Drago Škarica slavodobitnik bokanjačke alke

Ovaj događaj je još prošle godine prerastao naša očekivanja. Ove godine je interes bio toliko velik da smo jučer morali održati kvalifikacije kako bismo smanjili broj natjecatelja, kazao je Enio Meštrović
ZADAR – Nakon dvije veoma uspješne i dobro prihvaćene alke na Bokanjcu, bokanjački KUD “BIK” prošle je  nedjelje upriličio još jednu,  treću, sada već tradicionalnu  alku koja je okupila mnoštvo  zainteresiranih gledatelja.Iako za zadarsko područje  neuobičajen događaj, bez problema i pomalo neočekivano  je uklopljen u ovdašnje običaje, a kao svake godine održan je u Kuntradi, staroj bokanjačkoj ulici u kojoj već  godinama nitko ne živi.Oživjela KuntradaNaime, u ovoj ulici koja je  nekada davno predstavljala  doslovce “žilu kucavicu” mjesta i u kojoj su kuće stare preko  400 godina, odavno je sve  stalo, a u želji da ne ode u  zaborav, Bokanjani je različitim događajima nastoje  oživjeti. Stoga je upravo ona  pretvorena u poprište na kojem su momci, ove godine  njih čak 35, prigodno goli do  pasa i bosih nogu, trčali i  borili se za što veći broj punata. Naime, pogodak u “rebra”, odnosno u lijevu ili desnu stranu alke donosi jedan  punat, dva punta je moguće  priskrbiti pogotkom u “čelo”  ili gornji otvor na alci, a pogodak u “srce”, točnije slavodobitnu sridu, alkaru osigurava čak tri punta. Stoga je  nakon tri trke, kao ovogodišnji slavodobitnik alke na  Bokanjcu, s osvojenih šest punata “u pripetavanju” proizašao Drago Škarica. Kako pojašnjava Enio Meštrović, predsjednik KUD-a  “BIK”, pripetavanje je posljednja borba između dvojice  alkara koji imaju jednak broj  bodova zbog čega se otvara i  četvrti krug, a s Dragom Škaricom u pripetavanju se naposljetku borio Mile Gazić,  no više sreće i spretnosti ovaj  put imao je Škarica. I u ovom slučaju, naravno,  postoji mogućnost potpunog  promašaja, no ovi su momci i  tu “nesreću” oblikovali u šalu i  dobru zabavu, pa tako nesretni alkar ne samo da nije  osvojio niti jedan bod, nego je  uz to za kaznu morao jednog  alkara udariti nosom u stražnjicu. – Ovaj događaj je još prošle  godine prerastao naša očekivanja. Broj zainteresiranih  alkara i broj gostiju, koji je  svake godine sve veći, uistinu  iznenađuje. Ove godine je interes bio toliko velik da smo  jučer morali održati kvalifikacije kako bismo smanjili  broj, jer zaista nemamo toliko  vremena koliko je bilo zainteresiranih. Naši kriteriji su  da alkar ne smije biti mlađi od  28 godina, Bokanjana može  biti više, a iz drugih gradskih  četvrti može biti samo po  jedan predstavnik, pojašnjava  Meštrović, napomenuvši kako  je na ovogodišnjoj alki bilo i  predstavnika Puntamike, Arbanasa, Dikla, Bibinja, Poluotoka i Nina.Alkari bez konja Iako zadarski alkari nisu  jahali konje, nego su jednostavno trčali s kopljem u  ruci, po volji, borbi i želji nije  se mnogo razlikovala od one  izvorne, sinjske. Naime, i bokanjački momci su imali svoga alajčauša i vojvodu, ali  kako bi njihova bila posebna,  za svog su alajčauša i vojvodu  odabrali drugo ime. Tako je u  ulozi zamjenika bleke, odnosno alajčauša, bio Davor  Olić, a bleka je bio upravo  Enio Meštrović, dok je Mimi  Zadarski obnašao funkciju  perbleke, odnosno vojvode. Cijelom je događaju uvelike pridonijela limena glazba, a poslije je svirala nakon  svake trke te svojim zvucima  davala podršku alkaru. Ovaj  svečani mimohod uveličala  su i četiri konja jahačkog  kluba “Epona”, koje su pratile četiri djevojke prigodno  obučene u bijelo, odnosno  Lorena Pestić, Matea Perinović, Maja Marušić i Sara  Pavin, sve članice jahačkog  kluba. Prije samog početka  alku je svečano otvorio konj  Sokol, vlasnika Dragana Pestića kojega je Kuntradom  proveo Ivica Mrkić. Također,  svakog alkara pojedinačno  koji je bio na redu za trku  prema alci najavio je Enio  Meštrović te za svakoga od  njih ispričao nekoliko šaljivih anegdota koje su dodatno uveseljavale publiku  te, iako bi alka trebala biti  ozbiljna i borbena, ovaj događaj pretvorile u pravu zabavu. – Ja sam rođena u Bokanjcu  gdje sam se prošle godine,  nakon četrdeset godina života  u inozemstvu, ipak vratila. A  upravo ovo što se danas događa, ovo zajedništvo, ljudi i  običaji odakle sam potekla su  ono zbog čega sam se vratila,  priča s oduševljenjem Mirana  Pavić, istaknuvši kako se  ovakvi događaji ne mogu mjeriti ni sa čime. Rosa Kanjer-Gaće, također  rođena Bokanjanka danas živi  u Osijeku, no kako kaže, svaki  ljetni odmor provodi u svom  rodnom mjestu pa tako niti  jednu alku do sada nije propustila. – Ovo je jako lijepo i nešto  čega u “naše” vrijeme nije  bilo. Također, ovo jako puno  znači i za nas koji rijetko  dolazimo, što nam je jedna  odlična prilika da se ponovno  sretnemo, jer ovakvi nas događaji redovito okupe što posebno veseli, kazala je Rosa.