“MOJ ZAVIČAJ” Pupovčeva najava dolaska u Škabrnju je čisto politikanstvo!

"Već dugo osjećam potrebu da sa svojim rođacima i drugim ljudima podijelim bol zbog stradanja u Škabrnji. To je moj zavičaj", izjavio je predsjednik SDSS-a i saborski zastupnik Milorad Pupovac. Izjava je ovo koja se već dugo godina iščekuje u hrvatskoj javnosti, osobito ako ona znači i ispriku obiteljima žrtava jednog od najvećih pokolja u Domovinskom ratu kada je 18. studenog u ovom ravnokotarskom mjestu ubijeno 63 civila i vojnika HV-a.
Iz godine u godine spominjalo se kako bi Pupovac trebao doći pokloniti se žrtvama, no nakon 30 godina od ovog događaja nikome u Škabrnji više ne pada na pamet pitati se hoće li Pupovac doći u njihovo mjesto. Ako nije došao nakon rata, zašto će sada dolaziti, poručivali su Škabrnjani.
I onda on iznenadi svih – govoreći o obilježavanju Oluje u Večernjem listu, u jednom trenutku kaže kako želi doći u Škabrnju i "podijeliti bol zbog stradanja". Mnogima se zapravo ova rečenica čini tek prigodničarska te se pitaju bi li Pupovac govorio o dolasku u Škabrnju da ministar branitelja, Tomo Medved, prethodno nije najavio odlazak u Grubore.
 

Nema tu iskrenosti

O najavi SDSS-ova predsjednika stoga smo pitali one čije mišljenje nitko nije tražio, a najmeritorniji su govoriti o njegovu dolasku u Škabrnju – obitelji i suborce poginulih Škabrnjana i branitelja HV-a. Anketa je pak pokazala da gotovo svi ovaj Pupovčev potez doživljavaju kao politikanstvo, a ne iskrenu gestu.
Anita Šare, predsjednica Udruge udovica branitelja Domovinskog rata Zadarske županije, kaže kako je "sve to samo politika koja je krenula od obljetnice Oluje".
– Ne vjerujem u njegove iskrene namjere, da je iskren bio bi u Škabrnju došao već puno ranije, sada je kasno za to. Osim toga, naše su žrtve puno veće od njihovih i nismo mi išli u Srbiju napadati, nego su oni nas došli na našim kućnim pragovima. Pupovac se zapravo ponaša onako kako mu dirigira druga strana, njegovi šefovi u Srbiji, zato mu ne vjerujem i ne vidim nikakvu iskrenost u njegovoj želji da dođe u naše mjesto, kaže gospođa Šare.
Ničeg iskrenog u Pupovčevoj izjavi o dolasku u Škabrnju ne vidi ni predsjednica Udruge roditelja poginulih branitelja Zadarske županije, Tonka Bajlo. Povod za to joj je i činjenica da je Pupovac već dan nakon Oluje otputovao u Srbiju kako bi nazočio središnjoj komemoraciji ispred manastira na Fruškoj Gori.
 

Oprostiti, ali ne zaboraviti

Naime, ono što Hrvatska obilježava kao veliki nacionalni praznik Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, Srbija obilježava kao "Dan sjećanja na prognane i poginule" te je i Pupovac sa stranačkim kolegom Vojislavom Stanimirovićem nazočio obilježavanju toga dana.
– To je za mene jako bolno čuti. Teško mi je u duši pričati o ovoj temi jer sam doživjela ono što i svi roditelji poginulih branitelja, ali mogu reći toliko da mi se njegovo ponašanje ne sviđa jer nije iskreno. Na dan obilježavanje Oluje nije došao u Knin, ide u Srbiju i Vojvodinu. Ako i nije htio doći u Knin, nije trebao ni odlaziti u Srbiju kod njihova predsjednika, na njihovo slavlje. Jer Pupovac je ipak iz našega kraja, bio je za Oluju ovdje i nema što ići tražiti u Srbiji. Mještane Škabrnje će ova njegova najava jako uzrujati, ali ih nitko o tome neće ni pitati jer politika je politika, poručuje čelnica Udruge roditelja poginulih branitelja.
Da je riječ o politikanstvu smatra i ratni zapovjednik Otočkog bataljuna i predsjednik Udruge veterana postrojbe, Joško Pulja, čija je postrojba upravo na Ražovljevoj glavici iznad Škabrnje izgubila Denisa Špiku 27. siječnja 1993. godine, zbog čega su i oni posebno vezani i za Škabrnju.
– Ova gesta Milorada Pupovca o dolasku u Škabrnju je čisto politikanstvo, ništa drugo. Dan pogibije naših kolega, 27. siječnja 1993. godine, dan je stradanja Otočnog bataljuna, ali i Ugljana i Dugog otoka. Oprostiti možemo, ali zaboraviti nikada. I to je sve što o tome mogu reći, bio je kratak, ali vrlo jasan Joško Pulja čija postrojba svake godine obilježava godišnjicu pogibije Zadranina Denisa Špike, na mjestu iznad Škabrnje te misom zadušnicom u mjesnoj crkvi.
 

7. domobranska izgubila 35 vojnika

Zanimljivo je da je riječ "politikanstvo" za Pupovčevu najavu dolaska u Škabrnju spomenuo i ratni zapovjednik 7. domobranske pukovnije i predsjednik Udruge, Danijel Telesmanić Did. Naime, i njegova je pukovnija vezana za Škabrnju s obzirom da je u njoj izgubio dvojicu ljudi: Slavka Eraka iz Zadra i Ivana Klarina iz Velog Rata.
Svaki spomen na Škabrnju i njegove suborce stoga je za poznatog ratnog zapovjednika izuzetno bolan te nam je o najavi SDSS-ova predsjednika samo rekao:
– To je politikanstvo, nema tu nikakve iskrenosti. U to sam siguran kada gledam Pupovca i njegova predsjednika u Srbiji. Naša je pukovnija u Domovinskom ratu izgubila 35 vojnika. Time sam sve rekao i o Pupovcu više ne bih, poručuje Telesmanić.
Za komentar Pupovčeve potrebe da "podijeli bol zbog stradanja u Škabrnji" pitali smo i predsjednika županijske podružnice Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora, Radoslava Bobanovića. Evo što pak on o njegovu dolasku u ovo mjesto stradanja kaže:
– Gledajući političku scenu od 90-ih godina do danas, prihvaćam vrijeme sadašnjih događanja i prihvaćam u ovom trenutku i Pupovca, iako bih volio da je 1991. bio malo više angažiran. Ali treba ga prihvatiti u ovim vremenima, kao što prihvaćamo sve ove mjere Vlade i Sabora. Ipak, treba reći da oko Vukovara ima na desetke mjesta gdje su četnici napravili zločine, ali idemo korak dalje. Svaka čast Medvedu, svaka čast Pupovcu i svima koji su uključeni u jednu bolju stabilizaciju, u jednu Hrvatsku koja sebe vidi u budućim vremenima, u boljem izdanju, životu i boljem gospodarstvu, poručuje na kraju Bobanović.
 

Miljanić: Zakasnio je 30 godina

Ratni zapovjednik Samostalnog bataljuna Škabrnja, Marko Miljanić, uvijek je bio iskren govoreći o obilježavanjima godišnjica pokolja u Škabrnji. Mnoge je čak naljutio svojom otvorenošću kritizirajući sam državni vrh koji se, po njemu, na dan godišnjice pokolja samo dolazi naslikavati u Škabrnju, a ostalih dana na nju zaborave. Miljanić je stoga jasan i po pitanju Pupovčeva dolaska u Škabrnju:
– To je čisto politikanstvo jer je riječ o velikom zakašnjenju od 30 godina! To je dug period i imao je vremena doći u naše mjesto pokloniti se žrtvama, no sve ovo vrijeme nije promijenio svoju retoriku, pa neće ni sad, što god rekao. Ovo što sada govori o tome kako bi volio doći podijeliti bol s nama samo su floskule koje bi mu trebale ići u korist, zato ih i plasira, ističe Miljanić, poručujući Pupovcu sljedeće:
– Ako dođe u Škabrnju i zapali svijeće i položi cvijeće, neka to slučajno ne čini za mojega oca, braću i rođake jer bi se prije trebao ispričati. I još nešto: neka se pročitaju zapisnici sa saslušanja naših ratnih zarobljenika u srpskim kazamatima i našeg pokojnog Petra Gurlice, pa neka se vidi tko je i kako ubio Škabrnjane. Bili su to Pupovčevi sunarodnjaci, pa neka onda najprije sam to prizna i onda se dođe pokloniti žrtvama Škabrnje, umjesto što izjednačava žrtve kao da smo mi išli u Srbiju na njihove kućne pragove. Znači, neka Pupovac dođe u Škabrnju, ali onda nakon što izrazi iskreno kajanje, a ne ovo politikanstvo, zaključuje Miljanić.
 

Bobanović: Prihvaćam gestu svakog Srbina koji želi odati pijetet žrtvama

Govoreći o Pupovčevu dolasku u Škabrnju, Radoslav Bobanović obrazlaže zašto podupire tu namjeru:
– Za njegov sam dolazak, kao i za odlazak na svako mjesto gdje su se događale žrtve. Rat je rat i nikom nije brat ni sestra, a ono što je nedavno rekao i naš general Ademi, imamo žrtve koje su stradavale tijekom ratnih operacija, a one koje su stradavale poslije rata, nešto su drugo, tako i u Škabrnji, u Nadinu, Polači ili u Vukovaru. To je nešto besmisleno i prihvaćam gestu svakog Srbina koji želi odati pijetet žrtvama, pojašnjava Bobanović koji pak na pitanje smatra li da će Škabrnjani prihvatiti Pupovčev dolazak u njihovo mjesto, odgovara:
– Vjerujem da je Škabrnja svjesna svih svojih muka, svoje tuge i svega što je preživjela te da će se izdići iznad nekih osobnih animoziteta jer treba gledati u buduća vremena. Žrtve ni na koji način ne mogu biti zaboravljene, one su povijesno potvrđene, to je činjenica hrvatske države koja se stvarala iz krvi, stoga iz svega toga treba ići još korak više, kaže Bobanović.