Maletić i Opačić

Nakon “domovinske faze” neslužbene predizborne kampanje koja s manjim ili većim intenzitetom traje, odlučili su HDZ i SDP zaigrati i na drugu kartu pa su Ivanu Maletić i Milanku Opačić poslali pred građane sa socijalnim paketima.
Procjena kako su upravo one za to pravi izbor i kako one uvijek znaju reći prave riječi, omekšati srca i zaviriti u sve siromašne kutke ove zemlje, razumjeti potrebite mogla bi ipak završiti po staroj mudrosti “sit gladnom ne vjeruje”.
Naime, europarlamentarka Ivana Maletić, britka uma i jezika, koja brusi HDZ-ov izborni program pa stoga nije odoljela izbaciti nekoliko socijalnih naglasaka prije strogo čuvanog programa koji će se predstaviti u subotu, morat će uložiti veliki napor kako bi joj rodilje ili socijalno ugroženi građani povjerovali da je i daleko u Bruxellesu duboko proživljavala sve njihove jade.
Isto tako, SDP-ovka Opačić, ministrica socijalne politike i mladih u Vladi Zorana Milanovića, morala bi socijali objasniti zašto svoje lijepe zamisli nije uspjela pretočiti u djelo dok je bila na poziciji to i učiniti. Izgovori kako se puno učinilo teško da će upaliti jer se radi o kategorijama građana kojima se moraju ponuditi konkretna, opipljiva, materijalna rješenja, “crno na bijelo”, kako bi povjerovali. Niti prozivanje HDZ-a kako nije za svoga kratkoga boravka na vlasti proveo obećanje o tisuću eura za svako novorođenče, neće previše pomoći SDP-u. Neće pomoći niti ironiziranje i obezvrjeđivanje toga ponovljenog obećanja i u ovoj predizbornoj kampanji s prisjećanjem na munjevito marginaliziranog Karamaraka i te eure odlepršale na bespućima predizbornih bura.
SDP-ovoj socijalno osjetljivoj Opačić teško će poći za rukom pridobiti one koji već godinama s ovom ili onom vladom brode svojom dolinom suza rezignirani i nepovjerljivi, kako znaju i umiju. Rađaju se i umiru neovisno o neispunjenim obećanjima političara.
Zar im sad trebaju bez zadrške povjerovati rodilje kako će njihove naknade biti veće i u punom iznosu trajati dulje od pola godine, zar im trebaju siromašni i umirovljenici povjerovati kako će njihove naknadice narasti oslanjajući se na otrcanu političku frazu socijalne pravednosti?! Sve to dok svakodnevno slušaju i gledaju političare koji s visine uvijek uoči izbora mašu programima u koje su prigodno ugradili njihove sudbine. Socijalna politika koja nije čvrsto vezana uz gospodarsku politiku zapravo je kratkoročna i u konačnici promašena.
Naime, ona politička opcija i ona socijalno osjetljiva dama koja uspije uvjeriti birače kako je spremna u skladu s trenutačnim gospodarskim mogućnostima na male pomoći, a ne samo na velike prazne riječi, odnijet će pobjedu. Možda i izbornu pobjedu zato što, nažalost, popriličan broj građana živi u bijedi.
Zašto se ne spominju socijalne samoposluge kao projekti koje bi trebala podupirati i država, a ne da ovise o milosti građana, pomoći Grada, Županije i Caritasa? Zašto umirovljenicima ne kažu kako neće morati skupljati plastične boce? Zašto roditeljima ne kažu kako djeci neće morati obazrivo objašnjavati plaćanje obroka u školi, prijevoz do škole…? Zašto ne odgovore kada će biti dovoljno mjesta u domovima za stare koji ne bi bili skupi kao da su hoteli? Zašto u doba informatizacije centri za socijalnu skrb ne bi više pomagali svojim korisnicima u ostvarivanju pripadajućih prava?
Bilo bi dobro kada bi konkretna socijala u paket stala.