RAZILAŽENJA Josipović: Ne slažem se da pomirenja u Hrvatskoj nema bez Srbije i Vučića

Nije to bilo tako davno, u veljači 2018., HDZ i SDSS već su bili u koaliciji, predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović povukla je potez kakav ovih dana priželjkuje Milorad Pupovac, ugostila je u Zagrebu predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Izazvala je time i kritike sebi inače sklonih ljudi, ali je unatoč tome htjela raditi na, kako to predsjednik SDSS-a naziva, širem hrvatsko-srpskom pomirenju, ne samo Hrvata i Srba u Hrvatskoj. Kolinda Grabar-Kitarović govorila je tih dana i na velikom skupu Srpskog narodnog vijeća u dvorani »Vatroslav Lisinski« i rekla da su Vučić i ona uvjereni da imaju »dužnost uspostaviti suradnju koju neće moći poremetiti povremeni ekscesi«. Godinu i pol dana ranije, dok je Vučić još bio premijer, predsjednica Republike je u Subotici potpisala s njim Deklaraciju o unapređenju odnosa i rješavanju otvorenih pitanja Srbije i Hrvatske. Dakle, Kolinda Grabar-Kitarović neosporno je bila za uključivanje najviših predstavnika vlasti Srbije u proces pomirbe. Nije od toga, međutim, bilo velike koristi ako ovih dana Milorad Pupovac tvrdi da je tek »počelo miješanje pogače pomirenja«.

Zaborav sve prekrio
I jedan drugi bivši predsjednik, Ivo Josipović, intenzivno je komunicirao s Beogradom. Sugovornik mu je bio predsjednik Boris Tadić i njih su dvojica, a Josipović još i odvojeno, napravili cijeli niz simboličnih gesta, koje su za cilj imale ublažavanje ratnih rana dvaju naroda i okretanje nove stranice u odnosima Srba i Hrvata. Tadić i Josipović tako su u studenom 2010. zajedno bili na Ovčari, gdje se srpski predsjednik ispričao zbog zločina što su ga počinili njegovi sunarodnjaci, a istog su dana posjetili i Paulin Dvor pokraj Osijeka, u kojem su u prosincu 1991. pobijeni srpski civili. Te 2010. Josipović je bio i na komemoraciji u Varivodama, na koju se za koji tjedan sprema premijer Andrej Plenković, a krajem 2012. je položio vijenac kod spomen-obilježja između sela Jeminovac i Šnjegavić, na području Požeško-slavonske županije, gdje su 1991. ubijena 42 srpska civila. Nije se Josipović zaustavio na granicama Hrvatske, u svibnju 2010. obišao je i nekoliko stratišta u BiH iz prošlog rata, među njima i u Sijekovcu u kojem su stradali Srbi. Tijekom mandata sudjelovao je i u komemoraciji u počast žrtvama ustaškog logora Jadovno. Ali, sve je to uglavnom prekrio zaborav. Sada zato slijede nove simbolične geste, u sklopu čega će i potpredsjednik Vlade Tomo Medved biti na komemoraciji u Gruborima, a Pupovac je istaknuo želju da 18. studenog bude u Škabrnji, i opet se moramo miriti.

Bez potpore
Josipović, s kojim smo jučer razgovarali, nije iznenađen razvojem događaja.
– Trebamo se ponovo miriti jer ovakvi procesi nisu ireverzibilni, ako se promijene okolnosti, posebno političke garniture i njihove politike, to sa sobom nosi posljedice. Trajni efekti neke politike mogući su jedino uz kontinuiranu posvećenost njezinim ciljevima. Dok sam bio predsjednik Republike, naročito u prvom dijelu mandata, imao sam u anketama veliku popularnost i nastojao sam je koristiti kako bih pridonio liječenju rana i Drugog svjetskog rata, i Domovinskog rata. Obišao sam brojna mjesta počinjenja zločina raznih strana i to je imalo dobar odjek, uživao sam za to podršku i u Hrvatskoj i u nekim susjednim državama. No, nikad sa mnom nije išao niti jedan vodeći hrvatski političar, niti je neki od njih sam radio slične geste. Nisam imao potporu hrvatskih političkih elita, ni HDZ-ove, a bome ni kasnije SDP-ove vlade, koja kao da se bojala reakcija javnosti na politiku pomirenja. Stoga se to uglavnom svodilo na inicijative predsjednika Republike, a kad sam ja napustio tu poziciju, nestali su i efekti moje politike. Jednako vrijedi za Srbiju, gdje su nakon sjajnog europejca Borisa Tadića, s kojim sam odličano surađivao, došli Tomislav Nikolić i Aleksandar Vučić, obojica četnički vojvode, kojima politika pomirenja nije prioritet. U Hrvatskoj je došlo do porasta nacionalizma, pa i ustašofilije, uz poticaje vlasti i Crkve, a u Srbiji je u proteklom razdoblju potpuno rehabilitirano četništvo, analizira Josipović zašto su Srbi i Hrvati, Srbija i Hrvatska, danas tamo gdje su bile prije desetak godina.
Nekadašnji predsjednik, kako ističe, »jako podržava ovaj novi proces pomirenja, sigurno pozitivnu priču«.

Pretjerana reakcija
– Volio bih da pomirenje postane kontinuirana državna politika. Nimalo ne sumnjam u iskrene namjere ni Plenkovića, ni Pupovca, ni Milanovića, drago bi mi bilo kad bi se ova priča nastavila. Nadam se da to nije samo posljedica trenutačne parlamentarne situacije i potrebe HDZ-a da uza se ima SDSS, a SDSS-a da bude pri vlasti i tako za srpsku zajednicu ishodi kakvu korist, rekao nam je Josipović.
Nije mu se dopalo Pupovčevo inzistiranje da pomirenja nema bez Srbije.
– Ne dvojim da je šire pomirenje Hrvata i Srba potrebno, sam sam na tome intenzivno radio. Ali, ako sa Srbijom ne ide, onda ne ide. Osobno mislim da se pomirenje u Hrvatskoj može nastaviti i bez Vučića. Ako ćemo njega čekati, od svega na kraju neće biti ništa. Vučić, očito je, dio srpske zajednice u Hrvatskoj želi koristiti za nekakve svoje strateške političke igre među državama. Aleksandar Vučić, nažalost, nije Boris Tadić, naglašava Josipović.
Njegovi odnosi s predsjednikom SDSS-a imali su različite faze, a evo kako Josipović ocjenjuje posljednje postupke Milorada Pupovca.
– On je, što bi svaki mudar političar napravio na njegovom mjestu, isturio Borisa Miloševića i ostao na svojevrsnoj rezervnoj poziciji, koja jest aktivna, ali ipak nije najizloženija. Zato ovih dana u komunikaciji s dužnosnicima iz Srbije Pupovac opravdava Miloševićev, a ne svoj odlazak u Knin i nije on prva meta. U duelu s Ivicom Dačićem bio je hrabar i samosvjestan. Ali, kao da se onda malo uplašio i nepotrebno je oštro reagirao na zapravo vrlo benignu i ispravnu izjavu ministra Gordana Grlića Radmana, koji je odgovorio krugovima u Beogradu koji misle da trebaju biti patroni i nalogodavci srpskoj zajednici u Hrvatskoj, zaključuje Josipović.
 

Džakula: Važan korak bio bi priznanje da su Srbi u Vukovaru ubijani i prije rata

Veljko Džakula koji je, na poziv predsjednika Ive Josipovića, dva puta bio u Kninu na obilježavanju obljetnice Oluje, ima ideju za još jednu simboličku gestu koja bi, smatra, pridonijela procesu pomirenja.
– Oluja, Varivode, Grubori, sve je to bilo 1995., a rat je započeo četiri godine ranije. S tim da su Srbe u Vukovaru ubijali i prije nego što je eskalirao pravi rat, već u kolovozu 1991. U vezi toga postoji i kaznena prijava, koju je 2011. podnijela Inicijativa mladih. Predlažem, to bi bilo vrlo lijepo, da Milanović, Plenković i Medved odu u Vukovar i javno priznaju da su Srbi tamo ubijani i prije početka rata. To bi bio važan korak, rekao nam je Džakula, koji je 2013., zajedno s najvišim državnim dužnosnicima i Pupovcem, bio u Koloni sjećanja koja je blokirana u Vukovaru.