Četvrtak, 28. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

14 C°

Genijalci lete u nebo

10.05.2011. 22:00


“Argentinski pisci koji su objavili više od pet knjiga i uložili više od 20 godina u “književno stvaranje” uskoro bi mogli računati na državnu mirovinu od 4.500 kuna. Takav je prijedlog zakona krenuo u proceduru, a inspiriran je sličnim inicijativama u Francuskoj i Španjolskoj. Planirani iznos znatno bi premašivao zajamačeni zakonski minimum, a političari kao argument navode kako je nepravedno da oni koji su iznimno zadužili argentinsku kulturu, svoje stare dane provode u bijedi” – čitam neki dan na jednim netnovinama.
I mislim si, uistinu skroz na skroz OK ideja. Jer, država voli kad ima poznatog i cijenjenog pisca, pogotovo u svjetskim razmjerama, a ne razmišlja o tome da biti vanprosječan pisac čovjek mora svakodnevno pisati, de facto shvatit to kao svoj posao. I sad, od čega bi takva osoba trebala živjeti jednom, kada više ne bude pisao knjigu godišnje, ili svakih nekoliko godina? Od prodaje?
Kako ne, pogotovo u zemljama poput naše, u kojima čita svaki četvrti stanovnik, masa ih je još doslovno nepismenih, a standard je takav da si kupovinu knjiga mogu i priušte si samo rijetki. Stoga ne čudi da su nam tiraže knjiga od 500 primjeraka nadalje, a tek rijetki naslovi prodaju se u nekoliko tisuća primjeraka. Stoga, gospodo iz DHK i drugovi iz HDP, izborite mirovinu za svoje zvijezde, za produktivne, za kvalitetne – riječju, za pisce.
Smrt poslije života
Eto, namjerno sam započeo kolumnu s nečim što je na granici književno povijesnih i socioloških tema, a nije nužno moja vlastita introspekcija, dumanje o životu i smrti i inim neveselim temama i dilemama. Jer, neki mi već prigovaraju kako i previše pišem o tim ‘stvarima’, kao da će one same po sebi jednostavno nestati ako se o njima ne bude govorilo i, ne daj bože, pisalo?!
No, razumijem ja i takove, nisu oni tzv. vječiti optimisti, nego baš ne vole kad im se podastiru dokazi o vlastitoj im prolaznosti, ergo ljudskoj smrtnosti itd. Takvi valjda ne vole ni tv emisije poput one naslova “Život poslije čovjeka”, a koja nam na Max tv-u tako zorno, na History channel, prikazuje kako bi nakon posljednjeg čovjeka na planetu Zemlji sve vrlo brzo otišlo preko Drine u tri sestre materine, pa ne samo da bi već za nekih par stotina godina doslovno nestajali gradovi, ljudski okoliš, naših ruku i umova djela, već bi u prah i pepeo prekriven divljom vegetacijom vrlo brzo otišla i civilizacija naša cijela. Doslovno uvela.
A što je još gore, ako gledate te i tomu slične emisije i dokumentarce, onda vas svjetski poznati i priznati znanstvenici, doktori znanosti i ini astrolozi, astronomi i raznorazni genijalci vrlo lako pričom raspale po genitalijama, dokazujući kako će i sam naš planet jednog lijepog, da li baš?, dana otići također preko Drine itd., Sunce će se ugasiti i tomu slično, sve što smo dotad u povijesti ljudske civilizacije stvorili, od piramida do Sikstinske kapele, sve će to otići u prašinu i zaborav, a mi se kao vrsta možemo spasiti jedino i samo tako da u međuvremenu savladamo putovanje kroz svemir, po mogućnosti brzinom svjetlosti, ne bi smo li uspjeli pronaći kakav planet sličnih karakteristika kakve danas ima Zemlja i nastavili na njemu sretno živjeti, iz epizode u epizodu. A do tada, tko živ a tko mrtav.
Stoga nas ne treba čuditi, rekao bi Dino pokojni Dvornika starog pokojnog mlađi sin, kada pokušavamo i s malo nježnosti, jer ljubav je jedina istina…, ljubav prema nekomu ili nečemu, pa makar to bila i ljubav prema opusu skupine Monty Python, čiji sam trostruki CD jučer poslijepodne posrkao u komadu, s osmijehom od uha do uha. Još samo da se uspijem nekako prijaviti u Ministarstvo čudnog hoda, a da mi John Cleese bude mentor, tko sretniji od mene. Jest, sva sreća što imademo kulturu i umjetnost, inače bismo odavno pošandrcali.
Život poslije smrti
Onako kako je to pošandrcao pjesnik Dubravko Škurla, za neupućene: rođen u Preku 4. rujna 1933. Ovaj je mladi genijalac već na studiju ruskog i hrvatskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu bio zapažen u tolikoj mjeri da su mu ponudili na prvoj godini posao demonstratora kod prof. Josipa Badalića. Pisao je i objavljivao po časopisima odlične pjesme i 1955., u godini mojega rođenja, trebala mu je izaći i prva knjiga pjesama. No, psiha je krenula stranputicama, tiskanje je odgođeno a Dubravko završio na psihijatriji te je 1957. počinio samoubojstvo. A pisao je i stihove poput ovih:
Svi smo mi, svi! Tek posude ulja, / što rastu skrivene od vjetra i mraza. / Na dnu, bez strasti, mirnoća mulja, / gore vonj miri iz pozlate vaza.
U duši sve su nam bolesti skrite, / što u njoj biva baš nitko ne zna – / ni nemoć oči, ni suze prolite, / ni oholost tuge bez dna.
Svi smo mi, svi! Tek posude ulja, /..al čekić kada sudbine pane, / naše se biće grči sred mulja, / a mi smo – mrlje i bolesne rane.
I to je napisao s dvadesetak godina. Po meni, najveći prečki sin, kojemu je, srećom, ovih dana objavljen izbor iz poezije, a povodom 40 godina od izlaska njegove jedine prave knjige, “Kameni brid”, koju je Matica hrvatska u Zagrebu tiskala 1970. godine. Još jednom se pokazuje ona stara istina: genijalci rano lete u nebo.
A za kraj, jedan dobar vic. Scena je iz filma Georgea Clooneya, on leti u avionu, prilazi mu stjuardesa i pita ga: Do you want a can, sir? Iliti ga, kada se izgovori na engleskom, du ju vont a cancer (želite li rak?). Stari, dobri šarmer George ju gleda, a ona opet isto. I tako par puta, dok on ne skuži da ga pita želi li sok u konzervi, štono bismo rekli po naški, dakle – can kao kola u limenci na primjer.
Ne, hvala, veli George. Nije mu baš bilo do raka…