Svi hrvatski gradovi jedinstvena su mreža duha i jezika

Svi hrvatski gradovi sudjeluju u tkanju tepiha Matice hrvatske, a zajedno oni čine jedinstvenu mrežu duha i jezika. Hrvatski kulturni identitet jest njegova različitost, a ne kako to neki smatraju istobitnost, riječi su potpredsjednika MH Ante Stamaća

Dan Matice hrvatske obilježen je jučer skupom “Gradovi i knjige”. U Palači Matice hrvatske u Zagrebu predstavljene su nakladničke djelatnosti vinkovačkoga i zadarskog ogranka. Na skupu su govorili potpredsjednici Matice hrvatske Stjepan Sučić i Ante Stamać, te književni tajnik Tonko Maroević, a nakladničku djelatnost vinkovačkoga ogranka predstavili su kroatistice Višnjica Sorčik, Ružica Pšihistal i predsjednik Ogranka Dražen Švagelj. O djelatnosti ogranka MH u Zadru govorili su njegov tajnik Božidar Šimunić i profesor Filozofskoga fakulteta u Zadru Josip Lisac, a svoje čakavske stihove čitao je pjesnik Tomislav Meštrić.
Temelj novije hrvatske knjige
– Na današnji dan, 10. veljače 1842. osnovana je Matica ilirska, a ta ustanova bila je temelj novije hrvatske knjige ali i drugih ustanova koje se bave hrvatskom kulturom, istaknuo je potpredsjednik MH Stjepan Sučić. Dodao je kako su zadarski i vinkovački ogranci tijekom rata, 90-ih godina, objavljivali iznimno vrijedne i nagrađivane knjige. Ante Stamać je rekao:
– Svi hrvatski gradovi sudjeluju u tkanju tepiha Matice hrvatske, a zajedno oni čine jedinstvenu mrežu duha i jezika. Hrvatski kulturni identitet jest njegova različitost, a ne kako to neki smatraju istobitnost, riječi su potpredsjednika MH Ante Stamaća. Književni tajnik MH Tonko Maroević rekao je uz ostalo i ovo: – Matica hrvatska je prostor objektivne razmjene u šarolikosti hrvatskoga identiteta, a dijalekata se ne treba plašiti.
– Vinkovački ogranak objavljuje sabrana djela Dionizija Švagelja, napomenula je profesorica osječkoga sveučilišta Ružica Pšihistal, te dodala kako se Švagelj osim književnom znanošću bavio i kulturnom poviješću.
Evo što je na skupu uz ostalo govorio predsjednik Ogranka MH u Zadru Božidar Šimunić:
– Kada vas putovanje od hrvatskoga juga prema hrvatskome sjeveru, a poglavito prolaz kroz hrvatsku mitsku planinu Velebit, ispuni čudnom i dragom uznositošću, a taj osjećaj pojača pogled na Frangeš-Mihanovićeva prvoga hrvatskoga kralja na konju, te osobito susret s hrvatskom prijestolnicom, onda više ne dvojite o tome, kako je posao na primicanju programa Matice nam hrvatske, što ga obavljate tek djelićem, na samo korisna, već sveta zadaća. Na tragu takva osjećaja i razmišljanja zaključak je i našega Predsjedništva, da danas ovdje, posvjedočimo kako se u Matici hrvatskoj – Ogranku u Zadru, poklanja iznimna pozornost njegovanju čakavskoga pjesništva i čakavske leksikografije. (…) Pjesnik Tomislav Meštrić tipičan je predstavnik čakavske poezije zadarskoga kruga, piše na čakavici rodne Kukljice, sela na krajnjem jugoistočnom dijelu otoka Ugljana blizu prolaza Mali Ždrelac, selo ribara, težaka, brodoprijevoznika, brodograditelja, a najviše iseljenika, smješteno je u prekrasnoj uvalici (Gospe od sniga, 5. kolovoza).
Prema naslovu Meštrićevih dosad objavljenih stihozbirki moguće je uočiti raznolikost pjesničkih motiva. Širok je tematsko-motivski raspon Meštrićeva pjesništva: od idiličnih pejzaža, pjesničkih veoma dinamičnih gradacijski građenih slika rušilačke i neobuzdane snage vjetra i mora do onih najtragičnijih: depopulacije i napuštanja otoka. Poetsku stvarnost zato prate i strah, i briga, naročito naglašena nostalgija, tu su slike sjećanja, života u kojima bodulska idila, ma kakva god bila u svojim teškoćama, ali bogata čovjekovim duševnim mirom, postupno ustupa mjesto bezobzirnosti novih životnih prilika…(…) I stravična je slika jedne pustoši u kojoj se život ne obnavlja rađanjem djece, i nikakvo čudo, što će pjesnik zavapiti DI SU DICA, DI SU DICA.
Zadar i dijalektalni rječnici
Donosimo predavanje koje je u Matici hrvatskoj održao dr. sc. Josip Lisac, redoviti profesor na Sveučilištu u Zadru i glavni urednik zadarskoga Matičina časopisa. Naslov njegovoga izlaganja bio je “Zadar i dijalektalni rječnici”:
– U Zadru je sredinom 15. stoljeća Nicollo Roccabonella skupio čakavsku leksičku građu za njegovu “Knjigu o ljekovitu bilju”, Šime Budinić je potkraj 16. stoljeća u knjigu “Pokorni i mnozi ini psalmi Davidovi” unio aneksni rječnik, bilo je i dalje vrlo važnih pojava (kao što je rukopisni rječnik Ivana Tanclingera Zanottija), ali dijalektalnoga rječnika, kao ni dijalektalne književnosti, u Zadru dugo nije bilo. Tek 1930. u jednom radu Artura Cronie nalazimo malu zbirku riječi božavskoga govora na Dugom otoku; sredinom 20. stoljeća Ljubomir Maštrović tiska “Rječničko blago ninskoga govora”, 1973. veliki Blaž Jurišić “Rječnik govora otoka Vrgade”, pouzdano djelo trajne vrijednosti i neprolazna značenja. Jurišićev je rječnik, dakako, čakavski, a i inače su u nas čakavski rječnici mnogo brojniji od štokavskih (kakav je Maštrovićev) i od kajkavskih. Do bitne promjene dolazi u posljednjem desetljeću 20. stoljeća od kada na zadarskom području izlaze leksikografska djela Ankice Piasevoli, Tomislava Maričića Kukljičanina, Ladislava Radulića, Nikole Kustića, Ante Tičića, Ive Oštarića i Žarka Martinovića, da manje važna nastojanja u ovoj prilici ne navodimo. Riječ je o djelima “Rječnik govora mjesta Sali” (Ankica Piasevoli, 1993), “Rječnik govora mjesta Kukljica” (Tomislav Maričić Kukljičanin, 2000), “Rječnik rivanjskoga govora” (Ladislav Radulić, 2002), “Cakavski govor grada Paga s rječnikom” (Nikola Kustić, 2002), “Rječnik govora mjesta Povljane” (Ante Tičić, 2004), “Rječnik kolanjskoga govora ili ričnik mista Kolana na otoku Pagu” (Ivo Oštarić, 2005), “Rječnik govora otoka Iža” (Žarko Martinović, 2005). Paško i iško leksikografsko djelo nije objavio zadarski ogranak Matice hrvatske, pa o njima ne ćemo govoriti, ali napominjem da je u monografije Privlaka 2000. tiskan i Mali rječnik privlačkoga govora Ante Kolanović; to je mala zbirka riječi, a monografiji je suizdavač Matičin ogranak u Privlaci. U izradi ili pred izlaskom je više leksikografskih djela, npr. ošljački rječnik Ante Tonija Valčića, bibinjski rječnik Božidara Šimunića, iški rječnik Ante Smoljana. Predsjednik zadarskoga Matičina ogranka Božidar Šimunić autor je niza prinosa o zavičajnom govoru što su tiskani u časopisu “Zadarska smotra”, a i Tomislav Meštrić, plodni i vrijedni pjesnik, dao je svoj prilog poznavanju rodnoga govora u članku “Fraze i izrijeke mjesta Kukljice”, Zadarska smotra, 52, 2003, 4-6, 279-297. Vjerojatno je šteta što se u izradi kukljičkoga rječnika nisu udružila dva Tomislava, Maričić i Meštrić.
Svakako su dijalektalni rječnici hrvatskih organskih idioma u posljednih desetak godina neočekivano brojni, a isto vrijedi i za dijalektalne rječnike zadarskoga područja. (…) Kako bilo, svakako moramo izraziti oduševljenje za energiju koja postoji u hrvatskom nacionalnom biću, a ona se očituje u golemu leksikografskom radu, radu što se odvija u vrlo nepovoljnim uvjetima, uglavnom redovito bez honorara, s time da su leksikografi obično i skupljači novca koji onda omogućuje i objelodanjivanje uradaka.
Oštarićev kolanski rječnik ima 652 stranice i sadrži preko 11.000 natuknica, saljski rječnik Ankice Piasevoli ima 455 stranica i oko 7.000 riječi, Tičićev povljanski rječnik 453 stranice i oko 7.000 natuknica, Maričićev kukljički rječnik 369 stranica i oko 6.630 natuknica, Radulićev rivanjski rječnik 355 stranica i preko 4.000 natuknica. Formatom knjige naročito odstupa Radulićev rječnik, zbog osjetno veće širine od drugih knjiga. Svi su ti čakavski rječnici osrednje opsežnosti. (…) Svi su zadarski rječnici istojezični, tj. glave članaka su čakavske, tijela članaka standardnojezične. Drugim riječima, prijevodni ekvivalenti čakavskih natuknica nisu na kojem stranom jeziku, oni su hrvatski standardnojezični.
Veliki broj natuknica zadarskih rječnika pripada istom tematskom krugu, kako je i u drugih rječnika izvornih čakavskih govora, kako je još 1993. primijetila Sanja Vulić, vrlo zaslužna recenzentica dijela zadarske leksikografske proizvodnje. U Jurišićevu rječniku npr. prevladavaju natuknice što pripadaju tematskom krugu pomorstva i ribarstva, a tako je i u svim rječnicima zadarskoga područja.
Čakavski rječnici obično donose točnu zemljopisnu lociranost njihovih natuknica. Tako je beziznimno u zadarskom primjeru, međutim, bilo bi redovito potrebno da se istakne gdje se određena mjesta ili otoci nalaze, jer su za čakavsku problematiku zainteresirani i slavisti diljem svijeta, također za kajkavsku i štokavsku.
Većinom čakavski rječnici donose izgovorne odrednice natuknica, a tako je i u primjerima koje raščlanjujemo.(…) Ti su rječnici veliko sjećanje. Pogledajmo što bilježi Radulić: “Govoru da je posli ovuoga drugoga rata niki mornar Sestrunjac bi u Splitu u krčmi i lipo na miru pi, a unda kod njega doša niki podoficir pijančina i stavi mu na čelo levuorver i da govori – šta ti hoćeš, bre! – a jadan čovik govori: – Vodnice, ža krvave rane, ma sto cinis?!” Sestrunjac je tako pitao, jer su Sestrunjci cakavci, kao i mnogi drugi čakavci od Visa do Istre.
Čakavski rječnici često imaju morfološke odrednice natuknica, pa je tako i u Radulića, Tičića i Maričića, u manjoj mjeri u Oštarića i u Ankice Piasevoli. Stilske su odrednice mnogo rjeđe od morfoloških.
Poznato je da je Jurišićev pravi komparativni rječnik, a u rječnicima koje analiziramo komparativnosti uglavnom nema. Svakako to ne znači izostanak ljubavi za druge hrvatske govore, to samo govori o ljubavi prema vlastitu idiomu redovito u svih autora, kao što je za objavljivanje svih djela o kojima smo govorili bila potrebna odana skrb mnogih ljudi, a ona će biti potrebna i u budućnosti, riječi su Josipa Lisca.