Uz skoro otvaranje Muzeja antičkog stakla u Zadru (2)

Osnovni sastojci stakla su kvarcni pijesak, alkalna supstanca i vapno, mješavina silikata, sode i kalciumkarbonata, s tim što imamo tvrdo (kalijumovo) i meko (natrijumovo) staklo. Temperatura taljenja je od 900 do 1500 celzijevih stupnjeva, ali kako se staklo kao i žena, ali i sve što je čista materija pretvorena u duh, mora lagano hladiti, staklarske peći su različita izgleda, od onih što podsjećaju na košnice, preko elipsastih, do jednokatnih i trokatnih četvrtastih peći. Boja stakla dobiva se dodavanjem metalnih oksida. Za postizanje zelene ili crvene boje koristi se bakarni oksid, za čisto crvenu oksid željeza, mangan za ljubičastu, srebro za žutu, kobalt za plavu i zlato za rubin crvenu boju. Boje ovih staklenih predmeta upućuju na njihovo zvjezdano porijeklo, predočuju njihov kozmički značaj. Bijela boja na kakvoj zdjelici trakastog mozaičkog stakla, ili balsamariju, ukrašenoj plitici, ili bilo kakvom drugom staklenom posuđu, ne samo što naglašava njegovu prozirnost i drevnu bjelinu, već govori i o praskozorju takvih staklenih primjeraka, o njihovom dodiru s nebom i danom, vodom i sjajem. Plava kao najdublja boja koja upućuje na beskraj najčešća je boja antičkog stakla, bilo da je riječ o brušenim pliticama, farmakološkom i kozmetičkom staklu, staklenim vrčevima i zdjelicama, minijaturama i staklenim urnama, jer ova hladna boja kristalne prozirnosti olakšava oblik koji postaje nekako nematerijalan i imaginaran, kao da ga gledamo s onu drugu stranu ogledala. Crvena boja će nas povezati s dubokim principom života, njegovom vatrom i tajnom, s misterijem duše i ezoterične spoznaje, dok će nas zeleni lončići i slobodno puhani aribalosi, kao i drugi stakleni prizori osvježiti poput čistih voda, vraćajući nam nadu i budeći novi život. U antičkom staklu koje kao i samo zlato upućuje na besmrtnost uvijek ćemo se naći pred tajnom, bilo da je ono boje zemlje, dakle boje poniznosti, ili je žuto poput rastaljenog metala i zlatne svjetlosti sunca što dolazi odozgo. Ono pak ljubičasto staklo, s jednakim omjerom plavog i crvenog pigmenta, omogućuje nam da u tim krhkim bočicama što su teret čovjeka i zemlje izdržale i više od četiri tisuće godina osjetimo ravnotežu strasti i razuma, dubokih čula zemlje i visokoga duha neba. Svi oni koji su istraživali antičke nekropole u Zadru znaju da je svaki od ovih staklenih predmeta u Muzeju tek pronađena zvijezda u zemlji. Ovi stakleni simboli bogatstva i časti izrađeni u spektru duginih boja među kojima naše oko razabire više od 700 nijansi, poslužili su kao boce u koje je pohranjeno obilje, eliksir, napitak besmrtnosti, jer iz ovih je staklenih posudica tekla voda, vino i ulje, miomirisi i lijekovi, tekle su suze i znoj, isto kao što voda teče s izvora.
Najstarija poznata tehnika izrade stakla je iz 1500 godina prije Krista i zatječemo je u Mezopotamiji i Egiptu, a nazivamo tehnikom pješčane jezgre. Tek u helenističkom razdoblju klasične Grčke doživjet će svoj puni procvat. Tehnika pješčane jezgre poznata je i na hrvatskome prostoru, pa se staklena posuda izrađena tom tehnikom s neke zadarske nekropole, Nina ili Asserije, danas čuva u Muzeju stakla na venecijanskom otočiću Muranu. Nekoliko srodnih primjeraka stakla iz ovog razdoblja (od 6. do 2. stoljeća prije Krista) pronađenih u Podgrađu na Asseriji, čuva se i u Arheološkom muzeju u Splitu. Riječ je o alabastronu od modrog stakla. Na njega su se dok je još bio vruć aplicirale bijele staklene niti koje su u konačnici asocirale na perje. Rastaljena staklena masa ovom se tehnikom lijevala u mramorni ili željezni, a ponekad i u kalup od tvrdoga drveta, nakon čega bi se prešalo i rezalo u zadanim veličinama, već prema tome jesu li se od ovako dobivenoga stakla radile perle za ogrlice, amuleti, privjesci, stakleno prstenje, dijelovi za osobni ili građevinski ukras, ili pak tanjuri, zdjelice, plitice i šalice. Ovo je staklo najčešće plave boje, a Homer ga navodi u «Ilijadi» kada opisuje Agamemnonovo oružje. Iako lijevano prešano staklo doživljava procvat u doba Augusta, u kasnoj antici doživjet će i svoju široku primjenu u izradi prozorskih stakala i perli, na našem liburnskom prostoru poznat je zasad jedan jedinstveni primjerak lijevane i prešane dvobojne phalerae s dva sloja, crne i modre staklene paste, s likom cara Tiberija. Kao «staklo tisuću cvjetova» poznato je mozaičko staklo za ukrašavanje koje je bilo vrhunac ove tehnike.
Revolucionarni staklarski izum, lula za puhanje stakla pripisuje se Sidonjanima iz 2. odnosno 1. stoljeća prije Krista. Puhano staklo mjeri se dakle danima Isusa Krista. Bila je to brza, veća i jeftina proizvodnja, koja je svoj puni zamah doživjela u doba Augusta. Staklo u Italiji bilo je poznato prije rimske dominacije na Apeninskom poluotoku, prva pronađena puhana staklena posuda iz jedne etrurske grobnice je u Toskani. Trgovina staklom ubrzo postaje dostupna svim slojevima antičkoga društva, pa se brojne radionice šire Rimskim Carstvom, preko Rima i Akvileje, u Galileju, Germaniju, Panoniju i Dalmaciju, gdje se stvaraju prava radionička središta u kojima se proizvode brojni oblici stakla za kućanstvo, medicinu, kozmetiku i obredne svrhe. S pronalaskom lule za puhanje stakla što se pripisuje Sirijcima, povećao se repertoar staklenih oblika (balsamariji, bočice, vrčići), jer je teška tehnika prešanja i utiskivanja zamijenjena puhanjem stakla u kalup. Slobodnim puhanjem stakla svaki primjerak postaje unikat. Uz reljefne kalupe javljaju se i glatki kalupi za izradu amfora, aribalosa, loptastih boca i kvadratičnih vrčeva. Antička Liburnija dala je brojne primjere stakla rađena u kombiniranoj tehnici puhanja u kalup i slobodnog puhanja. Prelijepe reljefno dekorirane posude oblika datulje, bočice oblika ribe, školjke, miša, kao i drugi zoomorfni oblici s reljefnim žigovima proizvođača nađeni su na zadarskim, liburnskim nalazištima. Od pronalaska staklne lule može se pratiti uporaba i velika dostupnost stakla u kućanstvu, jer stakleno posuđe, šalice, plitice, tanjuri, zdjelice, boce, vrčevi, čaše raznih oblika i veličina, velike staklene urne, poklopci, kutljače, ritoni za piće, krase mnoge police, stolove, smočnice i blagavaonice u domaćinstvima širom Rimskoga Carstva gdje se gajio kult ila i pila. Pa je tako i u Zadru. Četvrtaste boce za kiseliš, za pohranu povrća u octu, već preporuča rimski pisac Columella, koji prvi govori o upotrebi stakla u kućanstvu. Privatni život zadarskoga antičkog svijeta najbolje se vidi iz posuđa koje je tada bilo u uporabi. Iz svih tih staklenih bočica, šalica, čaša plitica i vrčeva, koje je pratila pečatna keramika crvene boje, reljefnih motiva i fine glazure, iz uljanica, svjetiljki opscenih i drugih mitoloških motiva, genre scena, zdjela, pladnjeva, urni i lonaca, amfora za ulje, žito i vino, pa se neki zadarski primjerci staklenog posuđa smatraju pravim umjetničkim remek-djelom.
Staklo «tisuću svjetova
Kad govorimo o tehnikama izrade stakla iz fundusa Muzeja antičkog stakla u Zadru, onda je spomenuti tehniku slikanja emajlom, tehniku graviranja, tehniku brušenja, apliciranu dekoraciju, posude sa «zmijolikim nitima», kapljičaste aplike, aplike s pozlatom, kao i reljefne aplikacije te dekoraciju s uleknućima i granuliranjem. Za sve su ovo bili potrebiti alati kao što su lule za puhanje stakla, drveni i kameni kalupi, škare, sablje i pincete. Iako na liburnskom prostoru nije zatečena brušena dekoracija, ova je tehnika ustanovljena na nekim otvorenim oblicima, kao što su zdjele i tanjuri izrađeni s kružnim ili listolikim brušenim ornamentom. Poznate su i facetirane čaše, plitice i zdjele, a motivi na posudama rađeni u tehnici brušenja obično potječu iz antičke mitologija. S kapljičastim aplikama, bradavicama, odnosno kružnim ispupčenjima ukrašene su posude za piće… Ovakvih posuda s plavim kapljičastim ukrasom izrađenim iz maslinastog stakla nađeno je kod nas u antičkoj Tarsatici, današnjem Trsatu u Rijeci. Rijetki su pak nalazi aplika s pozlatom, iako su takva dva primjerka s figuralnim prikazom Mojsija i Jone u zlatnim listićima zabilježeni u Saloni. Reljefne aplikacije s lavljim glavama pronađene su u Dalju na čaši s dvije poput ručki nasuprotno postavljene reljefne glave. U antičkoj Liburniji velika je prisutnost dekoracije s uleknućima, odnosno depresijama, što je jednostavan način ukrašavanja. Čaše, zdjelice, kvadratične i vretenaste bočice sa zanimljivim volumenima dobivaju se tako što se na primjerku upuhanom u kalup na vruće naprave četiri uleknuća. Na našem liburnskom prostoru zapaženo je i nekoliko reprezentativnih primjeraka staklenih posuda dekoriranih granuliranjem. Čini se to tako što se na vruće na površinu staklenog predmeta nabacaju sitni jednobojni ili raznobojni granulati stakla. Od početka Carstva do kasne antike proizvode se i stakleni predmeti s reljefnim ornamentima, čija se dekoracija dobiva kao pozitiv kalupa. Najčešće su ovako dekorirani mali balsamariji u obliku datule, jagode, ribe, školjke, ljudske glave, ili čaše s reljefnim ukrasom lotosovog pupoljka. Na širem području antičkoga Jadera dosta su omiljeni vrčevi, bočice i druge staklene posude zoomorfnih i kefalomorfnih oblika, s reljefnom dekoracijom kalupa. Brojni su nalazi ovih posuda s ornamentima lotosovog pupoljka, figuralnim i vegetabilnim motivima, na širem antičkom lokalitetu Liburnije. Muzej antičkog stakla u Zadru u svom bogatom fundusu ima i staklene posude ukrašene raznim drugim poznatim tehnikama. U tehnici umetanja raznobojnih niti stakla poznata je zdjelica iz Zadra nazvana kao zdjelica «zarterippenschalen», a izrađena tako što su se obojene niti stakla umetnule u meku površinu staklene posude. Zdjelica ukrašena u tehnici trakastog mozaika iz Zadra sada se nalazi u Muzeju u Muranu. Kako sam ukras sačinjavaju stjenke posuda, on je jednako vidljiv s unutrašnje i vanjske strane, a nanosi se tako što se režu šarene staklene trake i stavljaju na bezbojnu staklenu masu, ili se raznobojno staklo topi u kalup i presa. Na balsamariju iz Salone primijenjena je trakasta mozaička dekoracija s pozlatom, tako što u nizu višebojnih traka jedna od njih sadrži tanki zlatni listić. U tehnici mozaika rađeno je i staklo «tisuću svjetova», nazvano tako što je ovaj ornament izrađen od malih pravilnih raznobojnih komadića stakla podsjeća na bezbroj cvjetova. U ahat tehnici rađene su neke čaše iz Zadra, a ovo mramorizirajuće staklo ima izgled prirodnoga kamena, poznatog kao ahat. Dok u ahat staklu nalazimo oblike slične godovima na otpiljenom drvu, u rezanom i brušenom staklu nalazimo motive čipke s figuralnim prikazima. Efekt kamena imamo i kod prevučenog i rezanog stakla nazvanog «kameno staklo», a ovaj se efekt dobije tako što se ohlađena vanjska površina obrađuje rezanjem i udubljivanjem. Takvih primjeraka u Hrvatskoj nije nađeno, ali su u Saloni zastupljene staklene posude sa zlatnim dnom, odnosno posude s fiksiranim i zalijepljenim istanjenim listićima zlata. Tehnika pozlaćivanja je prava rijetkost među antičkim staklom, ali kod nas u Saloni nalazimo staklene posude na čijoj su površini fiksirani i izrezani ukrasi iz zlatnih listića.
Stakleno posuđe antičkoga doba, baš kao i ovo današnje, bilo je označeno reljefnim žigovima otisnutim na dnu posuda. Svakako da su ovi pečati uz svoja tvarna imali i značenja koja su obuhvaćala duhovnu razinu. Radionički žigovi na antičkom staklu nose ime, znak radionice ili staklara, a ponekad su i simbol proizvođača lijekova i miomirisa, dakle onoga što je u tim bočicama bilo pohranjeno. Žigovi su izvedeni u geometrijskim ili vegetabilnim oblicima, ponegdje uz inicijal, a ponegdje uz složeni tekst. Reljefni logotip bilo da predstavlja biljni ili životinjski ornament, prikaz božanstva kao u slučaju autohtonih liburnskih staklenih posuda iz reda «Merkur» bočica, ili pak imaju otisnut novac s imenom i likom vladara, bio je garancija proizvođača i monopola, ali i garancija pohranjenog sadržaja. Duhovnu komponentu nalazimo na području Liburnije kad žigovi kao alegorijski ili realistični prikazi  često nose i kršćansku simboliku s motivima ribe, palme, sidra, križne rozete, pentagrama, a u kasnoj antici i simbol križa. Nalazi antičkog stakla s utisnutim žigom kršćanske simbolike potječu s antičke Varvarije (Bribira), Jadera (Zadra) i Bošana, u moru nadomak Biograda, kao što vrlo specifične ranije bočice s prikazom Merkura i božice Fortune, u velikom broju nalazimo u Starigradu, Zadru, Ninu i Podgrađu, što govori i o poznatim domaćim staklarskim radionicama. Žig u obliku reljefnih koncentričnih kružnica, točkica ili polumjeseca, pa i u obliku lovorovog vijenca, naći ćemo na bočicama s ručkom. Balsamariji nose žig s motivom ruže ili grančice, a često s likom božice Viktorije, Minerve i Fortune, pa ovakav tip posuđa prate i različiti tekstovi. Žig tako obuhvaća do danas potpuno neiščitanu hermetičku predaju o onom što staklo i njegov oblik jesu, kao i sadržaj koji se u njemu krije. U žigu je sažeta sveukupnost antičkog stakla, kao uopće prvog  u povijesti potpisanoga ljudskog rada.
U posljednjem nastavku: Urne najveće staklene posude