Petak, 29. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

17 C°

Ružin vjetrom nošen miris

10.06.2012. 22:00
Ružin vjetrom nošen miris


“Ova autobiografija svjedoči o blagom, plemenitom i nadasve poštenom i vrijednom čovjeku, inteligentnom i duhovitom, koji je usprkos mnogim nedaćama cijeloga života koračao uspravno i uzdignute glave”


Čitajući autobiografiju Isidora Bonifacija Maršana, jednoga od patrijarha zadarskoga košarkaškog čuda, Ižijeva ruža vjetrova, u mislima smo otišli na središnji arbanaški trg, u vrijeme prije četrdeset i koju godinu, na njegov sjeverni dio gdje je bila oglasna ploča, a pred oči su nam došla dva starčića. Gledali su oni sliku jednoga svog “frienda”, koji se preselio na drugi svijet.
– Umra je naš Bepo.
– Je, umra je.
(Potom duga šutnja.)
– A bolje da je umra nego da mu se što dogodilo.
I dugo je djetetu u glavi odzvanjala ta potpuno, činilo mu se, nerazumna rečenica, koja je u sebi nosila ogromno životno iskustvo i veliku mudrost. Dječak nije utrčao s gomilom u dućan na sjeverozapadnoj strani trga nasuprot crkve, gdje su oni “snalažljiviji” već počinjali s krađom jaja, a ostalo će kroz život nadograditi, već je čekao ostale prvašiće s kojima će ići kući, pa je navedene rečenice čuo sasvim “slučajno”. I sjetili smo se još puno, puno toga, a za sve je to zaslužna jedna knjižica koja zajedno sa slikama ima 108 stranica, koja nas je vratila u djetinjstvo i potakla da ponovo, po tko zna koji puta, razmislimo o onomu što je važno.
Pošten i vrijedan
Isidor Bonifacije Maršan – Iži, dugo je vremena široj zadarskoj javnosti bio poznat samo kao jedan od trojice košarkaša koji su pobjegli iz Jugoslavije kada je KK Zadar igrao u Beču 1953. godine, a tadanji su mu vladajući, kod kojih za milost nije bilo puno prostora, odredili naslov izdajnika i neprijatelja. Dugo se godina Iži u svoj rodni grad nije mogao vratiti a povijesni su ga vjetrovi potom nosili “od nemila do nedraga” te je, kao malo tko, stekao “čak pet državljanstava, nekoliko godina bio i bez državljanstva”. Maršan kaže da je svoj životni vijek ovom knjigom ostavio zapisan “kako bi moji mladi rođaci, drugi moji Arbanasi i Zadrani, vidjeli kakav zna biti ljudski život u tegobnim i turbulentnim vremenima i kako bi iz svega toga nešto naučili”.
Iz velike građe koju je Maršan imao uglavnom na talijanskom, engleskom i arbanaškom jeziku, autobiografiju je “zapisao i obradio” profesor Drago Marić, koji je tako nakon Arbanaške razglednice svoju ljubav prema Arbanasima po drugi puta uknjigovio na zadivljujuće jednostavan način.
– Autobiografija junaka ove osebujne životne priče ispovijest je osobe blage naravi i plemenite duše, dobronamjernika prema svakome pa i prema svojim neprijateljima, osobe koja je cijeloga života trpjela bezrazložne uvrede i nepravde, a vraćala ih dobrotom i dobročinstvima. Ova autobiografija svjedoči o blagom, plemenitom i nadasve poštenom i vrijednom čovjeku, inteligentnom i duhovitom, koji je usprkos mnogim nedaćama cijeloga života koračao uspravno i uzdignute glave. Iz Ižijevih priča izbija toplina i ljubav u prvom redu prema svojim Arbanasima, ali i prema mnogim drugim prijateljima i znancima koje je susretao od Zadra preko Italije i Australije, djelom Amerike i drugih zemalja koje je pohodio. Ovo nije samo biografija jednog Arbanasa istaknutog sportaša, vrijednoga gospodarstvenika, vrsnog slikara i dobrotvora, nego i vjerno svjedočanstvo o teškim vremenima života šire arbanaške populacije, svjedočanstvo doba kada je život bio težak i surov – kaže Drago Marić.
Antologijsko pismo
Nikada nismo pročitali ovakvu knjigu. Knjigu koja kao da je jedna ogromna vijest, što je za autobiografiju krajnje neobično. Jer događaji i osobe izviru jedni iza drugih bez velikih pojašnjavanja i ulaženja u nešto što bi bila životna reportaža. A ta neprekinuta niska vijesti, maksimalno ogoljena, kao da bi se radilo o biblijskome izričaju, i sklopljena je maksimalno jednostavno. Pisac slijedi vremenski tijek događaja te se nakon Proslova redaju poglavlja: Djetinjstvo, Mladenaštvo, Povratak u Arbanase, Talijanska epizoda, Australija, Natrag u Zadar.
Čudesna jednostavnost izrečenoga i proživljenog čitatelju ne dopušta odvajanje dok knjigu ne pročita svu. I kod drugoga čitanja, ponovno je to očaravajuća knjiga. Možda je to stoga što je, čini nam se, napisana na način dječje poezije, krajnje iskreno, bez straha kako ćeš ispasti naivan i zbog toga biti ismijan. A u daljnjim čitanjima obilježenoga ponovno na vidjelo snažno izbijaju detalji u kojima se ogleda mnogo toga, kao na primjer ovo antologijsko pismo koje razdragano svjedoči o sredini u kojoj hrvatski mnogi nisu dobro znali. Nedugo iza rata ono je zaokupljalo arbanašku mladež, koja se znala radovati bez obzira na sve.
“Naročito je u điru bilo prepričavanje pisma kojeg je Marica Gabelinka Maršan pisala sinu Bertu koji je bio u vojsci. Bio nam je to glavni predmet zafrkancije i povod za izmišljanje drugih dosjetki. To mi je pismo dala Elda, a glasilo je ovako: – Dragi sine primio sam tvoje pismo. Drago mi je da si dobro. Samo drugi put kad pišeš piši polako jer ja sam stara žena i ne mogu čitati tako brzo. Dragi Berto svaki put kad dajem svinjama jesti sjećam se naše zadnje večere. Tu nema puno novoga. Tvoja sestra rodila dite, ne znam jeli muško ili žensko, tako ti ne mogu reći jesili stric ili teta. Vrieme amo nije loše. Kišilo je tri dana a dva dana smo imali snijeg. Dragi Berto, ako ne primiš ovo pismo javimi. Tvoja majka”.
Povijesna knjiga
Premda je Ižijeva ruža vjetrova svakako i povijesna knjiga, ona ne govori o životima ljudi koji su u bitnome kreirali povijest, tu, možda bi bolje bilo reći, manipulirajuću povijest. U njoj je prije svega riječ o prikazu života “malih” ljudi, onih koji su stenjali na razmeđima epoha i gledali kako iz ludosti u koje su ih “povijesne” osobe uvele izići sa što manje štete, neoskvrnute ljudskosti, što je prečesto bilo nemoguće. Maršan, koji je imao jedan krajnje zanimljiv život u razdoblju prije i za vrijeme Drugoga svjetskog rata te se u emigraciji bavio raznim sportovima i poslovima a u košarci bio reprezentativac i trener mnogih klubova, veličinu “malenih” uspijevao je vidjeti i sažeto zabilježiti.
Davno su već prošla vremena kada je “bio običaj da se predvečer sjedi ispred kuće uz cestu”, a mi smo iščitali knjigu čovjeka koji za sebe kaže: “Bio sam kao sportaš vrlo svestran i htio sam u svemu biti najbolji.” No ta želja da se bude najbolji, da se bude prvi, nije išla na štetu drugih već su oni od toga samo imali koristi. Možda su ga i zato drugi, bližnji, često zamjenjivali s nekim sebi bliskim, što je u knjizi zabilježeno četiri puta, a možda najljepše u ovoj epizodi pred kraj rata: “Nijemci su se povukli, a mi došli do Čavala gdje nas je narod lijepo dočekao. Jedna djevojka je dotrčala do mene, zagrlila me i počela ljubiti. Mislila je da sam joj brat. Valjda sam sličio na puno ljudi.”


Zajedništvo ključ budućnosti




Iži pred kraj autobiografije piše:
– U doba kad sam ja igrao i nekoliko generacija poslije mene svi smo se družili i prije i poslije utakmice. Svukuda smo išli skupa i bili smo ne samo dobra sportska ekipa, nego ustvari sportska obitelj. Znali smo sve jedni o drugima i, što se kaže, mogli smo žmireći odigrati svaku naučenu akciju. U Australiji, primjerice, jako je popularan njihov nogomet, ustvari ragbi, koji je vrlo grub i zna doći do ozbiljnih ozljeda. Ipak, svi igrači oba sastava poslije utakmice idu skupa na piće i razgovore. U zadarskoj košarci toga više nema i bilo bi jako važno ponovno stvoriti takvu atmosferu. Jer vidim da talenata ima, a i mora ih biti u tako dugoj tradiciji. Ima i dobrih trenera, ali nema zajedništva i slaba je materijalna potpora. Zadar je u košarkaškom smislu svjetski fenomen i takav treba ostati. Uostalom, košarka je zadarski spomenik najviše vrijednosti i Zadar je u svijetu najviše po njoj prepoznatljiv.