Kućni red

GDJE JE ČELJAD BIJESNA –  KUĆA JE TIJESNA
U “Potrošačkom kodu Hrvatske televizije govore o nekakvoj zgradi s deset  ulaza i par stotina stanova, gdje je naravno došlo do kratkog spoja između  stanara međusobno, a i s onima koji im  brinu o zgradi. Trebaju se dogovoriti što  dalje. I sad možete zamisliti situaciju. Ne  možeš se dogovoriti u jednom stanu, a  kamoli u cijeloj zgradi. Novinari razgovaraju s predstavnikom stanara koji se zove vrlo živopisno – Živko  Zelenbrz. Živko nam kaže da im je tek sada, kada se njihov  ulaz odvojio od ostalih, krenulo na bolje i da su otkrili kako  su ih cijelo vrijeme na razne načine potkradali. Novac od  pričuve je, ako niste znali vi sretnici koji imate obiteljske  kuće, idealan za razne mućke. Predstavnica u nekakvom  komunalno – stambeno – pričuvnom gospodarstvu, kao i  uvijek kada izjave daju zaposlenici takvih ustanova, spremno odgovora, ali tako da je ništa ne razumiješ, što nije ni  važno. Važno je da su oni uvijek u pravu.
LEGALIZIRANI KRIMINAL
U istom “Potrošačkom kodu” slična stvar. Neka firma  prodaje polovne aute, ali kada ga sretni vlasnik doveze do  kuće – zlo i naopako. Auto više ne radi. Pa bude nerviranja  i psovanja. Ova gospođa osim što se nervira i grize, kaže  kako ju je stigla još jedna dodatna nesreća. Suprug, naime,  više ne razgovara s njom otkako je kupila to nesretno  vozilo. Novinari zabrinuti zovu tu trgovinu. Ovi se također  oglašavaju s nekakvim proglasom, ali kasno je sada za  kajanje. Po nekom smiješnom zakonu taj koji preprodaje  nije odgovoran za kvarove, jer je samo preprodavač. To što  je ta firma uredno registrirana u državi Hrvatskoj očigledno nema veze. Oni su samo posrednici.
BIJEG PREKO RIO GRANDEA
Kod nas je izgleda plodno tlo za razne prevare i  mutljavine. Ali ne samo u politici, privredi i na sličnim  poljima. Postoji neki tip koji organizira koncert, proda  karte, pokupi novce, i nestane… Pogodite kamo. Preko  granice, naravno. Najavio Metallicu, pokupio pare,  i zna se  što dalje slijedi. Odjavio je prebivalište u Hrvatskoj i  nekamo otputovao. Nitko ne zna gdje, a tražila ga je i  porezna uprava. Kao da živimo na divljem zapadu, pa  orobiš banku, sjedneš na konja i prijeđeš rijeku Rio  Grande gdje te šerif ne smije uhapsiti. Ali, on se opet javlja  i pokušava ponovno organizirati koncerte. Drugi pak  organizatori kažu – to je sada samo loša uspomena. A mene  zanima mogu li ja opljačkati banku, pobjeći npr. u BiH (ovo  sam slučajno rekao), vratiti se nakon nekog vremena i reći  “to je sada samo loša uspomena”. Biti će i toga uskoro.
POSLJEDNJI BALKANS… PARDON, ŠKOTSKI  KRALJ
U nedjeljnu večer HRT nam je poklonio krasan, poučan  film o tome što se događa kada, u nekoj primitivnoj i  politički nezreloj zemlji, vlast preuzme autokratska, okrutna, poremećena, a u isto vrijeme i lukava osoba. “Posljednji  škotski kralj” film je o ugandskom diktatoru Idi Aminu  Dadi kojeg je fantastično odglumio Forest Whitaker, koji  je, ako me sjećanje ne vara, za ovu ulogu dobio i Oscara. Još  je ljepše kada povučemo paralele s nekim Balkanskim  sljedbenicima, a da i ne govorimo o tome da je Idi Amin,  bez obzira na sve zločine, nakon svrgavanja, mirno živio u  Saudijskoj Arabiji sve do svoje smrti, uživajući u onome što  je pokrao od svoga napaćenog naroda. I iako se dobro  znalo za sve strahote iz njegove bogate biografije, nitko  ništa nije poduzeo da ga se primjerno kazni. Krasan  primjer sličnim likovima u cijelome svijetu.
MARIO! DOBAR TEK !
Dođem ja tako kući, skuham večeru i sjednem (legnem)  ispred tv-a, te radim tri posla istovremeno. Hranim se,  krijepim i obrazujem. Ali, krenule i reklame. Jedna je za  “probiotike”. U njoj neka djevojka s posebnim zadovoljstvom govori o nadutosti,  zatvoru (misli se na opstipaciju) i proljevima. Puna su joj usta tih riječi, kao što su  meni puna hrane. Ja uistinu ne znam dokle idu granice  njihove drskosti, ali ako ovako nastave bojim se i pomisliti  kakve perverzije slijede.
“ZLOMREX” NAM NE ŽELI DOBRO
U “Otvorenom” kod Mislava Togonala našli su se ljudi iz  političkog vrha koje jako dugo nismo vidjeli na televiziji.  Šuker, Čačić, Popijač… Opet su se sreli i po običaju, malo  proljudikali, malo se nadvikivali, a po onome što nam dio  njih govori perspektiva nam baš nije ružičasta. Evo npr.  ovo. Kako je moguće da u zemlji u kojoj je na tv-u svakih  pet minuta jedna reklama za pivo, u kojoj pivske tvrtke  izdašno sponzoriraju sport, koncerte i sl., u Splitu propada  pogon za proizvodnju pive? Kako je moguće da u zemlji  koja se dići brodogradnjom ne postoji željezara već se  materijal uvozi? I još puno pitanja takvih ima, ali odgovora  nema. I za kraj… S tom željezarom najviše problema ima  zbog neke poljske firme koja je navodno nešto dobro  zaribala pa jadni ljudi sada štrajkaju glađu. A kako možeš  očekivati dobro od tvrtke koja se zove “Zlomrex”? Čudo da  to nitko nije na vrijeme primjetio.