Parada kiča, neukusa i suludih stihova

Voditelji se i dalje dvoume kaže li se glasanje ili glasovanje, još se više dvoume je li žiri ili stručni ocjenjivački sud, a znalo im se dogoditi da u istoj rečenici upotrebe oba izraza. To nije dobro, jer tako osviješteni Hrvati ne znaju kako se izražavati, a da ne ispadnu nepodobni
Izbor za pjesmu Eurovizije imao je svojih uspona i padova ali je, to ne možemo poreći, uvijek privlačio pažnju. A zašto privlači moju pažnju? Zato što se ludo zabavljam komentirajući izvođače i njihove pjesme. Tako su mi veseli i smješni.
Ti višestoljetni pokušaji da se “pronađe prava formula za Europu”, i ono “trebali smo ali nismo”, svake me godine iznova vesele. “Dora 2010. – Izbor hrvatske pjesme za pjesmu Eurovizije” osamnaesta je po redu, što znači da je postala punoljetna. Punoljetna, reći će netko, ali pameti nije došla. Ali, nemojmo suditi prestrogo. Idemo lijepo polako po redu, od početka.
PET VODITELJA VIŠKA
Čim sam u uvodu polufinalne večeri vidio ansambl “Lado” kako izvodi neku morbidnu sintezu folk i techno glazbe osjetio sam nelagodu, ali voditelji nisu tako mislili. “Kako je ovo bilo lijepo otvorenje, priznat ćete svi zajedno” – reći će Ćurlić (ili Fodor) na samom početku. Pritom se oni, kao, posvađaju – zašto jedan pozdravlja muške, a ne ženske, ili tako nešto, što nitko osim njih nije razumio, a nitko se nije ni nasmijao, jer nije ni bilo smiješno. Pridružila im se i voditeljica koja se zove Nevena Rendeli, a bile su još i Ida i Iva od kojih je jedna izgledala kao križanac Maje Šuput i Daniele Martinović, što će reći da je cura “vrckasta”. Isti su voditelji bili u finalnoj večeri, osim što je Rendelicu zamijenila Horvatica. Zašto su mjenjali žensku, a ne muške nije mi jasno, ali nema veze. Ima veze to što im je trebalo ukupno šest voditelja, iako bi i jedan bio dostatan.
Voditelji se i dalje dvoume kaže li se glasanje ili glasovanje, još se više dvoume je li žiri ili stručni ocjenjivački sud, a znalo im se dogoditi da u istoj rečenici upotrebe oba izraza. To nije dobro, jer tako osviješteni Hrvati ne znaju kako se izražavati, a da ne ispadnu nepodobni.
MUDRACI IZ “GREEN ROOMA”
Na žalost, uz ovakve manifestacije obavezno ide i taj nesretni “green room”.
“Svi su celebritjii tu, na jednom mjestu”, kaže jedna od voditeljica, ali ne sa gađenjem, već sa nekim ushitom, kao da joj je zbog toga drago. Ipak, u tom tzv. “green roomu” nisu bili likovi iz “Red carpeta” nego samo oni izvođači koji su nastupali, a ti su bili anonimni u ogromnoj većini. U drugoj je pak večeri u Green roomu bilo nešto više bezrazložno uobraženih i prepotentnih osoba (član grupe “Alibi” npr.), tako da smo se naslušali glupih izjava popraćenih odgovarajućim prenemaganjem.
A kada smo kod gluposti, moram spomenuti i najave, tj vinjete koje su išle ispred svakog izvođača, a zvučale su poput tekstova koji se objavljuju uz slike onih sisatih ljepotica u listu “24 sata”. Npr. ovako: -“Studentica filozofije ne filozofira puno kada je riječ o glazbi. Glazba naime govori istim jezikom i u Hrvatskoj i Skandinaviji.” Isto tako, saznajemo zanimljive pojedinosti tipa -“U Norveškoj je kamen tvrd, a more je slano.” Bilo bi bolje bez takvih mudrosti.
POLUFINALE
Za obje večeri jedna je stvar simptomatična. Izvođači su toliko neafirmirani da na trenutke, gledajući ih, pomislite da se radi o nekom “Prvom pljesku” povremeno prekidanom nastupom nekog poznatijeg gosta. Mislio sam nabrojati ta “nova” imena, ali sam shvatio da mi je lakše nabrojati one “poznate”. Idemo se prvo osvrnuti na one koji nisu uspjeli ući u finale, od kojih većina nije ništa lošija od onih koji su tamo čekali, a koje su izabrali tzv. “afirmirani” autori.
* MARTINA VRBOS i MIJO LEŠINA (“ti živiš u meni, a ja te čuvam u sebi”) su sami napisali svoje pjesme i to je plus. Ona mora izbjegavati snimanje iz lijevog profila jer se između njene gornje jedinice i dvojke događa nešto čudno, a on ako slučajno završi medicinu, zbog prezimena nikako ne bi smio specijalizirati patologiju.
* BETTY BOOP (pardon – Betty Belle) – imala je takvu pjesmu (stalno je vikala: Ne! Ne! Ne!) da se čovjek s pravom pita kako su zvučale one pjesme koje nisu ušle u uži izbor ako je ovoj to uspjelo. Sve je loše, a tekst osobito. (“Ne! Ne! Svima do moga je ravno”?)
* TEŠKA INDUSTRIJA  je bila dobra, ali je malo čudno zašto nije nastupio njihov gitarist Vedo kojeg smo vidjeli u promo vinjeti, no ne i na bini (poslije se opet pojavio za stolom), tako da je Propadalo bio jedini originalni član, a i on je s njima snimio samo prve dvije singlice. Trebali su ući u finale, iako mislim da im ove egzibicije s pjevačicama, koje im po dobi mogu biti unuke, baš ne priliče, jer to sve nema veze s muzikom koju su nekada svirali.
* NIKOLA MARJANOVIĆ – jedan od debitanata, ništa lošiji od mnogih koji su nastupili u finalu, ali ni po čemu poseban.
* DRAŽEN ŽANKO  je imao solidnu pjesmu koja malo podsjeća na “La vien en rose” Edith Piaf i na još jednu (ali nije plagijat). Ipak, nije ušao u finale i vjerojatno je bio srdit. “Kada val se razbije o stinu, ode u daljinu”.
* FILIP DIZDAR – Filip je za naše čitatelje zanimljiv jer je “od Zadra”. Meni je još zanimljivija bila njegova majica koja je izgledala kao noćna mora egzaltiranog šizofreničara koji sanja pod utjecajem halucinogenih opijata. A pjevao je sljedeće stihove: “bit´ ćemo bezobrazni / sunce ćemo ukrasti” i “to je sve”. Da, dodao bih ja: “To je sve… I dovoljno”.
* “RIVERS” – Ženska vokalna skupina iz, zamislite, Rijeke (tko bi to rekao?), imala je pjesmu koju im je napisala Tamara Obrovac. Nije loše, ali nije ni za Euroviziju. Kada smo kod Rijeke, činjenica je da tamo ima dobrih ženskih vokala jer imaju dosta tih ženskih skupina koje vrijedno rade. Šteta što nitko ne zna ni jednu njihovu pjesmu.
“ZABAVNI” PROGRAM
U stanci glasovanja (zanimljivo, čas je glasanje, a čas opet glasovanje), u polufinalu smo gledali, oh, kojeg li iznenađenja, vokalnu skupinu “Putokazi” koji su nešto petljali s folk elementima i nekakvim futurističkim izgledom pokupljenim iz jedne australske dječje serije. Zvučali su prilično dosadno, tim više što im se kao vokalnoj skupini vokali jedva čuli, a dominirala je ritam sekcija. Osim toga, mislim da se radilo o totalnom playbacku, tako da sam nakon prve dvije pjesme odustao, jer nisam imao ni živaca ni volje dalje gledati to pres… Nemaganje.
U drugoj je pak večeri tzv. show program bio puno bolji jer je umjesto hladnih, dosadnih, i u krajnju ruku nepotrebnih “Putokaza”, nastupio Toni Cetinski, i to za razliku od njih potpuno uživo, i iako je malo davio sa konferansom, pokazao zavidan nivo profesionalnosti. I zbilja, kako to jedni nastupaju uživo, a drugi ne. Ako se to moglo omogućiti Cetinskom, u živo su trebali nastupiti i svi ostali.
FINALNA VEČER
Za drugu sam se večer pripremio puno bolje. Snimio sam sve na DVD i onda ubrzavao kada bi počeo davež, jer nije zdravo uzimati sredstva za smirenje ili provoditi besane noći razmišljajući o pojedinim izvođačima. U ovu su večer ušli prvih osam od prve večeri i oni koji su odabrani među najizvođenijim autorima. Kakve to ima veze nije mi jasno jer se u hrvatskoj najviše slušaju narodnjaci i slično smeče, ali ovdje se valjda mislilo na izvođenje na radiju i tv, što opet nije relevantno. Ali, idemo po redu nastupanja:
* SWING MAMAS – su bile čisto simpatične, iako su izgledale kao da su se prijavile na neki talent show. Instrumentalna pratnja je zvučala kao “Gypsy swing band” Zorana Predina, a pjesma je bila prosječna ali i uhougodna. U biti, bile su pravo osvježenje i zasluženo su ušle u finale.
* SABRINA – je osoba za koju prvi put čujem, a naslov “Golu si me skinuo”, je najslabiji dio pjesme koja glazbeno nije loša, ali tekstualno je (“znam da nemaš stida, ali barem budi čovjek”) ipak prezbrkana.
* VIVA – je, kako kaže voditeljica, “popularna splitska grupa”, za koju ja opet nikada nisam čuo, ali sam zato melodiju refrena čuo već nekoliko puta u nekim drugim pjesmama, konkretno u jednoj Tonija Cetinskog.
* MARTA KULIŠ – ova je djevojka ušla direktno u finale jer je pjesmu napisao jedan od najizvođenijh hrvatskih autora koji se zove Luka Zima, meni posve nepoznato ime. Lagani jazzy aranžman i poluglasno opušteno pjevanje me na trenutke posjetilo na Natali Dizdar, ali mislim da su svi u njenom timu unaprijed znali da nemaju šanse. Mali savjet: ne koristiti u refrenu peterosložne riječi poput “preporođena”.
* TIHOMIR KOŽINA – pjeva “za koga si se čuvala”, što znači da se ona više ne čuva, tj. da je izgubila nevinost, jer na što je drugo autor ciljao. “Prođe sve, ali pitanje ostaje / za koga si se čuvala to” jedna je od većih umotvorina ovogodišnje Dore. Sljedeći molim!
* CARLA BELOVARI – Carla Belovari (ime sam zapamtio jer su psa sličnog imena imali nećaci Paje Patka) ima dobar nastup, pjesmu, a i čarobni klavir. Ona na njemu svira do pola pjesme, zatim se ustane i prošeće po bini, a klavir, gle čuda, i dalje sam svira premda nitko ne pritiska tipke. Fantastično.
* KLAPA “ISKON” – Klapa je nastupila s električnom gitarom, ali s obzirom da su mi dva njihova člana prije deset godina u jednom splitskom studiju pomogla s pratećim vokalima, mislim da ne mogu objektivno komentirati njihovu pjesmu.
* ALIBI – Da su se članovi ove grupe malo raspitali u udruženju skladatelja, znali bi da je prije nekoliko godina na tri oficijelna nosača zvuka svoje pjesme snimila zadarska grupa “Alibi” i da to ime ne bi trebali koristiti. Ali, kao što im ime nije originalno, isto je i sa pjesmom. Nemaštovito i neduhovito repanje, nezanimljivi ženski vokal, nedostatak šarma i bilo kakve melodije, te dosadni dance aranžman čine ove mlade ljude najgorim sudionicima ovogodišnje Dore. Tu ne može pomoći ni stražnjica jedne od plesačica koja joj je pojela gaćice, tako da se vidjelo pola debelog (doslovno “debelog”) mesa. Sve zajedno – jadno i gadljivo.
* ĐANI STIPANIČEV – Đani je standardno kvalitetno izveo jedan pravi šlager čiji je jedini slabiji dio bio tekstualan (“stavimo zlatne prstene” ili “nek sreća uvijek bude prisutna i stalno nek nam bude dostupna”). Jedna od ugodnijih pjesama i odlična izvedba.
* DORIS TEUR – Doris je sama napisala svoju pjesmu. Ni cura ni pjesma nisu loše, ali stihovi poput “dugo sam tebe čekala, svaka je suza nestala” ipak su prebanalni za nešto ozbiljnije. Podatak da je dobila najviše glasova publike u polufinalu samo govori o razini pjesama, a nešto i o načinu glasanja publike.
* VALUNGARI – Skupina Valungari je izgledala poput Breninog “Slatkog greha”, odjeveni kao ruski mužici i s pjevačicom kojoj su grudi pokazivale stalnu tendenciju ispadanja iz granica zadanih odjećom. Ali bili su simpatični i dobri. Možda i najbolji nastup. Trebali su pobjediti.
* FRANKA BATELIĆ – još je jedno u nizu novih imena. “Oprostit će ti Bog, ja neću vjeruj mi” banalni su stihovi koji savršeno idu uz pjesmu koja potvrđuje autora Buljana kao jednog od vodećih imena nažalost još neupokojenog dancea s početka devedesetih. Dosadno.
* ŽIGA i ŽVS DRUGE (?) – Žiga zna pjevati, ali ova pjesma Miroslava Škore spada na Eurosong kao npr. Thompson na Art & Music festival. “Budi sunce moga neba / ti si sve što meni treba”. Jako originalno. Promašeni i šef i stanica.
* GIULIANO – Giuliano u pjesmi za sebe kaže da je: “Nikakav, ni mrtav ni budan”. To je dio stihova koje su pisali čak tri autora. Napisali su i ovo: “Moja draga njemu pripada, tako mlada ljubi drugoga / moja draga duša prokleta još i sada plovi mojim snovima”. Pazite ljudi! za ovo su trebala tri čovjeka. Usprkos tome, ovo je jedna od najboljih pjesama i najboljih izvedbi. Ne bi bilo nezasluženo da je pobjedio, usprkos nepotrebnoj modulaciji i pratećim ženskim vokalima koji su zvučali kao Ladarice koje se međusobno tuku, čupaju za kose i pritom histerično vrište.
* FRANKO KRAJCAR i INVIDIA – Još jedan pokušaj iskorištavanja istarskog folklora, ne posebno originalan niti zanimljiv. Već je dosadilo slušati ono “trajnaninanena”. A kada smo kod naslova “Jobrni je jobrni”, odmah se sjetim Šerbedžije i Morosina koji su pjevali “obrni je obrni kako kolo navodi / kako ću je obrnut kad se neda ni taknut”. Skoro su pobjedili iako pjesma skoro da nema klasičnog pjevanja, stihova ni refrena.
* FEMINNEM – ove su cure pobijedile i po drugi put idu na Eurosong. Prvi put su predstavljale BiH, pa se postavlja pitanje čudnih propozicija. Pjesma nije loša, one znaju pjevati, ali ništa posebno originalno. Mogle bi malo potencirati ono međusobno grljenje ljubljenje i dodati malo pipkanja, jer je poznato da je Eurosong omiljen među homoseksualnom populacijom.
EPILOG
Neki će biti zadovoljni, a neki ne. Postavlja se ono vječno pitanje – što nama uopće treba? Kakva pjesma? Nikada neće svi biti sretni. I ne treba. Treba odustati od sudjelovanja jer ne vidim neku korist od toga. Da se razumijemo. Nismo mi ništa gori od drugih, ali je pitanje čiji se novci troše. Činjenica je da te izabrane pjesme nisu neki hitovi, a ako netko spomene afirmaciju mladih snaga, volio bih da mi se odgovori na dva pitanja. Prvo – postoji li u Hrvatskoj ijedan relevantan autor mlađi od sto godina? Drugo – taj Cukrov koji je nas je predstavljao prošle godine bio je do tada potpuno nepoznat. Znate li, u ovih godinu dana ijednu njegovu pjesmu osim one sa Eurosonga? Mislim da sam sve rekao.