BORIS JOKIĆ U partiji birokratskog ping-ponga nitko ne želi preuzeti odgovornost

Poput tisuće hrvatskih roditelja učenika razredne nastave i bivši voditelj ekspertne skupine za provođenje kurikularne reforme te doktor psihologije Instituta za društvena istraživanja Zagreb, Boris Jokić, danas svoje dijete neće poslati u školu na novi oblik mješovite nastave. Iako navodi da bi rado svog trećaša poslao u školu da za to postoje preduvjeti i javnozdravstvene garancije Jokić ističe da država takve preduvjete nije ispunila.
– Još važnije od mojeg stava je da bi i moj sin više volio biti u školi s prijateljima i učiteljicom. Škola je apsolutno superiorna trenutnom modelu obrazovanja na daljinu. Država nažalost nije osigurala te preduvjete. Kada smo dobili informacije iz škole, ispalo je da niti ne smijemo poslati dijete u školu jer se ona organizira samo za učenike roditelja koji rade, a od kojih niti jedan ne radi od kuće. Lagati ne želim, tako da on ostaje doma.

Privid odluke

Zadnjih dana moglo se čuti i vaše mišljenje da je otvaranje škola najsramotnija i najneodgovornija odluka u hrvatskoj povijesti.
– Radi se o odluci koja je donesena bez jasnog plana, bez sudjelovanja prakse i struke i bez poštovanja odgojno-obrazovnog konteksta. Ono što me posebno smeta jest da se u njoj nije vodilo perspektivom djevojčice i dječaka koji imaju osam godina. Nitko od ljudi koji donose odluke o tome nije vodio računa. Neodgovorna je zato što javni sustav mora garantirati za sigurnost djece i odgojno-obrazovnih radnika, a to trenutno nije slučaj. Na izravno pitanje glavnom epidemiologu bi li poslao dijete u školu, on odgovara da je to njegova privatna stvar. Na pitanje jednom od čelnika policije jesu li djeca sigurna u školi? On odgovara: »Nitko ne može jamčiti sigurnost djeci«. Na pitanje ministrici tko je odgovoran za organizaciju povratka u škole, ona odgovara »Epidemiolozi«. Kad njih mediji pitaju isto, oni uglas odgovaraju »Resorno ministarstvo«. U toj partiji birokratskog ping-ponga u kojem nitko ne želi preuzeti odgovornost najlakše je napucati lopticu daleko od sebe. To daleko smo mi roditelji i odgojno-obrazovni radnici. Kad politika ne zna što učiniti, onda vam daje privid odluke. To je izrazito neodgovorno jer kao roditelji nemamo niti najosnovnije informacije o epidemiji i bolesti za donošenje takvih odluka, a izjave ljudi koji vode ovu situaciju ukazuju da oni ne žele preuzeti odgovornost. I onda se vlast krije iza navodne mogućnosti izbora. Ta mogućnost ne postoji.

Kako to mislite?
– Nitko nema pravo izbora. Ako ste zaposleni roditelji koji rade na svojim radnim mjestima i nemate drugu mogućnost, dijete morate poslati u školu. Ako ste nezaposlen, ne smijete dijete slati u školu. Baš kao niti u slučaju da netko od roditelja radi od kuće. Mnogi roditelji bi željeli poslati djecu u školu, ali to ne mogu. Radi se o nepromišljenom rješenju u kojem nedostaje hrabrosti i odlučnosti.

Dakle ne postoji jasan plan povratka u škole. Kako bi taj plan povratka trebao izgledati?
– Očigledno da je odluka donesena iz ekonomskih, a ne obrazovnih razloga i kao takvu je treba promatrati. Ako je trebalo organizirati skrb nad djecom dok roditelji rade, onda se to tako trebalo nazvati i komunicirati. To je legitiman cilj koji se mogao organizirati na različite inovativne načine. Međutim škola i dječji vrtić nisu mjesta čuvanja djece. U njima se upoznaje svijet i razvijaju različite vještine. U njemu se i razvijaju odnosi sa starijima i s vršnjacima. To bi trebalo biti mjesto sigurnosti, veselja i rasta. Obrazovno gledajući plan je trebao uključivati povratak u škole za dvije generacije učenika kojima bi to posebno koristilo. To su učenici 8. razreda i maturanti. Njihovo vraćanje bi omogućilo objektivnije vrednovanje i ocjenjivanje i smanjilo probleme koji će se javiti s prijelazom na višu obrazovnu razinu. Povratak tih učenika predstavlja manji organizacijski izazov jer se mogu pridržavati svih javnozdravstvenih mjera.

Šutnja i muljanje

Istraživanje Instituta u kojem radite pokazalo je da su maturanti najugroženija skupina i generacija učenika koja je izložena najvećem stresu. Prošli smo tjedan svjedočili očitom nesnalaženju oko pisanja izbornih predmeta državne mature.
– Maturanti su od svih generacija, ne samo onih učenika, u hrvatskom društvu trenutačno u najvećem stresu. Vaši čitatelji se mogu prisjetiti kad su oni imali 18 godina i završavali školu i upisivali fakultet. I u ‘normalnim’ vremenima to je stresna situacija. Generacija 2020. uz to još ima pandemiju, u Zagrebu potres, nemogućnost druženja s prijateljima, učenja sa svojim nastavnicima, borave cijelo vrijeme s roditeljima i obitelji… Sve što im je potrebno jest da im netko kaže kada će biti ti ispiti, što će u njima biti i hoće li im vrijediti za upis na fakultet. To je sve što im treba. Međutim politika radi upravo suprotno. Umjesto da im izađe u susret, dva mjeseca šuti i mulja. Šuti ne zbog korone, nego zato što se ministarstvo i rektorski zbor ne trpe. Ne mogu sjesti za zajednički stol i dogovoriti se. Sram ih može biti zbog toga, jer niti u jednom trenutku nisu pomislili na tu maturanticu iz Delnica ili maturanta s Pehlina. Znam te ljude i oni se neće osjetiti odgovornima i reći oprostite, pa im stoga ja kažem u ime svih – oprostite.

Treba li te mlade ljude žaliti onda?
– Ne treba ih žaliti, već podsjetiti da se politika često igra s našim sudbinama i da joj to ne treba dopustiti. Izaći će oni iz ovoga kao pobjednici. Izudarani, ali pobjednici. Neka se sjete filma Rocky. On se u prvom nastavku bori s moćnim Apollo Creedom i čini se da je na rubu poraza. I premda su maturanti trenutačno u takvom položaju, trebaju znati da Rocky pobjeđuje i da nakon prvog nastavka ima barem još sedam Rockya. Pravi protivnici tek stižu, a udarci koje primamo omogućuju nam da smo jači u životnim borbama. Jedno je sigurno, oni će iz ovoga izaći jači, a mi moramo biti na njihovoj strani.

Vodi li Hrvatska odgovornu obrazovnu politiku?
– Ne. Ovo je razdoblje pokazalo izrazitu neodgovornost obrazovne politike. Potvrdilo se da političke stranke nemaju niti znanja, niti želje baviti se ovim, po meni, najvažnijim dijelom društva. Odnosi se to kako na vladajuće, tako i na opozicijske stranke jer niti one nisu u ovoj situaciji uspjele predložiti rješenja koja bi bila dobra za pojedince i za društvo. Obrazovna se politika mora izmaknuti iz usko stranačkih i interesnih ralja jer jedino tako može se osigurati dugoročan razvoj sustava.
 

Nužni planovi u slučaju da se nastava ne može organizirati

Kako će se kaos koji još od prošle jeseni vlada u nastavi odraziti na budućnost učenika? Hoće li te generacije biti zakinute?
– Potrebno je već sada raditi na planovima kako ustrojiti odgojno-obrazovni proces u slučaju nemogućnosti održavanja nastave. Ti planovi nužno moraju uključiti povećanje interakcije uživo između odgojno-obrazovnih radnika i učenika. Osim toga potrebno je planirati radno opterećenje na razini razrednog odjela, jer su trenutačno neki učenici preopterećeni zahtjevima koji dolaze iz online nastave. Također nužno je imati jasne planove faznog uključivanja određenih generacija u školu u slučaju potrebe da se kombinira nastava na daljinu i u fizičkom obliku. Mnogo stvari je potrebno raditi već sada i svi mi koji radimo u obrazovanju bismo vrlo rado pomogli u svemu tome. Međutim politiku ne zanima znanje i iskustvo ravnateljica, stručnih suradnika, učiteljica, odgajatelja i znanstvenika. Međusobno se proglašavaju alpinistima. Oni su u predizbornoj kampanji u kojoj vrijeme postoji za natpise na spomen-pločama, agresivne Facebook kampanje i nezrelo prepucavanje ljudi koji vode ovu zemlju o tome tko je što rekao o nečijoj mami i nečijem tati. U takvoj politici nema mjesta važnim pitanjima poput onoga kako je učiteljici Nadi i maloj Ivi iz 2.d kada se ovog ponedjeljka same nađu u učionici.