Izbljeđuju sjećanja

Slika korisnika mkvanja
ČETIRI KANTUNA
To ne biva kao da je gitara od murvina drveta, prije bih rekao da je to neka magija ...

Vrijeme izbljeđuje sjećanja. Jedan dvor, konji, karovi, kokoši, stara  murva i jedan čovjek koji lijepi dašćice istesane od te murve pod njom.  Opsjednut glazbom. Gradi svoju prvu gitaru. Mulci, crni od soka što  curio im je niz usnice, na murvi gledali su u njega onom nehajnom  dječjom zainteresiranošću. Sad ih oboje vidim istodobno. Loča i gitaru.  To ne biva kao da je gitara od murvina drveta, prije bih rekao da je to  neka magija... Loća i strasti njegove da je načini. Oblik nečeg koji što  čini da je pjesma negdje u sredini. Između tih dašćica i prstiju Ločevih.  Ta pjesma dopire do dječaka gore na stablu. Nekako izdaleka, šoto  voće. Potiho. Kao život... Prolazan i sjetan. Gotovo poput boli. Tjelesne  boli. I jest bol. Jest čežnja... Za tom toplinom inače grubog težačkog  života... Jer čovjek taj kao da mislio je, kad bi uspio, uspio pustiti barem  jedan zvuk iz te gitare... Saznao bi svu tajnu ovog svijeta... Udaljio bi se  od svagdašnje muke... Jer svaka i najmanja sitnica, oblika tih dašćica  uključuje zvuk... Glas.. pjesmu... Njezin beskonačni lanac uzroka i posljedica.. čitavu povijest tih dvorišta... Tih zidova. Tatapirinih i Čivinih.  Tih njegovih ljudi.. saznanje tko on jest. Volja se njegova očitavala u toj  gitari... Volja Loča našega.. jer on se oslikavao u toj predodžbi stare  murve.. u tom instrumentu što ga s toliko čežnje izgraditi želi.. u tom  zvuku prve žice... U glasovima braće svoje sestara.. rođaka.. cijele kale...  Za njega je to bio izlaz u svemir, u bezvremeni prostor vječnoga... Kao i  ona tamna komora kina Pobjede u kome je radio... U kome je puštao  filmove... Gledao svijet.. i taj svjet prepričavao mulcima svojim koje bi  kriomice uz bezglasni pristanak lala Kika i lala Šime puštao sebi gore u  taj čarobni svijet kojeg su dijelom htjeli biti... U koji će većina njih i  otići. Noseći u srcu, u glavi, onaj zvuk pjesme starog dvorišta. Zvuk  Ločine Gitare. Kao neraskidiv konop onaj naših konja.. koji te za uvjek  veže.. u čvor vremena.. u čvor te kuće stare.. koju sad kad gledaš moraš  upitati sebe.. gdje je tih pustih dvadesetak duša i blaga njihovih jelo,  spavalo , svanulo... Da stara murva.. ogromna.. polu crna polu bijela..  skrovište mularije.. kućica cijela... I Loči pod njom Gitaru gradi... Stara  Gitara. Ne mogu proniknuti kakav je osjećaj jučer u meni probudila...  Snaći će je čudna sudbina... Godinama stajat će pod Čivinim škalinama  u dvoru bez žica... 2019. Loča će snaći slična sudbina. Morat će ga  bližnji hraniti, okretati.. oblačiti. Neće znati je li večer.. ili jutro... Neće  znati ni za sudbinu te stare gitare.. od murve u dvorištu njegovom, njegovom rukom izgrađene... Pogrešno bi bilo takovu sudbinu zvati  strašnom... Više neće opažati svijet.. ali. Opazit će opet onu Gitaru.. stat  će osluškivati.. osluškivati ko onda.. tamo pod Murvom, onom istom  čežnjom kojom čovjek očekuje rođenje svog djeteta. Ne bi li čuo prvi  ideealan ton... Živjet će i sanjati. Od tisuću priviđenja, košmara, zvukova... U jednom će momentu čuti taj prvi zvuk njegove strune. I saznat  će kako je to. Prvi ton vječne pjesme... Njegove... Prijeći će u jedan jedinstveni san. Pjesmu. Predan Bogu. Prvo i posljednje.

U gluho doba noći još hoda kalom "Don Mihovila Čurkovića" onako  dug, pod rukom mu ona... Gitara stara.. i kao da govori opet Mariu, Ivi,  i Colju kako je kasno i kako će ih sutra ako budu dobri, ako se spuste s  murve opet u kino Pobjeda pustiti. Danas znam da je onakraj Ločine  gitare Bog.

Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 5 (2 glasova)