Posudi novac – dobio si neprijatelja

Nakon nekog vremena, na direktan pristup tipa “Hoćeš li mi biti jamac?”, odgovorilo bi se uvježbanom pričom u kojoj biste pitaoca glatko odbili s izgovorom da niste kreditno sposobni, da ste jamčili već za njih sedamnaestoricu, da ste u dugovima do grla, da vam je zabranila mama, i da u svakom trenutku, na svaki argument imate niz lijepih izgovora za odbijanje
Osnovni princip pri pozajmicama i drugim oblicima kreditiranja je da ne uzimaš nešto za što nisi siguran da možeš i vratiti. S druge strane, vi se u ulozi zajmodavca morate držati principa da ništa ne dajete nekome za koga imalo posumnjate da vam zajam ne može (ili još gore – ne namjerava) vratiti. Nažalost, lijepa izreka “ispruži se koliko ti je dug pokrivač” za mnoge ne vrijedi, tako da često žive na tuđi račun, bilo da se radi o jednokratnim pozajmicama ili, što je puno gore, o parazitiranju, teškom slučaju kada parazit nađe domaćina i živi na njegov račun. Primjera ima nebrojeno puno i mi ćemo navesti samo neke, da se oni koji su nasjeli prisjete svoje naivnosti, a oni mlađi da nikada ne upadnu u zamku.
POMOZI SE PA ĆE TI I BOG POMOĆI
Nema tome ni pet godina kada sam onako mlad i nadobudan, na pragu četrdesetih godina svoga života, završavao školu u jednom udaljenom gradu. Nakon četiri godine takve zabave, putovanja, plaćanja bezobrazno visoke školarine, potplaćivanja profesora (Aha! Sada će me sigurno kazniti oni iz akcije “index”), razbijenih automobila, cestarina, prometnih kazni i ostalih dadžbina, spao sam na prosjački štap. Potrošio sam sve novce iz slamarice, tajne zalihe spremljene za crne dane, a trebalo je platiti još i zadnji semestar, tekuće troškove, ponekad nešto i pojesti… Situacija je postala vrlo ozbiljna i stoga sam morao brzo djelovati. Nekako nisam tip za brze zarade ostvarene na nezakonit način, tako da su otpale ucjene, kamatarenje, šverc, prljavi poslovi vezani uz drogu, cigarete i alkohol, a za naplaćivanje “zaštite”, reketiranje i iznuđivanje nemam adekvatne tjelesne ni moralne predispozicije.
Taman sam počeo razmišljati o mogućnosti da se onako lijep i još uvijek privlačan pozabavim najstarijim zanatom na svijetu, kada sam slučajno na tv-u vidio poziv za sudjelovanje na kvizu. Preskočit ću detalje, ali nakon mjesec dana vratio sam se iz Zagreba bogatiji za nekih 25 tisuća kuna. Odvojio sam novce za završetak školovanja, poplaćao sve račune unazad i unaprijed, počastio prijatelje, a nešto je i preteklo. Ukratko, opet sam stao na noge. U cijeloj je priči važno napomenuti da ni u jednom trenutku nisam ni pomišljao posuditi novac od prijatelja, jer bih na taj način doveo u pitanje naše odnose. Ljudi s kojima sam dobar, mahom su dobro situirani i žive pristojno, tako da su mi i sami nudili financijsku pomoć kada su shvatili u kakvoj se gabuli nalazim, ali ja nisam htio uzeti nešto što nisam znao kako vratiti.
KAKO SAM OTKRIO NOVE “PRIJATELJE”
Od toga sretnog događaja do termina emitiranja kviza na televiziji prošla su dva mjeseca. Shodno upozorenjima iz HRT-a nisam smio nikome govoriti pojedinosti, ali je jedan uži krug moga društva, njih dvadesetak ipak znalo za to. Zanimljivo je da me nitko od njih nije pitao nikakve pozajmice i da sam živio u miru sve do onoga kobnoga dana kada sam se pojavio na televiziji. Kviz je išao u 18 sati, u 18.45 desetak tisuća građana naše županije (po podacima gledanosti) je znalo da sam zaradio novce, a samo par minuta kasnije je počeo poskakivati kućni telefon. Zvali su neki ljudi za koje sam mislio da ih znam samo iz viđenja, da smo na “dobar dan” i klimanje glavom u prolazu, ali su oni očigledno mislili drukčije. Svi su bili oduševljeni mojim uspjehom, toliko da su me obavezno htjeli vidjeti ovih dana (najbolje još večeras), prodivaniti malo i počastiti pićem.
Ono što je uslijedilo sljedećih tjedana podsjećalo je na američke filmske burleske iz polovine prošlog stoljeća. S obzirom da se nisam javljao na telefon, uslijedila je zvonjava na vratima stana, “slučajni” susreti pred haustorom i što je najgore ometanje na radnom mjestu. Prva tri dana me tražilo oko 25 ljudi, točno koliko sam tisuća zaradio. Svi su željeli isto. Prvo su mi čestitali pa su mi rekli kako su grizli nokte, navijali za mene i već stavljali omču oko vrata u očaju kada sam ono u prezadnjem krugu skoro ispao, a sada bi samo htjeli malu pozajmicu, s obzirom da ja sada imam novaca. Nikome nisam dao ni lipe i danas nakon pet godina uopće ne viđam te ljude, više mi se nisu javili, kao što bi me izbjegavali i da sam bio toliko blesav i posudio im novce.
JAMCI – ŽRTVENI JARCI
Neko je vrijeme vladala prava pomama i jagma za vrijednim jamcima. Posebno su bili na cijeni oni koji su radili u državnim firmama pa tako i ja. Ono što je bilo posebno zanimljivo, to je pristup ljudi koji su vas poznavali samo površno, koji s vama ne samo da nisu bili bliski, već su vas znali samo iz viđenja, a što im nije smetalo da od vas traže uslugu kao da su vam rod najrođeniji. A scenarij se mijenjao kako bi se ljudi učili pameti. Nakon nekog vremena, na direktan pristup tipa “Hoćeš li mi biti jamac?”, odgovorilo bi se uvježbanom pričom u kojoj biste pitaoca glatko odbili s izgovorom da niste kreditno sposobni, da ste jamčili već za njih sedamnaestoricu, da ste u dugovima do grla, da vam je zabranila mama, i da u svakom trenutku, na svaki argument imate niz lijepih izgovora za odbijanje.
S vremenom je njihov pristup postao sofisticiraniji pa bi tražili uslugu ne spominjući spornu riječ “jamac”, a cilj je bio oplesti mrežu i mic po mic vas dovesti do javnog bilježnika. To je zvučalo otprilike ovako: “Ma znaš, treba mi mala usluga, sitnica jedna, (sada slijedi važan dio), neće ti oduzeti više od desetak minuta kod bilježnika…” Kao, najvažnije je to da ne traje dulje od deset minuta, ili još perfidnije, “idemo na piće, a usput ćemo se zaletiti kod bilježnika nešto potpisati.”
U svemu tome oni računaju da ste vi toliko fini da će vam biti neugodno odbiti ih kada se jednom nađete pred gotovim činom, ili da ste toliko glupi da ne znate kako to može završiti. A epilog je poznat.
DUŽNIČKO ROPSTVO
Prije par godina u jednoj velikoj državnoj firmi radila je jedna gospoja. Uzorna, moralna, svakom loncu poklopac i nesmiljeni kritičar i ogovarač svakog tko joj nije bio po volji. Jednog dana nije došla na posao, jerbo je tiho otišla u mirovinu ne najavivši to nikome. Tišina je trajala kratko, jer su je već kod prve isplate osobnih dohodaka zamijenile suze, krikovi i kletve. Gospođa je, naime, što obećanjima kod starijih, a što prijetnjama kod mlađih djelatnica, odvela pola službe pred bilježnika i ubacila ih u dužničko ropstvo. Na brzinu su ljudi kupovali namještaj, freze, skutere i druge stvari samo da potroše novce s plaće, razmišljajući usput o tome, kako je moguće da netko diže tolike kredite, prevari tolike ljude i ne trpi nikakve konsekvence. Često bi viđali njenu kćer koja se oblačila po najnovijoj modi, a i njenog sina kako vozi automobil kupljen na kredit koji su one otplaćivale, ali ih tada više ništa nije čudilo.
Postoji još nebrojeno puno primjera i svjedočanstava ljudi koji su nasjeli, pa se čovjek s pravom pita kako netko i dan danas može biti toliko glup da nekom koga jedva poznaje bude jamac i plaća njegove dugove. Bilo je situacija da ljudi bijesnim vjerovnicima garantiraju da će uskoro, čim nađu jamca, dignuti još jedan kredit kojim će vratiti postojeće dugove. I tako nikada kraja prevarama. Najgore je to što bi prevaranti i dalje zadržavali svoj uobičajeni životni nivo, dok su žrtve škrgutale zubima i nemoćno stiskale šake.
OBIČNE POZAJMICE
Moj kum Maroje pomorac je na “strancu”. Topi se čovjek već desetljećima da bi nekako osigurao sebe i obitelj. Počeo je kao podstanar, da bi malo po malo materijalno stao na noge. Ali, zadržavši mjeru, on vozi malog Fiata, djeca mu nisu obijesna ni raspuštena, supruga mu je skromna i sve je u redu. S druge strane postoje ljudi koji znaju kolika su njegova primanja, pa rado posude od njega neke iznose. Neki i po više puta. Prolaze mjeseci i godine, a nitko ništa ne vraća. Čovjeku je neugodno potraživati, a još mu je neugodnije kada čuje jednog od njih da ide s obitelji na skijanje. Drugi kupuje novo auto bolje od onoga kakvo on vozi, iako mu je već godinama dužan dvije, tri tisuće eura… 
Ima takvih primjera na tone. Jedan mi je dužan već neko vrijeme. Kupuje on tako novi skuter, ove nove “ajfone” za sebe i ženu i još gomilu nepotrebnih novotarija. Kažem mu ja: “Što trošiš na tako suvišne stvari?” – pokušavajući mu diskretno dati do znanja da mi je dužan. Ali, on to ne shvaća. On kaže: “Pa neću valjda štedjeti na sebi?”. Pa ima pravo – mislim ja. Dok god ima glupana koji ćemu posuđivati novce, on to sebi može priuštiti.
Katarina radi u bolnici. Već je poznato da krajem mjeseca na više “adresa” posuđuje 200-300 kn “do prvog”. Ljudi joj daju, jer znaju da joj je suprug bez posla, a imaju dvoje djece. Međutim, ispostavlja se da nezaposleni muž koji živi u centru grada i sve može obavljati pješke vozi novoga Golfa, njen sin može priuštiti skupe patike dok vaš ide u poderanima, kćerka visi po skupim kafićima, ona se odijeva po posljednjoj modi, a vi im posuđujete novce, jer “oni nemaju”.
IZGOVORI
Zanimljivi su argumenti (za dobivanje pozajmice) i izgovori (za nevraćanje iste) koje tražioci iznose. Kada se traži, obično se govori o sitnim, trenutnim problemima i krizi, koji će uskoro biti prevladani tako da će se novac vrlo brzo vratiti. Spominju se tada, kašnjenje plaće (kao da vama ne kasni), mala dječica, zadnja rata kredita poslije koje će im poteći med i mlijeko, i svi će biti sretni i zadovoljni. Kada treba vratiti posuđeno, izgovori su manje maštoviti, kraći i nervozniji i sve se svodi na to da vas se izbjegne. Tada se spominje neki rođak Mate koji mu je dužan “neke novce” (kao da ste Mati posudili, a ne njemu), povišica koju je trebao dobiti – a nije, i još dosta manje ili više maštovitih opravdanja koja vas uopće ne bi trebala zanimati.
Još je dobro dok dužnik smišlja neke izgovore, jer kada se više i ne trudi to je siguran znak da mu nije na kraj pameti vratiti dug. Zanimljivo je kako neki misle da će, ako budu dovoljno dugo odugovlačili, vrijeme učiniti svoje, kako ćete vi zaboraviti, odseliti se, umrijeti ili jednostavno da je nastupila zastara, jer “Eh, kad je to bilo…” Ako ste ustrajni u nastojanjima da povratite ono što je vaše, u njima se prema vama stvara animozitet zbog vaše pohlepe i škrtosti, jer “vi ionako imate”, i oni u vama počinju gledati personu non gratu. Kada vas slučajno negdje sretnu, ono malo obraza što im je ostalo govori im da su vam ipak dužni, i oni vas počinju otvoreno mrziti, tako da ona poslovica iz naslova dobija svoj pravi smisao. A, ako ipak povratite nešto od posuđenog, osjećate se neugodno, ispadate nekakav zelenaš, a novac koji dobijete najčešće biva bačen ispred vas na stol, u stilu “Evo ti tvoje prljave pare, požderi ih!” Neizmjeran je prijezir kojim oni to rade.
PREOBRAŽAJ U MAGARCA
Kada saznate kako vas ljudi varaju, kako vas drže za budalu, kada se sjetite pustih pozajmica od kojih mnoge nisu ni vraćene, osjetite se nekako čudno. Odjednom možete stajati samo četveronoške, počnu vam rasti rep i duge dlakave uši, a iz grla više ne izlaze riječi već grleni rev “hiii-han, hiii-han”. Normalno, vi ste običan magarac, ako dopuštate da vas iskorištava netko tko živi luksuznije i bolje od vas. Novce pak dajete, jer se ne želite zamjeriti, neugodno je odbiti… Budimo realni. Što će vam takvi prijatelji? Pošaljite ih sve kvragu, jer ne kaže uzalud stara poslovica: “Bolje sam, nego slabo kumpanjan!”