To nam je prirodno, navikli smo na to. Bepo je jači u tome, prirodo je nadaren, ja sam se prilagodio finesama. Njemu ruke lete same…
* Jedan si od pjevača koji se ne srami pjevati na pirevima.
– Neko vrijeme nisam htio, jer sam bio iscrpljen, ali ne vidim što je tu ispod časti. Naprotiv, čast je to kad te ljudi žele na taj poseban dan. Trpiš do jutra ionako, ne spavaš, ali spojiš ugodno s korisnim i zašto ne bih radio taj posao, jer ja drugi posao nemam?!
Prilika zahtijeva odijelo
* Što bi bio da nisi pjevač?
– Sportaš. Završio sam srednju glazbenu. U školi sam bio jako loš i jedva sam to izgurao. Sa mnom su u razred išli Božidar Longin i Boško Colić iz grupe Riva. Već u prvom razredu smo bili rockeri i ja sam imao svoj singl… Bio sam faca i već sam se tad počeo praviti važan. U to vrijeme to mi je to bilo jako važno, a poslije skužiš da treba bježati od popularnosti. Sviram sve instrumente, jači sam kompozitor nego pjevač, jedan sam od boljih kantautora u Hrvatskoj, i ponosan sam na to.
* Čini li odijelo čovjeka?
– Je. Ponekad, ali ne volim uvijek odijelo. Bilo bi ružno da na ovu proslavu u Višnjiku dođem u rifle i neku jaketicu, to je prilika koja zahtijeva odijelo. Nemam potrebe glumiti lažno skromnog čovjeka, osim toga publika je zaslužila da iz poštovanja prema njoj dođem u odijelu. Od odijela tražim da mi se ne škica jer sam stalno na putu, marka nije bitna. A to što se ne sviđa kako se odijevam onom Guruu, pa što?! Ne sviđa se ni meni kako se on odijeva.
* Vidim da još imaš privjesak slupanog ferrarrija na snopu ključeva.
– Imam ključeve od malog peugeota, a privjesak je uspomena na onaj auto koji više nemam. Ka što je Bepu bućanje, meni je brza vožnja u duši, pa se nadam da ću ove godine prije turneje do Monte Carla na utrke Formule 1.
* A briškula, trešeta?
– Nekad smo znali dok su bili Tomislav i Vedran živi, a sve bi se svelo na kraju na cure i na pismu. To je bilo nazad 25 godina kad smo imali kose, onda smo bili šarmantni, mladi, a sad nam već triba viagra.
* Nije valjda do tu došlo?
– Ha, slušaj… godine nose svoje.

 O PRIJATELJA BEPU

Neki dan je Bepo piva na otvorenju Kerumovog dućana u Pakoštanima i kad je držao govor rekao je: Draga braćo i sestre, dragi Pakoštanci i gospodine Kerum, drago mi je da smo otvorili još jedan Konzum…
Odmah me Kerum zvao, umirao sam od smiha.

 ŠTO NIKAD NEĆU ZABORAVITI

Ova je stara, iz 1995., ali uvijek aktualna. Kad smo Bepo i ja bili u Americi, dvadesetak naših Privlačana odvelo nas je u go-go bar. Došli, a oba smo bili bili pod saugom, a kako je Bepo bio malo živahniji od nas ostalih, povukao je s pozornice crnu lipoticu doli i skoro se razbila. Došli su dva velika ka Mike Tyson i izbacili su nas van na snig. Šuljali smo se po snigu petnaest metara! A najbitnije od toga je da se Bepo nije zna okrenuti nego je počeo lupati nas po leđima.
* Tko je koga iznosio van kad ste harali po svijetu?
– Mogu reći da smo bili ozbiljni kad su bili koncerti u pitanju. Četvrtak bi već bili normalni, petak, subota i nedjelja strogo voda, ponedjeljak odmor a utorak u lajf.
Jedan drugog smo… ma ajde, nije tako bilo, znali smo bit normalni, veseli, i tu smo ojačali. Ma nismo mi bili nikad notorni.
* Zato sad kad se nađete pijete čaj.
– E, vidiš to ljudi ne znaju. Mi to namjerno samo za Zadarski list.