Moramo biti sol i svjetlo pa ćemo prevladati krizu

Slika korisnika admin
Ivan JAMIČIĆ
Kad je čovjek ispunjen iznutra Bogom, onda može živjeti vrlo skromno i jednostavno - fra Andrija Bilokapić

Nedavno je u Samostanu Navještenja Marijina na Košljunu održan kapitul Franjevačke provincije sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri. Nova Uprava Franjevačke provincije Sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri izabrana je drugog dana Kapitula pod predsjedanjem fra Darka Teperta, generalnog vizitatora i predsjednika Kapitula. Tada su određene i bitne smjernice za djelovanje Reda Manje Braće u Provinciji. Ona obuhvaća jadransku obalu i otoke od Istre do Crne Gore. Novi izabrani provincijal je fra Andrija Bilokapić, vikar Provincije postao je fra Stipe Nosić, a definitori su fra Anselmo Stulić, fra Mate Polonio, fra Diego Deklić i fra Tomislav Šanko.

U povodu ovog izabranja razgovarali smo s novim provincijalnim ministrom fra Andrijom Bilokapićem koji nam je između ostalog predstavio svoj životni put te osobitosti franjevačkog reda.

Nemam privatni program

* Što sve podrazumijeva ova dužnost na području vašega zvanja i novih zadataka? Koliko godina ona traje?

- Želja mi je biti koordinator u Provinciji, prvenstveno duhovnog života, jer duhovnost je ono najbolje što čovjek jest. Naime, čovjek je tjelesno, emotivno, društveno, intelektualno, spolno biće, ali i duhovno. Duhovnost čini središte ljudskog bića, a to je, kako kaže liturgija Crkve, mogućnost da stupimo u otajstvenu razmjenu s Bogom. Tako čovjek postaje pobožanstvenjen. To je bit onoga što bismo trebali ili htjeli činiti. U svom radu, među braćom i ljudima s kojima radimo trebalo bi razvijati duhovnost, jer ako zakažemo na tom području, onda dolaze u krizu mladi, brakovi, obitelji i razna područja ljudske djelatnosti. Čovjek onda gubi svoje središte. Dakle, glavni pokretač mog rada je duhovnost, i da nema toga, ne bih se usudio biti provincijal. Služba provincijala traje šest godina, a u izvanrednim prilikama može se produžiti za još tri godine.

Koje su vaše prve inicijative i planovi?

- Najprije želim biti čovjek koji živi franjevačku radost, iz vjere i kojega određuje Evanđelje. Ja nemam privatni program, već je naš program Evanđelje, a to je Isus Krist. Prema tome, nasljedovati Isusa Krista je moj program. Ja sam dobar onoliko koliko sam sličan Isusu. Mogu reći samo: "Gospodine smiluj se meni grešniku." To ću poticati kod svoje braće, s nastojanjima da žive u skladu i miru. Takav mir uz razvijenu duhovnost i život u franjevačkoj radosti, bratstvu i ljubavi, čini da možemo biti zanimljivi za mlade ljude. Trudit ću se zajedno sa svojim suradnicima raditi na duhovnim zvanjima, odnosno da ljudi osjete ljepotu franjevačkog života kako bi koji mladić poželio biti franjevac. Pozvani smo čuvati i nepokretnu imovinu, koja je sveti trag života naše braće.

Bit ostaje prazna

Koji su sve uzroci krize u Europi? Na koji način su kršćani pozvani odgovoriti na tu situaciju kako bi donijeli Krista? Kakav odnos treba imati prema novcu s kršćanskog stajališta s obzirom da se govori i o materijalnoj krizi u nekim područjima?

- Riječ kriza je grčkog podrijetla i znači vrijeme rasuđivanja. Ljudi su očekivali da će sreću naći u posjedu, u imati, moći i uživati. No, pokazalo se da to može zadovoljiti periferne strane čovjeka, ali bit ostaje prazna. Stoga, vjera u materijalno trojstvo ne može čovjeka zadovoljiti i ispuniti. Prema tome, on se vraća vjeri i Svetoj Trojici. Nadalje, jako je velika kriza vjere u Europi. Kriza vjere je kriza duhovnosti.

Kršćani trebaju pristupati vjeri kao nečem što je uvijek novo, obnavljajuće za njih i za ljude s kojima se susreću. Onda odnos s Bogom kojega možemo zvati Ocem izaziva čuđenje i radost. Nama kršćanima je najprije potrebno da se osjetimo kao braća i sestre. Mi dolazimo od Boga i idemo k njemu. Voljeni smo, stvoreni i vođeni njegovom ljubavlju i mudrošću. Pozvani smo upravo to otkriti. Kad je čovjek otkrio svoje dostojanstvo, mogućnosti i pobožanstvenjenje, počinje dijeliti i ono što mu pripada. Mislim da se kriza može prevladati samo ako mi kršćani postajemo takva sol i svjetlo da se drugi oko nas osjećaju voljenima, vrijednima i da raspirujemo u njima ono najbolje što jesu, a to je da su slika Božja. Evanđelje se može širiti samo susretom živih osoba, ljudi koji se prihvaćaju, dive se i raduju životu. Važna je i molitva po kojoj čovjek ulazi u zajedništvo s Bogom. Bog se dao nadvladati našim potrebama i postao je čovjekom. A čovjek je pozvan biti nadvladan Bogom i ući u zajedništvo ljubavi, darivanja kroz sebedaran način života.

 Novac je potreban za naš život. Isusova je zajednica imala novac. Ako mi u novcu, u daru ne znamo primiti Darivatelja, onda se ne možemo ispuniti ničim. Nije rješenje u bogatstvu, jer mnogi bogataši koji zarađuju mnogo novaca unutar sebe nisu sretni, ulaze u ovisnosti o alkoholu, opijatima i drogama, njihovi brakovi i obitelji se raspadaju, svađaju se, itd. S druge strane, postoje ljudi koji su bogati i kad su doživjeli ljepotu Evanđelja, odrekli su se za dobro drugoga. Nedavno sam pročitao kako je u Austriji jedan bogataš razdijelio svoje bogatstvo i dao ga siromasima, rekavši kako tek sad živi sretno. Dakle, potrebni su nam i zrak, i voda i odjeća, ali ništa nas to ne može ispuniti bez duhovnosti. Kad je čovjek ispunjen iznutra Bogom, onda može živjeti vrlo skromno i jednostavno.

Emotivno kroz Domovinski rat

Možete se ukratko predstaviti. Kako se odvijao vaš životni put, a posebno prema svećeništvu?

- Najdublje sam uvjeren da sam postao fratar zahvaljujući molitvi moje majke. Pred kraj života je kleknula pred mene i uputila ove riječi: "Za sve što ti je teško u životu ja sam kriva." Došla mi je to u noći reći. Upitao sam je: "Zašto?" Odgovorila je: "Kad sam osjetila da rađam, a ti si sedmo dijete, uputila sam se u trudničkim bolovima u Sinj, udaljen 18 kilometara, prikazati te Bogu. Rekla sam: Želim da ovo moje dijete bude fratar. I vratila sam se kući, popela se na potkrovlje, skinula kolijevku i za pet minuta bio si rođen." Nikad me nije nagovarala da idem u fratre. Ja sam najprije odbijao taj red i odlazak u sjemenište. No, jedanput mi je prišao jedan čovjek iz sela i rekao da misli kako bi najbolje bilo da odem u fratre. Onda sam počeo o tome razmišljati, došao sam kući i kazao majci da želim ići u sjemenište. Ona se začudila, bilo joj je drago.

Poznati ste kao župnik, duhovnik brojnih duša i voditelj duhovnih obnova, autor knjiga, čovjek molitve, žrtve i odricanja te nesebičnog rada za siromahe i potrebite. Pojasnite!

- Prva moja služba bila je u Splitu, i još kao đakonu, nadbiskup Frane Franić mi je dopustio da mogu raditi u Caritasu, a kao mladomisniku dao mi je da svake nedjelje održavam mise po stanovima, uz bolesničke krevete u Splitu. To mi je bilo dragocjeno razdoblje. Nas je u tome bilo uključeno dva svećenika i 7-8 laika. Bolesnici su bili potrebni ovakve duhovne skrbi. Zatim sam u Puli bio devet godina kao kapelan, tamo se oblikovao moj duhovni put. Ljudi su tražili da s njima molim, tu su bile i mlade osobe sa završenim fakultetima. Nakon toga sam došao u Zadar na Voštarnicu gdje sam godinu dana bio kapelan. Potom sam u tom dijelu grada prihvatio župničku službu koja je trajala 15 godina. U tom vremenu započeo je Domovinski rat koji sam proživljavao vrlo emotivno i teško. Svu svoju snagu uložio sam u rad sa siromasima i prognanicima. S dr. Perinčićem i njegovom suprugom pokrenuli smo djelo "Pro vita" koja i danas djeluje kao jedan znak u Zadru. Poslije toga sam došao u Samostan Sv. Frane gdje sam vršio razne službe. Vodio sam brojne duhovne vježbe, imenovan sam gvardijanom pa na tri godine tajnikom. Tako je Zadar postao grad u kojem sam najviše živio i koji mi je postao na poseban način drag. Prije izabranja za provincijala bio sam tri godine u Samostanu Sv. Duje u Kraju na otoku Pašmanu, gdje su ljudi dolazili na duhovne obnove, molitvu i rad, što mi je bilo vrlo zanimljivo iskustvo. Službu provincijala obnašati ću u Samostanu Sv. Frane i dosta ću putovati.

Koja vam je služba ostala najviše u sjećanju?

- To je vrijeme dok sam bio župnik na Voštarnici. Tamo sam slijedio ono što su ljudi od mene tražili, kao što su molitva s njima i vjeronauk za odrasle. Posebno bih kao inicijative istaknuo želju da pokrenemo Pro vitu i da se zauzmemo za ovisnike i beskućnike. Kad sam došao u Samostan Sv. Frane također sam održavao vjeronauk. Danas iz tih vjeronaučnih grupa ima sedam svećenika i dva naša kandidata.

Bog je izvor ljubavi

Što biste istaknuli s obzirom na aktualne potrebe Crkve i društva u pogledu vrednovanja i poštivanja života od začeća do prirodne smrti, vrijednosti obitelji kao najvažnije stanice društva, braka kao zajednice muškarca i žene, zaštite djece, starih, bolesnih i nemoćnih osoba te svih onih potrebnih zaštite...

- Život je Božji dar i začeto dijete kao osoba ima sva ljudska prava. Najprije ima pravo živjeti u majčinoj utrobi. Ako se nakon spolnog odnosa dogodilo začeće tada nastupa pravo drugoga, to jest djeteta na život. Obitelj je prva, središnja i najvažnija Božja ustanova. Brak je zadatak i najvažnija stanica društva. Tu se stvara ljubav kojoj je izvor Bog, tu se događa najveće stvaralačko djelo - rađanje i odgoj djece. Muž i žena su naravan brak, a sve izvan toga je protuprirodno. Najveće zlostavljanje djece je rastava muža i žene. Svako dijete ima pravo na oca i majku. Supružnici koji ne mogu imati djece mogu osmisliti svoj život usmjerujući se prema vrijednim inicijativama u Crkvi. Abortus i eutanazija su teška nedjela protiv života i izvan su Božjeg plana o čovjeku koji je stvoren za vječnost. Duhovne vrednote su središte ljudskog života. Čovjek je pozvan živjeti duhovne vrednote, jer bez njih postaje zakinut. Ovo prolazno počinje biti vječno ukoliko živimo s Bogom. Tada se i ono vječno, Božje povezuje s prolaznim. Duboko držim da je svaka oplođena stanica nova živa osoba. Stoga, nema nitko pravo manipulirati tom živom osobom.

Što biste poručili vjernicima?

- Svakom ljudskom biću bih poručio: "Postojiš, dakle voljen si!"

 

Život ga usmjerio u duhovni poziv

Fra Andrija Bilokapić rođen je 9. travnja 1949., a u franjevački red stupio je 15. kolovoza 1968. Svećenički red primio je 29. lipnja 1975. Poznat je kao darivatelj, voditelj brojnih duhovnih obnova i autor desetak knjiga. Do izbora za provincijalnog ministra djelovao je u samostanu sv. Duje u Kraju na otoku Pašmanu.

- Imao sam bezbrižno i radosno djetinjstvo, dolazim iz imućne obitelji. Nas djece bilo je puno u igri, svaki dan smo izmišljali nove igre. Tada nije bilo televizora i kompjutora, ali mogli smo živjeti radosno. Bio sam solidan učenik. Sve skupa nas je bilo devetero djece u obitelji. U Drugom svjetskom ratu umrlo mi je četvero braće i sestara. Kasnije mi je još umrla jedna sestra, sada imam još dva brata. Dakle, u životu smo imali i velike drame, iznenadne smrti što je sve pomalo utjecalo na to da se odlučim za duhovni poziv.

Franjevci su čuvali vjeru, kulturu, pismenost

Ove godine franjevci obilježavaju 800. godišnjicu dolaska u naše krajeve.

- Zadru imamo dokument iz 1228. godine u kojem fratrima javljaju da će sveti Frane biti proglašen svetim. U našem samostanu je sačuvana pergamena o tome. Zadar je bio prvo mjesto na našim područjima gdje je sveti Frane došao i od tada je ovdje ucijepljen franjevački red. Njegov životopisac kaže da je to bilo 1212. godine kada ga je "brat vjetar bacio na obale Sclavonie", odnosno Dalmacije.

Sveti Frane je neobični i veliki dobročinitelj hrvatskog naroda, jer franjevci su čuvali vjeru, kulturu, pismenost, njegovali su nacionalnu svijest u Crkvi među Hrvatima, dakle ovdje na obali i u BiH. Došao sam u Provinciju koja je dosta ostarjela, ukupno je 61 svečano zavjetovani franjevac, držimo 28 mjesta, ljudi su u poodmakloj dobi, naš je prosjek preko 62 godine. U našem pravilu je da živimo bratstvo i zajedništvo. Bog je u sebi zajedništvo i pozvani smo tako živjeti.

Najstarija provincija u Hrvata

Provincija Sv. Jeronima je najstarija u Crkvi u Hrvata. Franjevci su najprije došli na obalu, a onda su išli u Zagoru, Bosnu, Slavoniju i u druge hrvatske krajeve. Sadašnja Provincija je dobila svoju površinu prije 130 godina kad su se spojile Zadarska i Dubrovačka Provincija. Ona obuhvaća područje od Rovinja pa sve do Podgorice u Crnoj Gori.

U svijetu ima 16.000 franjevaca. U zapadnoj Europi, franjevci su vrlo ostarjeli, zatvaraju samostane. Šire se u Vijetnamu i Africi. To su većinom misionari koji imaju snažniju karizmu vjere i naviještanja.

Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 5 (1 glasova)