Malo sam se uspjela pribrati

Sada je puno bolje nego prvoga dana, puno bolje se osjećam, malo sam se ipak uspjela pribrati, smiriti. Dobro, još uvijek nije sve leglo na svoje mjesto, vjerujem da će neko vrijeme morati proći, da ću se u međuvremenu vratiti kući. I nije bitno koga ja smatram zaslužnim za ovu medalju. Neka to ostane među nama – kaže Snježana
Snježana Pejčić jučer se ujutro nakon buđenja u Olimpijskom selu nije morala uštipnuti kad je ugledala brončanu olimpijsku medalju. Dvadesetčetiri sata nakon veličanstvenog uspjeha Snježana je mnogo trezvenije promišljala sve što joj se dan ranije događalo, vrteći sliku u glavi i sama je uvidjela koliko joj je bila strana sva ta gužva koja je nastala nakon što je u desetoj seriji finala pogodila dovoljno za očuvanje brončane medalje. Snježana je jednostavno bila u šoku, iako sama najbolje zna koliko vrijedi, šokirao ju je neočekivani uspjeh, ali još više neočekivana reakcija hrvatskih medija i okoline.
– U jednom sam trenutku definitivno poželjela da me svi ostave na miru. Ne, nisam ja naviknuta na takav tretman – govorila je 24 sata kasnije Snježana Pejčić, koja je jučer vrijeme uglavnom provodila odmarajući u Olimpijskom selu, trenirajući za skorašnji nastup malokalibarskom puškom i surfajući po internetu. – Sada je puno bolje nego prvoga dana, puno bolje se osjećam, malo sam se ipak uspjela pribrati, smiriti. Dobro, još uvijek nije sve leglo na svoje mjesto, vjerujem da će neko vrijeme morati proći, da ću se u međuvremenu vratiti kući. I nije bitno koga ja smatram zaslužnim za ovu medalju, svi koji su zaslužni to znaju, njima sam rekla i na tome neka ostane. Osim toga, mnogo je tu ljudi i ne želim nekoga nenamjerno izostaviti. Neka to ostane među nama.
Ostaje ista
Iako je u Rijeci već sada željno iščekuju roditelji, braća, najbolji prijatelji, kolege iz kluba, Snježana ne vjeruje da će je netko gledati drugačijim očima. Niti to želi.
– Vrlo dobro znam koliko sam bitna sebi i drugima. Ne, nitko u meni neće vidjeti drugu Snježanu kada se vratim iz Pekinga. Ako želim da se nešto promijeni, onda želim da se promijeni status streljaštva. Bilo bi mi drago da smo kao sport malo bolje popraćeni, da ne moramo na konferencijama za novinare objašnjavati koliko imamo hitaca u kvalifikacijama, a koliko u finalu, koliko opreme nosimo, koliko je teška. Mislim da bi bilo lijepo kada bi i novinari znali toliko da mi ne moramo objašnjavati te osnovne stvari, iako smo mi navikli educirati ljude. Bolje da ih mi educiramo, nego da se po novinama nagađa. Naravno, svjesni smo mi da medijima i sponzorima nismo toliko interesantni. Jednostavno, mi naporno radimo i užasno nam čudno pada sva ova pompa. Meni je osobno draže na neko natjecanje otići iz sjene, ne volim medijsku eksponiranost.
Nova medalja?
No, Riječanka će se još neko vrijeme morati strpiti. U Pekingu će u iduća dva dana imati malo mira, potom slijedi još jedan nastup i povratak u Rijeku. S dvije medalje.
– Zar jedna nije dovoljna? Baš smo skromni – u šali govori Snježana, koja će se u malokalibarskoj pušci okušati 14. kolovoza. Medalja, reći će Riječanka, po tom pitanju ništa nije promijenila. Očekivanja su ista onakva kakva su bila prije odlaska u Peking.
– Sve će biti isto kao što je bilo i do sada. Imam istu odgovornost, istu pripremu i isti pristup. Uostalom, to je isti meč kao i zračna puška. Dat ću sve od sebe, pa što bude. Jedino što sada ljudi više očekuju, a ja ne znam kako im objasniti gdje je u malokalibarskoj pušci moje mjesto i kako im sada objasniti da to nije moja jača disciplina. Vrlo lako bi sada moglo biti: “Pejčićka podbacila” – još se jednom našalila Riječanka i iznova se vratila nastupu koji je očekuje.
– Djevojke su uglavnom iste. Konkurencija je izuzetno jaka i nemam pojma koliko bi mi krugova trebalo za ulazak u finale. Nemam pojma koliko ću pucati, rezultat ovisi o čitavom nizu stvari, mogli bi biti orkanski vjetrovi, kiša, bura i poremetili bi sve planove. Bit će što bude. Meni je najvažnije da budem zadovoljna sobom.

Najveća želja
Da je sutra Božić Snježana Pejčić imala bi samo jednu želju, novu streljanu za malokalibarsku pušku.
– Inače imam dobre uvjete za trening i gradski čelnici su prema meni super, zadovoljna sam odnosom i stipendijom, ali zatvorena streljana za trening malokalibarskom puškom bi nam zaista puno značila. Valjda smo sada dokazali koliko ozbiljno radimo, a četiri mjeseca u godini uopće ne možemo trenirati. Treninzi za malokalibarsku pušku trebali bi početi u siječnju, natjecanja počinju u travnju i mi direktno idemo na natjecanja. Gotovo bez dana treninga.