Starac i mačja ljubav

Kada sam ga prvi put vidio kako ide Kovačkom ulicom, visok i uspravan kao Charles De Gaulle, nisam znao da je darovao srce zadarskim mačkama lutalicama. Ali već drugog dana prošetao je istom ulicom, dok ga je slijedila povorka mačaka, zbijena toliko da se između dvije mačke više nije mogao provući ni list papira. Činilo se i kao da jesu i kao da nisu zajedno, ali iako je sve bilo puno svijeta, nitko nije pokušao proći između starca i mačaka koje su polako, korak po korak, išli kroz grad. Možda su ljudi već i čuli za starca koji se zaljubio u varoške mačke lutalice, pa s njima šeće gradom, možda nikad i nisu i neće, ali ni djetetu nije na um palo da se zatrči i pokuša proći između starca i mačaka. Kada se starci i mačke vole i kada odluče zajedno provesti život, ljudi i djeca im se sklanjaju s puta.
Oni koji jednom odluče da u svoj dom više ni mačku neće pustiti možda neće nikad primijetiti starca koji hrani varoške mačke lutalice, bdije i strepi nad njima baš kao da su dijete ili žena. Često puta bi ga vidio da sjedi na zidiću, a mačka mu drijema u krilu, u snu pušta pandže i zabija ih u njegovu nogu, a on odmahuje glavom i mrmlja neke nerazumljive riječi koje valjda samo usnule mačke razumiju. Mogu ga zamisliti u njegovom derutnom, memljivom stanu u Varoši u kojem mačke oštre pandže na kauču, penju se uz zastore, grebu po parketima, zapišavaju zidove i zidne tapete, a on im prije nego što se mačka okrene u zraku i dočeka na noge, pod nos gura tanjur s ribljim glavama. Ako već ljudi neće, mislit će starac, barem će mačke znati cijeniti njegovo dobro kad dođe smrtni čas. Mačke su mudrije. One umru tako što se više ne pojave. I po tome su elegantnije od ljudi.
Mijauču po gradskim palačama, čuju se po Varoši i Kampu, zavijaju na sve strane čim dođe veljača, pa se u ovo doba čini kako je cijeli grad obolio od mačjih ljubavi, pa se valja okolo s tim mačketinama, trza se u čulnoj napetosti, linja se i reži, a od svega ljudskog ostale su još samo ruke starca i tanjur s ribljim glavama, ako ih još ima i ako ih mačke nisu pojele. Boga pitaj što je starca navelo da u svoj dom primi tolike mačke. Možda je to učinio zato što je Zadar oduvijek bio mačji grad. Možda zato što se nekad smatralo da su mačke znak propadanja, da ih imaju samo neudane stare cure, udovice bez djece ili one što su poludjele bez muževa koji su na moru pa se ne javljaju više, i mačka im treba da se imaju kome požaliti ili da postoje uši u koje će izliti kletvu na onoga koji je otišao i nije se vratio. A mačka kad zna da je na vrh hladnjaka čeka teća puna ribljih glava ili pilećih vratova, spremna je na sebe primiti svu nesreću ovoga svijeta.  
(ostale kolumne ovog autora čitajte svakodnevno u tiskanom izdanju Zadarskog lista)