Zelenilo nije samo kapulica

Slika korisnika mkvanja
TV SVEKRVA
Zvonko KUCELIN
Zelenilo nije samo kapulica koja se jede uz janjet’nu, već ima neke ljepote i u stablima, grmovima, u cvijeću

ŽENE IZ TALIJANSKE PROVINCIJE ŽELE NA UGLJAN

Da se na televiziji mogu ponekad pronaći i pravi biseri, mogli smo se osvjedočiti prošlog tjedna kada je Hrvatska televizija prikazala izvrsni dokumentarac pod nazivom »Funne - djevojke koje sanjaju more«. To je hrvatsko-talijanska produkcija iz 2017. godine, a radi se o dvanaest 80-godišnjih »djevojaka« iz zabačenog talijanskog planinskog sela koje odluče prkositi reumatizmu, strahovima i ekonomskoj krizi kako bi otišle na more prvi put u životu i to u Hrvatsku. To je filmsko putovanje zajednice žena odlučnih da učine sve - čak i da poziraju za kalendar ili se uhvate u koštac s internetom - kako bi prvi put umočile stopala u more. Fantastično je sve to prikazano - kako su se na to odlučile, što su sve poduzele, a najbolje je to što su se odlučile za otok Ugljan (kako jedna od njih to šarmantno izgovara »uBljan«), jer na njemu se slavi »Gospa od sniga«, kao i u njihovom mjestu, a to nikako nisu htjele propustiti, jer se radi o pravim vjernicama, a ne o da ne kažem sada čemu.
Ono što je meni upalo u oči, to je usporedba tih žena (a u čemu mi je pomoglo i moje raskošno znanje talijanskog jezika), sa ženama iste dobi iz ovih krajeva. Ove u filmu su iz nekog zbilja zabačenog mjesta, ali su svejedno fine pristojne i kulturne. Nismo doduše vidjeli njihove muževe, ali nekako ne vjerujem da su cijelo to vrijeme snimanja negdje iza kuće na zogu valjali balote i ždrali đanđetinu. Šteta je što je najmanje mjesta u filmu bilo za sam njihov boravak na Ugljanu, ali svejedno, radi se o odličnom i šarmantnom tv-uratku koji svakako treba pogledati.

VJETAR LOMIO I ČUPAO STABLA - UŽITAK ZA ZADARSKE PRIMITIVCE

Da sam u nekom čudnom, protuprirodnom odnosu sa svojim pvc prozorima, to vjernim čitateljima ove kolumne i nije neka tajna. Volim njihovu bjelinu, čistoću, volim kada me odvoje od krikova poludjelih galebova koji se gnijezde na krovu preko puta moje sobe, kada me zaštite od groznog pjevanja (bolje rečeno revanja) koje dopire iz obližnjeg kafića u kojem pjeva neka žensket’na koja misli da je užitak slušati njeno grozno prenemaganje dok kasapi Janiskinu pjesmu »Mercedes benz«... A najviše sam ih volio prije nekoliko dana kada su me sačuvale od poludjelog vjetra i kiše koji su poharali ono što je ostalo od našeg nekada lijepog grada.
Zadar je opet bio u medijima, doduše, ovaj put ne zbog kriminala, već zbog olujnog nevremena koje je u par minuta napravilo golemu štetu. Nije, Bogu hvala, bilo ljudskih žrtava, ali da je bilo svega - bilo je. Meni je osobno jako žao što pijavica nije otpuhala ove, maloprije spomenute, grozne galebove koji su zagospodarili gradom, a što opet nikoga u tom istom gradu izgleda nije uopće briga, jer da je, već bi se nešto poduzelo, kao što mi je žao što orkan nije odnio razglas malo prije pomenutoj »pjevačici«. S druge strane, svima nam je nama civiliziranim ljudima poznato kako je naš grad, osim kulturne devastacije i rastućeg primitivizma (iz svakog drugog automobila trešte srpske cajke, a to je već dovoljan dokaz ove moje tvrdnje), već godinama poharala jedna nova pošast, a to je uništavanje zelenila, rezanja stabala, pretvaranja zelenih oaza u restoranske terase i tako dalje. Radi se naravno o nemogućnosti primitivnih mozgova da shvate kako zelenilo nije samo kapulica koja se jede uz janjet’nu, već da ima neke ljepote i u stablima, grmovima, u cvijeću... E, baš takvi su došli na svoje nakon ove oluje, kada su vidjeli polomljena stabla, iščupana iz korijena...
Ja osobno najviše žalim stablo ispred moje kuće koje je prepolovljeno i uništeno. Žalost bi mi bila nešto manja da je stablo pri tome polomilo neko skupo auto nekog od onih koji ne vole stabla, ali što ćemo.

Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 4.2 (5 glasova)