Svetkovina totalne ljudskosti

I sâm sam se, prije neki dan teško razbolio. Takvog me je zatekla tužna vijest da nas je napustio prof. Svetko Perković. Šok i nevjerica! Iako još uvijek nisam dobro, unatoč svemu, o dragom Svetku htio bih napisati nekoliko toplih rečenica.

Jedan od velikih zadarskih ravnatelja
Po struci inženjer brodostrojarstva, kao jedan od velikih ravnatelja jedne od najboljih srednjih škola u Zadru – Pomorske škole, bio je vrstan organizator, voditelj, menadžer. Više od dva i pol desetljeća za timunom Pomorske škole u Zadru upravljao je profesor Svetko Perković tim rasadnikom mladih pomoraca k samim vrhuncima obrazovnih i odgojnih postignuća. Podigao je tu važnu zadarsku strukovnu školu na visoku razinu, prednjačeći u svemu. Prvi je u ovom dijelu svijeta ishodio međunarodne pomorske certifikate, uveo sustav upravljanja kvalitetom po ISO normi u srednje škole. I neprestano vukao naprijed. Redovno je apdejtao tehničko-tehnološke novine, ne zaostajući za modernim svijetom. Usto, bio je obiteljski čovjek, odgovoran i privržen svojim najbližima. Ali uvijek, i pored sve složenosti posla kojim se bavio, bezbrojnih komunikacija s učenicima, kolegama, poznanicima diljem svijeta, i velikih zdravstvenih problema s kojima se relativno mlad suočio i stoički se s njima do kraja nosio, ostalo je još dovoljno prostora za šalu, vic, duhovitu opasku. Dostatno prostora da život uzleti iznad gdjekad zagušujuće svakodnevice, pokatkad sive rutinske prakse, da se životnošću vine iznad prosjekom okovane razine.

Sačuvao dijete u sebi
Svetko Perković pripadao je među one rijetke ljude koji su, osim ostalih darova, nosili u sebi i neshvatljivu pogonsku energiju optimizma, zaraznog smisla za humor i šalu. Nerijetko bi, u društvu okupljenom oko njega, nakon razmatranja kakve ozbiljne teme, izbijali komentari s provalama smijeha. Odjednom bi netko ispričao vic, a Svetko uzvratio još boljim i, učas, suze bi nam potekle od smijeha. Taj optimizam bi, poput kakvog iscjeljujućeg tzunamija, zahvaćao svakog u skupini, snažno držeći na okupu cijelu družinu nevidljivom, gustom entelehijom koju je Svetko odašiljao. Nije bio od onih vicmahera koji bi se ušutjeli, već nakon što bi neponovljivo dobro ispričao vic koji dotad nismo čuli, i sam bi se nakon toga gromko nasmijao! Odzvanjao je taj njegov bučan, reski smijeh, a mnogi od nas zasmijali bi se dodatno na tu njegovu pomalo djetinjastu reakciju da razgaljuje duhove, produži veselje. Tako se iskreno smijati i veseliti – može samo čovjek koji je sačuvao dijete u sebi. Onu vedrinu vazda mladih individua snažno ukorijenjenog socijalnog instinkta, koje je život naputio prema zajedničkom uživanju u iskrama duha.
Bio je narodski čovjek, naš vernikularac, ali jednako tako i kozmopolit. Često je u svojim stavovima i stremljenjima prema boljem iskakao i nadilazio našu u sebe stiješnjenu sredinu, pokazivao joj kozmopolitske roge, davao zamah, šansu da se uzdigne na višu razinu.

Radosni susreti i suradnja
Stjecajem okolnosti dogodilo se da 2-3 nastavničke godine u svojoj matičnoj (medicinskoj) školi nisam ispunjao satnu normu, pa sam rado prihvatio ponudu da tih nekoliko sati nadoknadim u zadarskoj Pomorskoj školi. Tamo sam pobliže upoznao ravnatelja Svetka Perkovića – srdačnog čovjeka, koji me radosno predstavio školskom vijeću: »Ekipa, ovo vam je jedan skroz normalan doktor koji će odsad našim učenicima predavati Pomorsku medicinu!« i – omogućio mi je najbolje uvjete za besprijekorno održavanje nastave.
Surađivali smo u školi, nalazili se godinama svakog srpnja u okviru tzv. eko-programa »SEMEPA« (pod pokroviteljstvom UNICEF-a). Svetko je inače godinama bio zamjenik nacionalnog koordinatora tog međunarodnog eko-programa za Hrvatsku. Ta se ljetna škola godinama odvijala na ‘mom otoku’ Visu. U prvo vrijeme u bivšoj vojarni »Samogor«, a poslije, u vreloj, ustreptaloj Komiži. Ne bi dostajalo nekoliko stranica teksta kako bi se prikazale sve aktivnosti koje smo provodili: od redovnih jutarnjih predavanja učenika pod vodstvom mentora, terenskih istraživanja, predavanja uglednih stručnjaka iz različitih područja biološke znanosti, poput, primjerice istaknutog zagrebačkog profesora biologije s MEF-a – dr. sc. Draška Šermana, brojnih stručnjaka iz Oceanografskog instituta u Splitu pa do jedinstvenog komiškog pjesnika i profesora dr. Joška Božanića te brojnih izletničkih tura od biševske »Modre špilje« do glasovitih viških vala. U okviru SEMEPOVOG programa i sami mentori, redovno su sudjelovali na radionicama i obilascima terena, od Dubrovnika, Mljeta, Pelješca, Lokruma itd. Ne jednom smo u ponoć bazali viškom ili komiškom rivom vodeći beskrajne razgovore, opuštajući se pod noćnim nebom osutim krijesnicama zvijezda.
I gdje god bismo se zatekli u društvu s njim: na blještavim oblutcima sred amfiteatra viške Stinive, na Dubrovačkim zidinama ili Lokrumu, podno crkve sv. Marije – Gospe gusarice na desnoj bandi Komiže, odjednom, u neka bi doba reski smijeh proparao zrak!
Svetko nam priča nešto od čega se ljudi savijaju od smijeha! Fešta od humora, mediteranskog hedonizma i zafrkancije!
Svetkovina opuštanja, slobode da iz sebe ispališ prvu asocijaciju koja ti dođe, iscijediš ono što nikada u »normalnom« stanju ne bi ni pomislio naglas izreći.
Prava psihoterapijska seansa na otvorenom!
Svetkovina totalne ljudskosti – to je bio Svetko!

Radost koja iskupljuje
Zdrav, sočan smijeh začuo bi se negdje na nekakvom štekatu u Gradu. To je sigurno Svetko s društvom! Trčali smo izvoru, sjedali bismo uz društvo i smjesta, poput zaigrane djece, bili usisani centripetalnom silom veselja. Šala i smijeh koje bi oko sebe širio Svetko Perković, zahvaćao bi srca u općoj participaciji radosnog trenutka, šireći, poput kakve imaginarne zakletve, istinsku povezanost među ljudima. Svetkov gromki smijeh širio se među nama kao dobra vibra, umnažajući se uskoro aktivnim učešćem pojedinaca iz skupine, granao i razlistavao do neviđenih razmjera, plodno kreirao nove i nove »događaje i zaplete«, a onda se, siguran sam – kad je društvo već utažilo svoju elementarnu potrebu za opuštanjem – na svoj način širio dalje putujući cijelim svemirom. I, ne sumnjam: dopro je zasigurno i do Vanzemaljaca!
Bili smo opijeni. Velika Svetkova duša napravila bi nešto poput čina dobrog čovjeka koji je vodom napojio žedne, hranom nasitio gladne.
Smijeh čist, zvonak, lepršav!
U pamet prizivam svako naše druženje, zahvalan Svetku na svakom, i najkraćem kontaktu s njim. Jedan od rijetkih koji je neštedimice isijavao radost svoje vedre duše, autentičnost kojoj nije bilo ravne!
Ostaje ono što pamtimo. Ono lijepo. Radost u zajedništvu, iskru novog i poticajnog, smijeh i šalu. Jer, tko smo i što smo mi, krhka ljudska bića, ako u nama ne pribiva iskra djetinje vedrine?! Ona iskupljuje naše cjelokupno trapljenje, životno iskušenje na ovoj plavoj grudi. Ta Iskra Radosti, koju nam može sretno pobuditi duh jači od našega.
Kao što je to s lakoćom mogao vedri duh Svetka Perkovića.
Dragog Svetka!
U Zadru, 9. svibnja 2021.