“Argentinski pisci koji su objavili više od pet knjiga i uložili više od 20 godina u “književno stvaranje” uskoro bi mogli računati na državnu mirovinu od 4.500 kuna. Takav je prijedlog zakona krenuo u proceduru, a inspiriran je sličnim inicijativama u Francuskoj i Španjolskoj. Planirani iznos znatno bi premašivao zajamačeni zakonski minimum, a političari kao argument navode kako je nepravedno da oni koji su iznimno zadužili argentinsku kulturu, svoje stare dane provode u bijedi” – čitam neki dan na jednim netnovinama.
I mislim si, uistinu skroz na skroz OK ideja. Jer, država voli kad ima poznatog i cijenjenog pisca, pogotovo u svjetskim razmjerama, a ne razmišlja o tome da biti vanprosječan pisac čovjek mora svakodnevno pisati, de facto shvatit to kao svoj posao. I sad, od čega bi takva osoba trebala živjeti jednom, kada više ne bude pisao knjigu godišnje, ili svakih nekoliko godina? Od prodaje?
Kako ne, pogotovo u zemljama poput naše, u kojima čita svaki četvrti stanovnik, masa ih je još doslovno nepismenih, a standard je takav da si kupovinu knjiga mogu i priušte si samo rijetki. Stoga ne čudi da su nam tiraže knjiga od 500 primjeraka nadalje, a tek rijetki naslovi prodaju se u nekoliko tisuća primjeraka. Stoga, gospodo iz DHK i drugovi iz HDP, izborite mirovinu za svoje zvijezde, za produktivne, za kvalitetne – riječju, za pisce.
Smrt poslije života
Eto, namjerno sam započeo kolumnu s nečim što je na granici književno povijesnih i socioloških tema, a nije nužno moja vlastita introspekcija, dumanje o životu i smrti i inim neveselim temama i dilemama. Jer, neki mi već prigovaraju kako i previše pišem o tim ‘stvarima’, kao da će one same po sebi jednostavno nestati ako se o njima ne bude govorilo i, ne daj bože, pisalo?!
No, razumijem ja i takove, nisu oni tzv. vječiti optimisti, nego baš ne vole kad im se podastiru dokazi o vlastitoj im prolaznosti, ergo ljudskoj smrtnosti itd. Takvi valjda ne vole ni tv emisije poput one naslova “Život poslije čovjeka”, a koja nam na Max tv-u tako zorno, na History channel, prikazuje kako bi nakon posljednjeg čovjeka na planetu Zemlji sve vrlo brzo otišlo preko Drine u tri sestre materine, pa ne samo da bi već za nekih par stotina godina doslovno nestajali gradovi, ljudski okoliš, naših ruku i umova djela, već bi u prah i pepeo prekriven divljom vegetacijom vrlo brzo otišla i civilizacija naša cijela. Doslovno uvela.
A što je još gore, ako gledate te i tomu slične emisije i dokumentarce, onda vas svjetski poznati i priznati znanstvenici, doktori znanosti i ini astrolozi, astronomi i raznorazni genijalci vrlo lako pričom raspale po genitalijama, dokazujući kako će i sam naš planet jednog lijepog, da li baš?, dana otići također preko Drine itd., Sunce će se ugasiti i tomu slično, sve što smo dotad u povijesti ljudske civilizacije stvorili, od piramida do Sikstinske kapele, sve će to otići u prašinu i zaborav, a mi se kao vrsta možemo spasiti jedino i samo tako da u međuvremenu savladamo putovanje kroz svemir, po mogućnosti brzinom svjetlosti, ne bi smo li uspjeli pronaći kakav planet sličnih karakteristika kakve danas ima Zemlja i nastavili na njemu sretno živjeti, iz epizode u epizodu. A do tada, tko živ a tko mrtav.
Stoga nas ne treba čuditi, rekao bi Dino pokojni Dvornika starog pokojnog mlađi sin, kada pokušavamo i s malo nježnosti, jer ljubav je jedina istina…, ljubav prema nekomu ili nečemu, pa makar to bila i ljubav prema opusu skupine Monty Python, čiji sam trostruki CD jučer poslijepodne posrkao u komadu, s osmijehom od uha do uha. Još samo da se uspijem nekako prijaviti u Ministarstvo čudnog hoda, a da mi John Cleese bude mentor, tko sretniji od mene. Jest, sva sreća što imademo kulturu i umjetnost, inače bismo odavno pošandrcali.
Život poslije smrti
Onako kako je to pošandrcao pjesnik Dubravko Škurla, za neupućene: rođen u Preku 4. rujna 1933. Ovaj je mladi genijalac već na studiju ruskog i hrvatskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu bio zapažen u tolikoj mjeri da su mu ponudili na prvoj godini posao demonstratora kod prof. Josipa Badalića. Pisao je i objavljivao po časopisima odlične pjesme i 1955., u godini mojega rođenja, trebala mu je izaći i prva knjiga pjesama. No, psiha je krenula stranputicama, tiskanje je odgođeno a Dubravko završio na psihijatriji te je 1957. počinio samoubojstvo. A pisao je i stihove poput ovih:
Svi smo mi, svi! Tek posude ulja, / što rastu skrivene od vjetra i mraza. / Na dnu, bez strasti, mirnoća mulja, / gore vonj miri iz pozlate vaza.
U duši sve su nam bolesti skrite, / što u njoj biva baš nitko ne zna – / ni nemoć oči, ni suze prolite, / ni oholost tuge bez dna.
Svi smo mi, svi! Tek posude ulja, /..al čekić kada sudbine pane, / naše se biće grči sred mulja, / a mi smo – mrlje i bolesne rane.
I to je napisao s dvadesetak godina. Po meni, najveći prečki sin, kojemu je, srećom, ovih dana objavljen izbor iz poezije, a povodom 40 godina od izlaska njegove jedine prave knjige, “Kameni brid”, koju je Matica hrvatska u Zagrebu tiskala 1970. godine. Još jednom se pokazuje ona stara istina: genijalci rano lete u nebo.
A za kraj, jedan dobar vic. Scena je iz filma Georgea Clooneya, on leti u avionu, prilazi mu stjuardesa i pita ga: Do you want a can, sir? Iliti ga, kada se izgovori na engleskom, du ju vont a cancer (želite li rak?). Stari, dobri šarmer George ju gleda, a ona opet isto. I tako par puta, dok on ne skuži da ga pita želi li sok u konzervi, štono bismo rekli po naški, dakle – can kao kola u limenci na primjer.
Ne, hvala, veli George. Nije mu baš bilo do raka…
najnovije
najčitanije
Hrvatska
HTZ
Snažan interes Francuza za Hrvatsku potaknuo uvođenje sedam novih avio linija
Scena
MALMO 2024.
VIDEO Objavljen redoslijed izvođača na Eurosongu, evo kad nastupa Baby Lasagna
Sport
Liga rekreativaca
Živiću prva liga, derbi odluke Barišić i Marnike
Crna Kronika
KRAĐE
U Ričinima lopov iz kuće ukrao novac i ručni sat, krađa zabilježena i u Arbanasima…
Košarka
Košarka
VIDEO Ludnica u Philadelphiji s dvojbenim sudačkim odlukama završila pobjedom Clippersa
Županija
U POLA SATA
Nin opet poplavljen!
Županija
TURIZAM NA OTOCIMA
PROFESORICA ČUKA: “Vir je ekstremni primjer pretjerane i nekontrolirane gradnje”
Zadar
TUŽNA VIJEST
Preminuo fra Josip Vrdoljak, višegodišnji gvardijan i župnik u Zadru
Zadar & Županija
NOVI SKANDAL
Skoro 5 milijuna eura moćnom zadarskom HDZ-ovcu za privatni hotel
Zadar
Plan B