Stani malo…

Mi smo temperamentni Dalmatinci! Temperamentni Zadrani! I ne damo na sebe! Jako se često razljutimo, pogotovo ako nam netko „takne“ naše bližnje, naš ego, ali i naš Grad. I to je u redu. Ali realno, jako često to krene u krivom smjeru. Ne, ova kolumna nije o kulturološkim navikama Dalmatinaca i Zadrana, već o jednoj drugoj, ali ne tako dalekoj temi. Stresu. Naime, nedavno sam pročitao članak kako u Splitu raste broj slučajeva oboljelih od zloćudnih bolesti, a čini se da niti u Zadru situacija nije blistavija. I sigurno da ova dva stupca u Zadarskom listu neće dati odgovor na pitanje zašto se to događa, ali u neke stvari već sada možemo biti sigurni. Prije svega, nije mi namjera pisati o genetici ili o činjenici da smo ipak prošli kroz rat. A kada negdje rat „dotakne“, pusti jake korijene. I velik broj bolesti se javlja godinama iza toga. I na žalost prošlost ne možemo mijenjati (iako se nadam da ćemo iz nje nešto i naučiti).

Navike
Ali neke životne navike možemo mijenjati. Nije lako. Sigurno nije. Ipak, isplati se probati. Stres nije nešto što je lako preko noći „pobijediti“. Život je danas izuzetno užurban. Možda više nego ikada. Prolazimo jedno prijelazno razdoblje između socijalističkog uređenja države u kapitalističko. I nismo svi spremni na to. Na činjenicu da danas Država daje manje, a od pojedinca se traži više. Slobodnog vremena je sve manje, a nekada ga uopće niti nema. Za preživjeti je potrebno raditi sve više. Tko ima djecu, često se nakon posla pretvori u vozača (sport, glazbena škola, strani jezici, razne sekcije…) i vremena za opuštanje, gotovo i nema. Dobro, za poneku kavu se uvijek kod nas nađe koja minuta, ali kvalitetnog vremena je sve manje. I to je problem. Baš radi stvari navedenih na početku ovog teksta.

Opuštanje
Nismo baš najmirniji i najracionalniji narod i u cijelom ovakvom uređenju, stres i živčanost su nam na vrlo visokoj razini. Zaista kod nas u Dalmaciji, a pogotovo u Zadru kao da su svi nešto ljuti i živčani. Bilo da uđete u dućan, bilo da se nalazite u vožnji, bilo da gledate Košarkaški klub Zadar. A u takvim situacijama, i kada se možete opustiti, to se ne događa. Ne brinite, ovo nije kolumna u kojoj će vam se objašnjavati kako morate provoditi vrijeme u prirodi, početi vjerovati u superheroje (netko će i shvatiti ovo), nasumice grliti ljude, vjerovati u energiju svemira koja radi za vas (valjda sam to dobro shvatio). Ne, ne treba mijenjati život za 180 stupnjeva (iako niti to nije nekada toliko loše). Dovoljno je shvatiti da većina stvari (ne sve) oko kojih se živcira nisu od životne važnosti. Pronađite vrijeme za sebe. Za svoju obitelj. Vježbajte. Ne treba svaki dan. Dva puta tjedno je ok, ako ne može više. Tri je još bolje. Pokušajte se hraniti zdravo. Ili donekle pravilno. Voće i povrće je strahovito važno. Riba također. Češće koristite meso peradi. Izbacite šećere. Smanjite pekarske proizvode i sokove (ne odnosi se na prirodne). Smanjite broj odlazaka u fast foodove. Iskoristite blagodati maslinovog ulja. Nije dovoljni živjeti na Mediteranu i govoriti kako je mediteranska kuhinja najzdravija, ako u isto vrijeme ju ne koristite. Pazite i na svoj um i na svoje tijelo. Samo jedno imamo. Pokušajte tu i tamo, ako možete priuštiti, otputovati negdje. Ne treba daleko. Plitvička jezera su jako blizu. Na Velebit možete stići još prije. Ukrcajte se u trajekt za Preko. Ili Dugi Otok. Nećete promašiti.
Prihvatite da nismo svi isti i da ne gledamo na isti način na neka važna životna pitanja. I to nije razlog da vrijeđamo drugoga. Niti je to razlog da nas stavovi drugih živciraju. Nemojte baš svaki puta planuti, ako je netko tko sporo vozi ispred vas. I, kako sam ipak dugo sportski novinar, ne treba baš skakati na svaku sudačku odluku koja ne ide u prilog našim košarkašima. Budimo realni, nitko nas ne krade i već dugo nije.